Jedna od takvih životnih priča je i priča Anamarije Franković, mlade djevojke koja je, unatoč velikim životnim izazovima, pokazala koliko snaga, upornost i podrška okoline mogu promijeniti nečiji životni put.

Neke životne priče nose veći teret od drugih, ispisane su gubitkom, promjenama i okolnostima na koje se ne može utjecati. Ipak, upravo takve priče često u sebi kriju i onu drugu stranu – snagu, otpornost i vjeru u ljude koji se pojave onda kada je to najpotrebnije. U njima se, unatoč teškim počecima, pronalaze i toplina, sigurnost te novi počeci koji oblikuju ostatak života. U jednoj takvoj priči odrastala je Anamarija Franković, koja nam je otvoreno ispričala svoje životno iskustvo u udomiteljskoj obitelji.

Anamarija ima 26 godina, rođena je 27. listopada 1999. godine u Zagrebu, a potječe iz Križa, malog mjesta pokraj Ivanić-Grada, gdje je živjela s roditeljima. Život joj se 2006. godine naglo promijenio nakon smrti oba roditelja u razmaku od samo mjesec dana, što je obilježilo njezino djetinjstvo i daljnji put. U dobi od šest godina smještena je u udomiteljsku obitelj Meštrić, gdje je gotovo 14 godina, sve do odlaska na studij u Pulu.

Smještaj u udomiteljsku obitelj bio je uvjetovan i njezinim zdravstvenim stanjem jer je rođena s dijagnozom cerebralne paralize i trebala je stalnu, prilagođenu skrb. Nakon smrti roditelja dodatne obiteljske okolnosti onemogućile su da brigu u potpunosti preuzme rodbina, pa je odluka o udomiteljstvu u tom trenutku bila jedino stabilno rješenje.

– U udomiteljsku obitelj sam smještena i iz razloga što sam rođena s dijagnozom Cerebralne paralize te nitko od rodbine nije imao mogućnosti pružiti mi adekvatnu skrb, koju je moja situacija tada zahtijevala. Nadalje, moja sestra je nakon smrti naših roditelja imenovana mojom skrbnicom, ali zbog tadašnjeg podstanarstva i poslovnih obaveza u Zagrebu, gdje i danas živi, nije mogla preuzeti punu brigu o meni. Danas, iz perspektive odrasle osobe, na svoje odrastanje u udomiteljskoj obitelji gledam kao najljepše iskustvo te najbolje i najzdravije rješenje svoje situacije. Svjesna sam svih okolnosti koje su na to utjecale i smatram da ništa drugo ne bi bilo povoljno za mene tada – započinje Anamarija Franković svoju priču.

Podrška udomitelja ostala joj je duboko urezana kao temelj sigurnosti i povjerenja. Njihova prisutnost oblikovala je njezinu svakodnevicu i dala joj osjećaj pripadnosti koji traje i danas. Život koji živi danas, kako kaže, ne bi bio moguć bez njihove vjere u nju i stalnog poticaja kroz odrastanje.

– S obzirom na moju životnu situaciju, njihova podrška i povjerenje koje su mi dali, značila mi je puno i još danas mi znači jer bez toga ja danas ne bih bila ovo što jesam i postigla sve što sam postigla. Danas živim ispunjen i sretan život zahvaljujući njima – potvrđuje Anamarija Franković.

Najvrjednijim smatra to što nikada nije bila sama u svojim izazovima. Vjera u njezine sposobnosti i upornost u poticanju njezina školovanja ostali su joj trajna snaga. Redovite terapije, podrška u vježbanju i poticanje na obrazovanje obilježili su njezin put od osnovne škole do fakulteta.

