U vremenu kada djeca i mladi odrastaju suočeni s brojnim izazovima – od gubitaka, bolesti i nesigurnosti do potrebe za prihvaćanjem, razumijevanjem i podrškom – važnost zajedništva obitelji, škole i društva postaje veća nego ikada prije. Upravo u takvim životnim okolnostima posebno dolazi do izražaja uloga ljudi koji pružaju sigurnost, podršku i vjeru da ni najteži počeci ne moraju odrediti nečiju budućnost. Djeca i mladi koji prolaze kroz teške životne situacije često trebaju mnogo više od pomoći – trebaju osjećaj pripadnosti, razumijevanja i priliku za novi početak.
Jedna od takvih životnih priča je i priča Anamarije Franković, mlade djevojke koja je, unatoč velikim životnim izazovima, pokazala koliko snaga, upornost i podrška okoline mogu promijeniti nečiji životni put.
Neke životne priče nose veći teret od drugih, ispisane su gubitkom, promjenama i okolnostima na koje se ne može utjecati. Ipak, upravo takve priče često u sebi kriju i onu drugu stranu – snagu, otpornost i vjeru u ljude koji se pojave onda kada je to najpotrebnije. U njima se, unatoč teškim počecima, pronalaze i toplina, sigurnost te novi počeci koji oblikuju ostatak života. U jednoj takvoj priči odrastala je Anamarija Franković, koja nam je otvoreno ispričala svoje životno iskustvo u udomiteljskoj obitelji.
Anamarija ima 26 godina, rođena je 27. listopada 1999. godine u Zagrebu, a potječe iz Križa, malog mjesta pokraj Ivanić-Grada, gdje je živjela s roditeljima. Život joj se 2006. godine naglo promijenio nakon smrti oba roditelja u razmaku od samo mjesec dana, što je obilježilo njezino djetinjstvo i daljnji put. U dobi od šest godina smještena je u udomiteljsku obitelj Meštrić, gdje je gotovo 14 godina, sve do odlaska na studij u Pulu.
Smještaj u udomiteljsku obitelj bio je uvjetovan i njezinim zdravstvenim stanjem jer je rođena s dijagnozom cerebralne paralize i trebala je stalnu, prilagođenu skrb. Nakon smrti roditelja dodatne obiteljske okolnosti onemogućile su da brigu u potpunosti preuzme rodbina, pa je odluka o udomiteljstvu u tom trenutku bila jedino stabilno rješenje.
– U udomiteljsku obitelj sam smještena i iz razloga što sam rođena s dijagnozom Cerebralne paralize te nitko od rodbine nije imao mogućnosti pružiti mi adekvatnu skrb, koju je moja situacija tada zahtijevala. Nadalje, moja sestra je nakon smrti naših roditelja imenovana mojom skrbnicom, ali zbog tadašnjeg podstanarstva i poslovnih obaveza u Zagrebu, gdje i danas živi, nije mogla preuzeti punu brigu o meni. Danas, iz perspektive odrasle osobe, na svoje odrastanje u udomiteljskoj obitelji gledam kao najljepše iskustvo te najbolje i najzdravije rješenje svoje situacije. Svjesna sam svih okolnosti koje su na to utjecale i smatram da ništa drugo ne bi bilo povoljno za mene tada – započinje Anamarija Franković svoju priču.
Podrška udomitelja ostala joj je duboko urezana kao temelj sigurnosti i povjerenja. Njihova prisutnost oblikovala je njezinu svakodnevicu i dala joj osjećaj pripadnosti koji traje i danas. Život koji živi danas, kako kaže, ne bi bio moguć bez njihove vjere u nju i stalnog poticaja kroz odrastanje.
– S obzirom na moju životnu situaciju, njihova podrška i povjerenje koje su mi dali, značila mi je puno i još danas mi znači jer bez toga ja danas ne bih bila ovo što jesam i postigla sve što sam postigla. Danas živim ispunjen i sretan život zahvaljujući njima – potvrđuje Anamarija Franković.
