U jednom danu ponovno su se spojili školski hodnici, razredi, prve ljubavi, učeničke klupe, zadaci, izleti… Sve ono što su nekad dijelili – a danas s toplinom nose u srcima.

– Maturirali smo 1965. godine, a okupljali smo se redovno svakih pet godina – sve do pandemije. Prošlo je punih deset godina od zadnjeg susreta, a danas nas se okupilo dvadesetak. Ima nas iz raznih krajeva Hrvatske, pa čak i izvan njenih granica, baš kao nekad kad smo dolazili u Bjelovar u školu – prisjetila se s osmijehom Mirica Barišić, jedna od organizatorica susreta.

Sjeta i radost ispreplitale su se na licima okupljenih. Iako su danas u poznim godinama – 77 im je, kažu – i dalje ih veže snažno prijateljstvo i vedar duh. U glasu im se još uvijek čuje ona energija mladosti. Nekad su ih bila četiri razreda s više od 120 učenika, a danas ih se na okupljanju pojavilo tek dvadesetak. No svaki osmijeh, svaki stisak ruke i svaki pogled vrijedio je kao da ih je stotinu.

– Radile smo zajedno više od 30 godina u “Nami”, s ponosom je rekla jedna kolegica, dok su se prisjećale anegdota iz mladosti, šala s nastave, strogih profesora i prvih zaljubljenosti.

Razgovarali su svi u glas, s onim poznatim prijateljskim žarom koji nije izblijedio ni nakon šest desetljeća. Neki od njih ne slave samo 60 godina mature – već i 60 godina braka. Zar to nije prekrasno?

Na kraju druženja, uz dogovor da se ponovno okupe za pet godina, osjećala se zahvalnost. Nisu krili koliko im ovo okupljanje znači. Smijeh, zagrljaji, prisjećanja – sve to stalo je u jedno lijepo popodne koje će nositi još dugo u srcu.

Jer generacija 1965. možda više ne sjedi u školskim klupama, ali njihova prijateljstva nikad nisu napustila učionicu života.

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Foto: Bjelovar.info

Đuro (80) i Marija (77) Ožegović, bračni par iz Prespe, proslavili su svoju 60. godišnjicu braka, obilježavajući Dijamantni pir. Njihova priča nije samo svjedočanstvo ljubavi, već i povijesni prikaz života u malom selu koje se mijenjalo kroz desetljeća. Rođeni u istom kraju, igrali su se zajedno kao djeca, a ljubav ih je spojila u mladosti.

Marija, koja je tada nosila prezime Linković, često je dolazila u posjetu obitelji blizu Đurine kuće. Njihova povezanost iz djetinjstva prerasla je u nešto više, a 1963. godine, nakon Đurinog povratka iz vojske, odlučili su započeti zajednički život. Dana 15. studenog 1964., izgovorili su sudbonosno „da”. Tada je Đuro imao 20 godina, a Marija 17.

Vjenčanje je bilo skromno, ali ispunjeno ljubavlju.

– Nije to bilo ništa posebno, niti neki veliki događaj. S konjima smo se vozili, bilo je jako lijepo i sunčano vrijeme, sve je bilo doma. Pedesetak ljudi bilo je u svatovima, a selske žene su pripremale hranu, kolače i sve ostalo – prisjeća se Marija s osmijehom.

TEŽAK RAD I ZAJEDNIŠTVO

Život u ruralnom području bio je izazovan. Đuro je isprva radio na selu, prevozeći drva konjima kroz šume, dok je Marija vodila brigu o kućanstvu.

– Bilo je teško, ali kad smo radili zajedno, sve je bilo lakše – prisjeća se Đuro. S vremenom je pronašao posao u pošti, gdje je radio sve do mirovine 2005. godine. Marija je ostala kućanica, posvećena obitelji, no zahvaljujući zajedničkom ulaganju osigurali su sigurnost i za starije dane.

– Trzavica je bilo, ali najviše zbog siromaštva – kaže Đuro iskreno te dodaje kada su počeli zarađivati bolje, sve se smirilo. Ljubav i strpljenje su nas uvijek održali.

ĐURO – POŠTAR, PREDSJEDNIK, SUDAC POROTNIK

Đurina karijera u pošti bila je dinamična i često izazovna.

– Poštar donosi sreću – novac, dobra rješenja. No, ponekad donosi i loše vijesti. Bilo je trenutaka kada su ljudi mislili da donosim najgore, ali na kraju je sve bilo dobro – priča Đuro, prisjećajući se mnogih dogodovština.

Osim posla, bio je aktivan i u lokalnoj zajednici – predsjednik mjesnog odbora, sudac porotnik te čovjek kojem su se mještani uvijek mogli obratiti za pomoć. O poštarima su, kako dodaje, uvijek kružile razne priče, ali na to se nisu obazirali.

LJUBAV KAO TEMELJ OBITELJI

Marija naglašava kako je ključ uspjeha dugog braka strpljenje i ljubav. „Bez toga nema života. Ako nema ljubavi, ništa ne traje.“

– Dok je Đuro radio, često odsutan od kuće, Marija je čuvala obiteljski mir, podizala njihovu djecu – Radu, Nadu i Zdravka – i brinula o svemu što je trebalo.

Djeca su odrasla u skromnim uvjetima, ali uz puno ljubavi. Danas su Đuro i Marija ponosni na njih i svoje potomke – petero unučadi i troje praunučadi. Posebno se prisjećaju važnih trenutaka.

– Za 26. godišnjicu braka smo dobili unuka Zorana, za 50. praunuku Miu, a sada, za 60. praunuka Jakova – ističe Marija s ponosom.

SJEĆANJE I BUDUĆNOST

Unatoč izazovima, Đuro i Marija danas su zahvalni za godine koje su proveli zajedno.

– Sve je prošlo kao u snu – kažu, zadovoljni životom koji su izgradili. Prisjećaju se i svojih mladalačkih dana, kada su zajedno odlazili na zabave, maskenbale i druženja s prijateljima. Nažalost, priznaju da su mnogi njihovi prijatelji danas pokojni, a od svatovskih uzvanika, uz njih, ostalo je još samo troje vršnjaka.

Ostavili su mladima vinograde koje su nekad sami obrađivali, a sada uživaju u miru i sreći obiteljskog okruženja. Na pitanje kako se osvrću na svoj brak, Đuro odgovara.

– Kad je zdravlje služilo, bilo je jako lijepo. Sad smo malo sporiji, ali ljubav nas i dalje drži.

Za kraj, Đuro i Marija poručuju mladima.

– Ljubav, strpljenje i razumijevanje su ključ. U životu je najvažnije oprostiti i držati obitelj na okupu.

Sretni i ponosni na svoju obitelj, Đuro i Marija nastavljaju svoju priču – inspiraciju za sve nas.