– Kao najvrjednije bih izdvojila činjenicu da su vjerovali u mene. Poticali su me da slijedim svoje snove i ne obazirem se na tuđe mišljenje. I dan danas mi govore da obratim pozornost tko mi govori, a ne što mi se govori. Najviše mi znači što su se borili za mene u pogledu mog zdravlja i školovanja. Istakla bih to da su me tijekom mog cijelog osnovnoškolskog obrazovanja svaki ponedjeljak vozili na fizikalne terapije u Ivanić, a k tome su me poticali na svakodnevno vježbanje kod kuće, što se meni priznajem, nije uvijek dalo. Što se školovanja tiče, unatoč svojoj dijagnozi sam završila redovnu srednju školu i stekla zanimanje hotelijersko-turističke tehničarke, a svoje sam obrazovanje, na poticaj zaručnika i udomitelja, nastavila na Fakultetu ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“ pri sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, upisavši studij Kulture i turizma, koji sam u konačnici i završila s odličnim uspjehom i stekla akademski naziv sveučilišna magistra kulture i turizma – kaže nam Anamarija.

Djetinjstvo vidi kao temelj svakog čovjeka i vjeruje da svako dijete zaslužuje sigurnost i mir. Teška iskustva, ističe, ostavljaju duboke tragove, zbog čega je važno pravovremeno pružiti zaštitu i stabilnost.

– Svako dijete svoje djetinjstvo živi drugačije, nažalost nemaju sva djeca mogućnost odrastanja u sigurnim i bezbrižnim uvjetima. Svakim danom smo svjedoci porasta stope femicida i obiteljskog nasilja. Dodala bih i slučajeve grubog zanemarivanja roditeljskih obaveza prema djetetu. Takve situacije, ukoliko se odmah ne rješavaju, ostave velik i neizbrisiv trag u obliku traume na djetetu i utječu na daljnje formiranje njegove ličnosti. Stoga je važno dijete što prije izolirati iz takve okoline i omogućiti mu temelje za siguran daljnji razvoj i djetinjstvo te time učiniti sretnijim i bezbrižnijim. Udomiteljstvo je upravo jedna od mogućnosti za to jer stvara zdravu obiteljsku atmosferu koja je temelj za bezbrižno i sretno djetinjstvo – poručuje Anamarija.

Udomiteljstvo opisuje kao ulogu koja ne prestaje nijednog dana u tjednu. To je, kako kaže, sigurna luka u kojoj netko preuzima odgovornost za tuđe djetinjstvo i život.

– Biti udomitelj znači biti nečija sigurna luka, zaštita i utjeha. Udomiteljstvo je poziv, a ne posao. Udomitelji rade 24 sata na dan. Nemaju bolovanja, godišnjeg, ljetovanja i zimovanja – potvrđuje.

U toj ulozi ne vidi znanje iz knjiga, nego srce i empatiju. Udomitelj, prema njezinim riječima, nije zanimanje koje se uči, nego poziv koji se živi.

– Ne postoji srednja škola ili fakultet za biti udomitelj. Samo oni čistog srca i dobre volje mogu ući u takvo nešto. Prema tome, kao što ne može svatko biti liječnik, vatrogasac ili učitelj (jer i to su za mene pozivi, više nego poslovi), tako ne može ni svatko biti udomitelj. A osmijeh na dječjem licu i zahvalnost nemoćne starije osobe se mogu smatrati diplomama udomiteljskog poziva. Jer udomiteljstvo je jedan veliki životni fakultet, čiji su ishodi daleko bitniji od titula i naziva – poručuje Anamarija.

Društvo, smatra, još uvijek nedovoljno prepoznaje važnost udomiteljstva i često ga prati pogrešna slika. Ipak, stvarni životni primjeri, kaže, govore više od predrasuda.

– Nažalost mislim da društvo još uvijek ne prepoznaje važnost i vrijednost udomiteljstva i njegov značaj za zajednicu u dovoljnoj mjeri. Populacija udomitelja, posebice za djecu, je sve manja iz godine u godinu, zbog raznih faktora iz mirovinsko zdravstvene sfere. Zatim je tu problem stigmatizacije cijele populacije udomitelja kao koristoljubivih na temelju nekoliko iznimaka. Zbog takvih pojedinaca, rad onih dobrih i kvalitetnih udomitelja vrlo često ostane nepriznat od okoline. Prepoznaju to njihovi korisnici i oni tu dobrotu i uzvrate. Dodala bih još jedno: Ako spasiš jedan život, onda si heroj. Ako spasiš stotine života, onda si medicinska sestra/tehničar ili doktor, a ako spasiš nečije djetinjstvo i pritom te osuđuju, onda si udomitelj (i heroj) – smatra.