Najvrjednijim smatra to što nikada nije bila sama u svojim izazovima. Vjera u njezine sposobnosti i upornost u poticanju njezina školovanja ostali su joj trajna snaga. Redovite terapije, podrška u vježbanju i poticanje na obrazovanje obilježili su njezin put od osnovne škole do fakulteta.
– Kao najvrjednije bih izdvojila činjenicu da su vjerovali u mene. Poticali su me da slijedim svoje snove i ne obazirem se na tuđe mišljenje. I dan danas mi govore da obratim pozornost tko mi govori, a ne što mi se govori. Najviše mi znači što su se borili za mene u pogledu mog zdravlja i školovanja. Istakla bih to da su me tijekom mog cijelog osnovnoškolskog obrazovanja svaki ponedjeljak vozili na fizikalne terapije u Ivanić, a k tome su me poticali na svakodnevno vježbanje kod kuće, što se meni priznajem, nije uvijek dalo. Što se školovanja tiče, unatoč svojoj dijagnozi sam završila redovnu srednju školu i stekla zanimanje hotelijersko-turističke tehničarke, a svoje sam obrazovanje, na poticaj zaručnika i udomitelja, nastavila na Fakultetu ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“ pri sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, upisavši studij Kulture i turizma, koji sam u konačnici i završila s odličnim uspjehom i stekla akademski naziv sveučilišna magistra kulture i turizma – kaže nam Anamarija.
Djetinjstvo vidi kao temelj svakog čovjeka i vjeruje da svako dijete zaslužuje sigurnost i mir. Teška iskustva, ističe, ostavljaju duboke tragove, zbog čega je važno pravovremeno pružiti zaštitu i stabilnost.
– Svako dijete svoje djetinjstvo živi drugačije, nažalost nemaju sva djeca mogućnost odrastanja u sigurnim i bezbrižnim uvjetima. Svakim danom smo svjedoci porasta stope femicida i obiteljskog nasilja. Dodala bih i slučajeve grubog zanemarivanja roditeljskih obaveza prema djetetu. Takve situacije, ukoliko se odmah ne rješavaju, ostave velik i neizbrisiv trag u obliku traume na djetetu i utječu na daljnje formiranje njegove ličnosti. Stoga je važno dijete što prije izolirati iz takve okoline i omogućiti mu temelje za siguran daljnji razvoj i djetinjstvo te time učiniti sretnijim i bezbrižnijim. Udomiteljstvo je upravo jedna od mogućnosti za to jer stvara zdravu obiteljsku atmosferu koja je temelj za bezbrižno i sretno djetinjstvo – poručuje Anamarija.
Udomiteljstvo opisuje kao ulogu koja ne prestaje nijednog dana u tjednu. To je, kako kaže, sigurna luka u kojoj netko preuzima odgovornost za tuđe djetinjstvo i život.
– Biti udomitelj znači biti nečija sigurna luka, zaštita i utjeha. Udomiteljstvo je poziv, a ne posao. Udomitelji rade 24 sata na dan. Nemaju bolovanja, godišnjeg, ljetovanja i zimovanja – potvrđuje.
U toj ulozi ne vidi znanje iz knjiga, nego srce i empatiju. Udomitelj, prema njezinim riječima, nije zanimanje koje se uči, nego poziv koji se živi.
– Ne postoji srednja škola ili fakultet za biti udomitelj. Samo oni čistog srca i dobre volje mogu ući u takvo nešto. Prema tome, kao što ne može svatko biti liječnik, vatrogasac ili učitelj (jer i to su za mene pozivi, više nego poslovi), tako ne može ni svatko biti udomitelj. A osmijeh na dječjem licu i zahvalnost nemoćne starije osobe se mogu smatrati diplomama udomiteljskog poziva. Jer udomiteljstvo je jedan veliki životni fakultet, čiji su ishodi daleko bitniji od titula i naziva – poručuje Anamarija.
Društvo, smatra, još uvijek nedovoljno prepoznaje važnost udomiteljstva i često ga prati pogrešna slika. Ipak, stvarni životni primjeri, kaže, govore više od predrasuda.