Poruka onima koji razmišljaju o udomiteljstvu nosi jednostavnu, ali snažnu misao – najvrjednije nagrade nisu materijalne, nego ljubav i zahvalnost koje ostaju.

– Nema važnijeg i plemenitijeg poziva od stvaranja nečijeg sretnijeg djetinjstva ili dostojanstvene starosti. Plaća je čista ljubav i zahvalnost – poručuje.

Zahvalnost prema udomiteljima opisuje kao duboku i trajnu. Oni su joj, kako kaže, postali drugi roditelji i sigurna točka kojoj se uvijek vraća.

– Neizmjerno sam zahvalna i počašćena što sam dobila ovu priliku i još jednom im hvala za sve. Sretna sam što sam po drugi put dobila mamu i tatu i što će moja djeca jednog dana uživati uz baku i djeda. Samo ću dodati da je teta Mirjana najbolja kuharica, a tetak Ivica najbolji psihijatar na svijetu – ističe Anamarija.

Dom ne definira zidovima, nego ljudima, a u njezinu životu upravo su udomitelji postali to mjesto sigurnosti i pripadnosti koje i danas traje.

– Moji su udomitelji meni sve na svijetu. I danas kad živim neki svoj život u svom vlastitom domu, uvijek rado odem k njima. Primjerice, kad sam dolazila na praznike sa studija, gotovo uvijek sam prvo otišla k njima. Osjećam se kao da zapravo nisam nikada ni otišla jer oni su mi od potpunih stranaca postali drugi roditelji, a njihova kuća moj dom, kao i svoj djeci koja su bila s njima i oni dan danas redovno dolaze. Kad imam neki problem ili nešto za podijeliti, prvo njih nazovem – kaže nam Anamarija.

Priča Anamarija Franković pokazuje koliko jedan stabilan i siguran obiteljski okvir može promijeniti tijek života djeteta koje je rano ostalo bez roditeljske skrbi. U njezinu slučaju, udomiteljska obitelj nije bila samo privremeno rješenje, nego temelj na kojem je izgradila obrazovanje, samopouzdanje i osjećaj pripadnosti.

Udomiteljske obitelji u tom kontekstu ne preuzimaju samo brigu o svakodnevnim potrebama, nego preuzimaju odgovornost za emocionalni razvoj, sigurnost i budućnost djeteta. Upravo zato njihova uloga nadilazi formalnu skrb i postaje ključna društvena podrška onima koji su u najranjivijim životnim fazama ostali bez stabilnog doma.

Važnost takvih obitelji posebno dolazi do izražaja kod djece i mladih koji dolaze iz nesigurnih ili neadekvatnih uvjeta. Pravovremena intervencija, sigurno okruženje i dosljedna podrška mogu spriječiti dugoročne posljedice trauma i omogućiti djeci da razviju svoj puni potencijal.

Priče poput Anamarijine podsjećaju da iza svakog djeteta stoji potreba za razumijevanjem, strpljenjem i sigurnošću. One istovremeno otvaraju pitanje odgovornosti cijelog društva – da prepozna, podrži i osnaži sustave poput udomiteljstva, kako nijedno dijete ne bi ostalo bez prilike za stabilno i dostojanstveno odrastanje.

Foto: Privatna arhiva Anamaria Franković i Bjelovar.info

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Nositelj programa je Udruga za podršku i poticanje zajedništva Hrvatska pomaže, dok je partner u provedbi Hrvatski zavod za socijalni rad – Područni ured Bjelovar. Program financira Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Na konferenciji su predstavljeni rezultati programa, ali i problemi s kojima se sustav udomiteljstva suočava već godinama, među kojima je najveći kontinuirani pad broja udomiteljskih obitelji.

Broj udomitelja iz godine u godinu pada

Voditeljica programa Kristina Smiljčić istaknula je kako je cilj projekta bio pružiti podršku postojećim udomiteljima, ali i približiti građanima važnost udomiteljstva.

– U nekim stvarima smo još uvijek ostali na istom mjestu, posebno kada govorimo o brojkama udomitelja. Iz godine u godinu bilježimo pad udomiteljskih obitelji i to je najveći problem. Kroz ovaj program pokušali smo udomiteljima osigurati podršku, organizirali smo edukacije za djecu kako bi se radilo na njihovom mentalnom osnaživanju, a kroz javne kampanje i okupljanja nastojali smo ljudima približiti problematiku i samu srž udomiteljstva kako bismo pridobili nove udomitelje – rekla je Smiljčić.

Dodala je kako su tijekom provedbe projekta obilazili udomiteljske obitelji i pružali im podršku u njihovim domovima.

– Kroz rad na terenu bolje smo upoznali i posvojitelje. To je jedna lijepa priča. Dio pada broja udomitelja dogodio se i zato što su neki nastavili svoj put kroz posvojenje djece o kojoj su prethodno skrbili – kazala je.

Djeca prvi put vidjela more

Predsjednica Udruge Hrvatska pomaže Đurđa Adlešič istaknula je kako će pokušati osigurati nastavak programa zbog velikog interesa i potrebe za ovakvim projektima.

– Program se pokazao vrlo korisnim i učinit ćemo sve da se nastavi. Velik je interes i udomitelja i stručnjaka koji rade s njima. Djeci smo kroz projekt omogućili ljetovanja, zimovanja i sadržaje koje često mogu priuštiti samo roditelji s dovoljno sredstava – rekla je Adlešič.

Posebno emotivno govorila je o iskustvima djece koja su prvi put doživjela neke stvari koje mnogi smatraju svakodnevicom.

– Susreli smo djecu koja su prvi put bila na moru, iako su već u srednjoj školi. Osmijeh djeteta koje prvi put izlazi iz mora nešto je što se ne može opisati ni platiti. Želimo im omogućiti još puno takvih trenutaka – poručila je.

Naglasila je i kako je potrebno više raditi na informiranju građana o mogućnostima udomiteljstva i posvajanja.

– Udomitelja je sve manje. Kada bi ljudi znali što sve dobivaju kroz udomiteljstvo, osim ljubavi i zadovoljstva, vjerujem da bi ih bilo više. Treba jasno pokazati da je riječ o velikoj odgovornosti, ali i poslu koji može osigurati dio egzistencije obitelji, uz ono najvažnije – pružanje doma djetetu kojem je potreban – istaknula je Adlešič.

U županiji samo 24 udomiteljske obitelji

Čelnica Županijske službe Bjelovarsko-bilogorske županije Hrvatskog zavoda za socijalni rad Daniela Popović upozorila je kako su potrebe za udomiteljskim obiteljima velike, dok je broj dostupnih obitelji premalen.

– Na području naše županije imamo samo 24 udomiteljske obitelji, od čega je 12 srodničkih, što znači da skrbe o svojim unucima ili drugim članovima obitelji. Kapaciteti nisu dovoljni pa djeca često moraju odlaziti na smještaj izvan naše županije, i to vrlo daleko – rekla je Popović.

Istaknula je kako se ljudi puno češće odlučuju za udomljavanje starijih osoba nego djece.

– Udomiteljstvo za djecu iznimno je zahtjevno. Djeca dolaze s traumama i potrebno je puno vremena, strpljenja i stručne pomoći. Vrlo često moraju odlaziti na psihoterapije, a takvih sadržaja u našem gradu nema pa roditelji moraju putovati u Zagreb – kazala je.

Dodala je kako zakon dopušta veći broj djece u obitelji kada je riječ o braći i sestrama.

– Imamo obitelj na području Čazme koja skrbi o sedmero djece jer su sva djeca braća i sestre. Zakon u takvim slučajevima ne dopušta njihovo razdvajanje. To je ogroman izazov i velika odgovornost – rekla je Popović.

Malo djece bude posvojeno

Govoreći o procesu posvajanja, Popović je istaknula kako su postupci dugi i složeni.

– Vrlo malo djece bude posvojeno jer je potrebno proći niz sudskih procesa, uključujući lišenje roditeljske skrbi. Taj proces traje dugo. Kada dijete navrši sedam godina, vrlo mali broj obitelji odlučuje se na posvajanje. Većina djece ostane u sustavu, vrati se biološkim roditeljima ili ostane povezana sa starijom braćom i sestrama pa ne žele posvajanje – pojasnila je.