– Nažalost mislim da društvo još uvijek ne prepoznaje važnost i vrijednost udomiteljstva i njegov značaj za zajednicu u dovoljnoj mjeri. Populacija udomitelja, posebice za djecu, je sve manja iz godine u godinu, zbog raznih faktora iz mirovinsko zdravstvene sfere. Zatim je tu problem stigmatizacije cijele populacije udomitelja kao koristoljubivih na temelju nekoliko iznimaka. Zbog takvih pojedinaca, rad onih dobrih i kvalitetnih udomitelja vrlo često ostane nepriznat od okoline. Prepoznaju to njihovi korisnici i oni tu dobrotu i uzvrate. Dodala bih još jedno: Ako spasiš jedan život, onda si heroj. Ako spasiš stotine života, onda si medicinska sestra/tehničar ili doktor, a ako spasiš nečije djetinjstvo i pritom te osuđuju, onda si udomitelj (i heroj) – smatra.
Poruka onima koji razmišljaju o udomiteljstvu nosi jednostavnu, ali snažnu misao – najvrjednije nagrade nisu materijalne, nego ljubav i zahvalnost koje ostaju.
– Nema važnijeg i plemenitijeg poziva od stvaranja nečijeg sretnijeg djetinjstva ili dostojanstvene starosti. Plaća je čista ljubav i zahvalnost – poručuje.
Zahvalnost prema udomiteljima opisuje kao duboku i trajnu. Oni su joj, kako kaže, postali drugi roditelji i sigurna točka kojoj se uvijek vraća.
– Neizmjerno sam zahvalna i počašćena što sam dobila ovu priliku i još jednom im hvala za sve. Sretna sam što sam po drugi put dobila mamu i tatu i što će moja djeca jednog dana uživati uz baku i djeda. Samo ću dodati da je teta Mirjana najbolja kuharica, a tetak Ivica najbolji psihijatar na svijetu – ističe Anamarija.
Dom ne definira zidovima, nego ljudima, a u njezinu životu upravo su udomitelji postali to mjesto sigurnosti i pripadnosti koje i danas traje.
– Moji su udomitelji meni sve na svijetu. I danas kad živim neki svoj život u svom vlastitom domu, uvijek rado odem k njima. Primjerice, kad sam dolazila na praznike sa studija, gotovo uvijek sam prvo otišla k njima. Osjećam se kao da zapravo nisam nikada ni otišla jer oni su mi od potpunih stranaca postali drugi roditelji, a njihova kuća moj dom, kao i svoj djeci koja su bila s njima i oni dan danas redovno dolaze. Kad imam neki problem ili nešto za podijeliti, prvo njih nazovem – kaže nam Anamarija.
Priča Anamarija Franković pokazuje koliko jedan stabilan i siguran obiteljski okvir može promijeniti tijek života djeteta koje je rano ostalo bez roditeljske skrbi. U njezinu slučaju, udomiteljska obitelj nije bila samo privremeno rješenje, nego temelj na kojem je izgradila obrazovanje, samopouzdanje i osjećaj pripadnosti.
Udomiteljske obitelji u tom kontekstu ne preuzimaju samo brigu o svakodnevnim potrebama, nego preuzimaju odgovornost za emocionalni razvoj, sigurnost i budućnost djeteta. Upravo zato njihova uloga nadilazi formalnu skrb i postaje ključna društvena podrška onima koji su u najranjivijim životnim fazama ostali bez stabilnog doma.
Važnost takvih obitelji posebno dolazi do izražaja kod djece i mladih koji dolaze iz nesigurnih ili neadekvatnih uvjeta. Pravovremena intervencija, sigurno okruženje i dosljedna podrška mogu spriječiti dugoročne posljedice trauma i omogućiti djeci da razviju svoj puni potencijal.
Priče poput Anamarijine podsjećaju da iza svakog djeteta stoji potreba za razumijevanjem, strpljenjem i sigurnošću. One istovremeno otvaraju pitanje odgovornosti cijelog društva – da prepozna, podrži i osnaži sustave poput udomiteljstva, kako nijedno dijete ne bi ostalo bez prilike za stabilno i dostojanstveno odrastanje.
Foto: Privatna arhiva Anamaria Franković i Bjelovar.info