Dodala je kako su prošle godine na području županije bila tek dva posvojenja.

– Razmatra se i mogućnost novog modela „udomiteljstva s pretpostavkom posvojenja“, no sve i dalje najviše ovisi o sudovima i individualnim okolnostima svakog djeteta – rekla je.

„Tužni smo kada odlaze, ali sretni što smo im pomogli“

Na konferenciji su govorili i dugogodišnji udomitelji iz Čazme, supružnici Ivan i Mirjana Meštrić, koji se udomiteljstvom bave već 22 godine.

– Najduže je kod nas bila djevojka koja je došla sa 16 godina. Nakon pet godina završila je fakultet i postala magistra turizma. Danas traži posao, ali teško ga pronalazi jer nema radnog iskustva. Mi smo ponosni na nju i na sve što je postigla – ispričali su.

Kažu kako su osjećaji uvijek pomiješani kada djeca odlaze iz njihove obitelji.

– Tužni smo kada odlaze, ali sretni što smo bili dio njihovih života i pomogli im da stanu na svoje noge – kazali su.

Prisjetili su se i svojih početaka.

– Naši sinovi su odrasli i otišli od kuće, ostali smo sami u velikoj kući i odlučili smo pomoći drugima. Danas imamo četvero djece u smještaju, a kroz godine smo brinuli o djeci svih uzrasta. Prije tri godine dobili smo i bebu staru tjedan dana iz rodilišta u Bjelovaru, a taj dječak danas je posvojen – rekli su.

Istaknuli su kako je broj udomitelja drastično pao.

– Kada smo počeli, samo u Čazmi bilo je 28 udomitelja za djecu, a danas ih je u cijeloj županiji ukupno 24. Mlade obitelji često odustanu jer sustav zdravstvenog i mirovinskog osiguranja nije dovoljno uređen. Unatoč svemu, mi smo sretni i ponosni. Većina djece koja su prošla kroz naš dom danas su samostalni ljudi i s mnogima smo i dalje u kontaktu – zaključili su Meštrići.

Foto: Bjelovar.info

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Bude li išlo sve po planu i zaista u Hercegovcu uskoro proradi prvi dom za nezbrinutu djecu, bit će to olakšanje za sustav koji, nažalost, puca po šavovima kada je u pitanju smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Osim što mjesta nema u institucijama, premali je i interes hrvatskih građana za udomiteljstvom takve djece. U našoj županiji svega se dvadesetak obitelji odvažilo na udomiteljstvo, s tim da je među njima i priličan broj onih koji su s udomljenom djecom rodbinski vezani. Pogubna je to činjenica koja dosta govori i o našoj empatiji, ali i o mnogim drugim problemima sustava koji očito nema ili ne zna pronaći načine kako puno više dječjih života učiniti sretnijima. Da je udomiteljstvo  najbolji oblik neinstitucionalne skrbi izvan vlastite, biološke obitelji kojom se djetetu pruža obiteljska skrb i odgoj, potvrđuju i stručnjaci.

Dijana Hodak, socijalna radnica u Obiteljskom centru, Područnoj službi bjelovarsko-bilogorskoj to potvrđuje i ističe kako svi koji se odluče na tu humanu gestu nisu sami. Ujedno, uspoređuje djecu nekada i danas.

– Oduvijek radimo s udomiteljima, samo na drugačiji način. Mi smo oduvijek bili oblik podrške i prevencije određenih poteškoća na koje udomitelji mogu naići u radu s djecom. Današnji izazovi u odgoju sve djece pa onda i one bez valjane roditeljske skrbi koji su smješteni u udomiteljske obitelji su izazovi koje donosi Internet, tehnologija, a to je nezainteresiranost, nemotiviranost za rad i za učenje. Današnja djeca misle da je do svega lakše doći i ne vide smisao zašto se truditi i više raditi. Zbog toga imamo i problem s motivacijom za školu. Djeca su se malo izgubila u svemu jer vide da se na laki način dolazi do zarade. Motivacija i agresivnost kod djece koja su udomljena i proživjela traume je također problem, a gubitak biološke obitelji im stvara traumu. Djeca reagiraju na razne načine, bilo pasivnom, bilo izravnom agresijom i stalno se treba nositi s tim i pomagati im u regulaciji njihovih emocija i načina kako će ih pokazivati – kaže Hodak i napominje kako udomitelji na raspolaganju u Obiteljskom centru imaju tim od petero stručnjaka, a uskoro dobivaju i pojačanje.

Posao udomitelja

– Imamo kompletni tim od logopeda, defektologa do psihologa, socijalnih radnika, psihoterapeuta. Udomitelje uvijek pozivamo da nam se jave čim problem iskrsne. Bolje da to riješimo zajedno nego da problem naraste jer problemi ne mogu nestati ako se ne rješavaju – ističe Hodak.

Odlučili su se i za kampanju, zajedno s kolegama iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad, kako bi i u izravnom kontaktu s građanima promovirali posao udomitelja. Okupili su se na bjelovarskoj tržnici, a slične izlaske planiraju u kontinuitetu.

– Za sada se nekako snalazimo, ali nam je kroz godine jako opao broj udomitelja. Potrebe su nam višestruke i zaista smo u nezavidnoj situaciji. Jako malo imamo udomitelja u našem kraju. Usto, oni smještavaju djecu i iz drugih županija, najviše dalmatinskih. Tamo se ljudi bave turizmom, a ne udomiteljstvom pa dosta korisnika gravitira na smještaj ovdje. Nadamo se da će nakon naših kampanja biti više odlučnih građana koji imaju mogućnosti, ali prije svega želje da pomognu djeci i omoguće im dostojnije odrastanje, a mi ćemo dati sve od sebe da im u tome pomognemo – napominje Aleksandar Kolondžić, psiholog u timu za udomiteljstvo Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Bjelovar.

Naknade i opskrbnine

Udomitelj može biti bilo koja osoba koja ima poslovnu sposobnost i zadovoljava određene zakonske uvjete, poput onih da nije starija od 60 godina ili primjerice kažnjavana za određene prijestupe. Mora podnijeti zahtjev Hrvatskom zavodu za socijalni rad koji nakon obrade donosi rješenje i izdaje dozvolu. Udomitelj može biti i samac, samo je u tom slučaju ograničen broj osoba koje može primiti. Važno je znati i da udomiteljska obitelj mora imati izvor prihoda nevezan uz udomiteljstvo, a, naravno, za svoju plemenitost dobiva nagradu.

– Naknade su rasle i za udomljavanje djeteta do treće godine života opskrbnina iznosi 404 eura, od treće do sedme godine života 416 eura, a za dijete od sedme godine života i mlađu punoljetnu osobu do završetka redovnog školovanja je 456 eura. Važno je razgraničiti opskrbninu i naknadu za rad udomitelja. Opskrbnina je iznos koji udomitelj dobije za smještenog korisnika, a naknada za rad je naknada koju on dobije za svoj rad. Naknada iznosi 216 eura po djetetu kod udomitelja koji se bavi tradicionalnim udomiteljstvom, a naknada za standardno udomiteljstvo, kao zanimanje, iznosi 640 eura – iznio je Kolondžić tek neke iznose koji pripadaju udomiteljima.

Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info

Bjelovarsko-bilogorska županija među najstarijim je županijama u Hrvatskoj. Svaki peti stanovnik joj je stariji od 65 godina. Mnogi od njih nisu u mogućnosti sami brinuti o sebi, a premale mirovine ne ostavljaju im prostora za izbor bilo kojeg doma za starije. Sretni su oni o kojima mogu svakodnevno brinuti djeca. No, nažalost, mnogi u borbi za vlastitu egzistenciju ne mogu roditeljima biti svakodnevna podrška i pomoć. Sva sreća u našoj bjelovarsko-bilogorskoj sredini po općinama i gradovima opet kreće provedba programa „Zaželi“ pa će veliki dio starijih stanovnika imati nekog tko će ih u njihovom domu obilaziti i pomagati. Sretna je i okolnost što u našem kraju ima dosta obitelji koje se odlučuju na udomiteljstvo starijih osoba pa dodatnu sigurnost ulijeva i taj oblik socijalne skrbi.

Podsjetimo, u prosincu 2018. godine donesen je Zakon o udomiteljstvu kojim je omogućeno obavljanje udomiteljstva kao zanimanja koje se obavlja kao standardno udomiteljstvo i specijalizirano udomiteljstvo za djecu, a udomiteljima koji obavljaju udomiteljstvo kao zanimanje omogućuje se pravo na opskrbninu, naknadu za rad udomitelja, prava iz mirovinskog i obveznog zdravstvenog osiguranja i prava za vrijeme nezaposlenosti kao zaposlena osoba u skladu s posebnim propisima. Prema podacima iz izvješća Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike u Hrvatskoj je u 2022. godini 4.257 odraslih osoba živjelo u udomiteljskim obiteljima.

Udomiteljska obitelj mora ispunjavati zakonom propisane stambene, socijalne i druge uvjete, a udomitelji su dužni pohađati posebne edukacije. Otkriveno je da su udomitelji većinom osobe u dobi od 40 do 60 godina, s time da je najveća frekvencija u razredu od 50 do 54 godine. Udomiteljstvom se bave žene, srednje stručne spreme koje prihode ostvaruju i iz radnog odnosa.

Gordana Lončar iz Dautana udomiteljstvom se bavi sedam godina.

– Meni je super i apelirala bih na mnoge neka se odluče. Znam da je u puno slučajeva stresan posao, ali trebaju imati malo samilosti i prema djeci i prema starijima. Meni je žao što osoba koje mogu udomiti nekoga nema više – kazala nam je udomiteljica Gordana. Trenutačno brine o dvije bake i voli ih, kaže, kao da su njezine vlastite. S obzirom da od nje korisnice ne odlaze, osim, nažalost, kada ih sustigne smrt, očito i one vole nju.

– To je plemeniti posao. I moja kćer je nedavno otvorila udomiteljstvo jer očito na mene ima sklonosti brinuti o drugima. Kod mene su dvije bake, a jedna je već pet godina. Odu od mene jedino ako su smrtno ugrožene, inače ne odlaze i zadovoljne su – ponosna je Gordana.

Dodaje kako se njezin dan kao udomiteljice ne razlikuje po ničemu od onih koji brinu o vlastitim roditeljima.

– Ujutro se ne dižemo rano, oko sedam sati. Kuha se kava, priprema doručak curama, kuha se ručak. One su polupokretne i dosta toga mogu napraviti same. Imam i vrt, životinje, klasično kako je na selu i uz brigu o njima sve to stignem. Svaki dan pripremam užinu i obavezno kolače. Obožavam ih i one mene, one su moje curice. Voljela bih da takvih udomitelja ima više, da su dobri. Moramo imati uvjete, ali nije strašno. Jedna normalna obiteljska svakodnevica –  ispričala nam je na vlastitom primjeru Gordana Lončar.

Upravo je ona stala uz bok Timu za udomiteljstvo Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Bjelovar i zaposlenicima Obiteljskog centra Područne službe bjelovarsko-bilogorske, kada su interes kod većeg broja ljudi pokušali pobuditi javnim istupom u županijskom središtu.

– I dok jako oskudijevamo s brojem ljudi koji žele udomiti djecu, smještaj za starije osobe na našem, bjelovarsko-bilogorskom području lakše pronalazimo. No, voljeli bismo da se našim udomiteljima pridruže i drugi. Trenutačno imamo preko stotinu obitelji koje udomljavaju starije osobe, odnosno njih 48 na području našeg područnog ureda i to je granična brojka. Dosta nam se javljaju i područni uredi iz drugih, pogotovo dalmatinskih županija u kojima nemaju gdje zbrinuti svoje starije stanovnike. Tamo se dosta ljudi bavi turizmom, a ne udomiteljstvom pa dosta korisnika gravitira na smještaj kod nas. Tako da naši udomitelji primaju korisnike iz cijele Hrvatske – ispričao je Aleksandar Kolondžić, psiholog u timu za udomiteljstvo.

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 02/24 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tekst i foto: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info