O toj važnoj temi razgovarali smo s Jelenom Hešterom, magistrom psihologije koja radi kao stručni suradnik u Dječjem vrtiću „Tratinčica“ Grubišno Polje, predaje psihologiju u Srednjoj školi „Bartola Kašića“ Grubišno Polje te radi na zamjeni kao stručni djelatnik u Udruzi za osobe s invaliditetom Grubišno Polje.

– Mentalno zdravlje sastavni je dio našeg općeg zdravlja. Kao i tjelesno zdravlje, zahtijeva brigu i pažnju, jer na njega mogu utjecati različiti čimbenici koji ponekad uzrokuju poteškoće. Normalno je da tijekom života svi prolazimo kroz izazovna razdoblja – poput gubitka bliske osobe, preseljenja, razvoda ili gubitka posla. Takve teškoće često se s vremenom ublaže i prođu same od sebe. U posljednje vrijeme primjećujemo porast poteškoća mentalnog zdravlja kod djece, mladih i odraslih. Taj trend djelomično je posljedica značajnih promjena u načinu života u odnosu na prethodne generacije, ali i utjecaja suvremenih tehnologija koje sve više oblikuju naše svakodnevno funkcioniranje – započinje Jelena Heštera, magistra psihologije o mentalnom zdravlju.

RAD S DJECOM RAZLIČITE DOBI

Rad s djecom različite dobi – od one predškolske u vrtiću do adolescenata u srednjoj školi – pruža dragocjen uvid u raznolike izazove s kojima se suočavaju. Iako se priroda problema mijenja s obzirom na razvojnu fazu, može se primijetiti i određena povezanost među njima. Jedan od zajedničkih čimbenika koji se sve češće ističe kao izvor poteškoća jest pretjerana izloženost ekranima.

– Životna dob zasigurno utječe na prirodu i način na koji se problemi manifestiraju, no za dio poteškoća možemo prepoznati zajednički nazivnik – pretjeranu izloženost ekranima – potvrđuje Jelena Heštera.

Rad s djecom predškolske dobi zahtijeva poseban pristup jer njihovo razumijevanje i izražavanje emocija još uvijek nije razvijeno na način na koji to očekujemo od starijih. Umjesto razgovora, s djecom se najčešće komunicira kroz simboličku igru, crtež i priče, jer takav način omogućuje dublji uvid u njihov unutarnji svijet.

– Budući da se radi o djeci predškolske dobi, s njima manje razgovaramo na klasičan način, a više radimo kroz igru, crtež i priče. O teškoćama i emocijama teško je govoriti čak i odraslima, a za izgradnju odnosa povjerenja između psihologa i djeteta potrebno je vrijeme. Dječji mozak još uvijek se razvija, a veze između „pametnog“ i „emocionalnog“ dijela mozga nisu u potpunosti oblikovane. Zato izravna, svjesna komunikacija često ne daje željene rezultate, a pitanja poput „Zašto si to učinio?“ nemaju smisla u radu s djecom – pojašnjava.

U školi, gdje učenici prolaze kroz intenzivne promjene i osobni razvoj, podrška nastavnika ima posebno važnu ulogu. Osim obrazovne, nastavnici sve češće preuzimaju i odgojnu i savjetodavnu ulogu, stvarajući prostor u kojem se mladi osjećaju viđenima, prihvaćenima i dovoljno sigurnima kako bi potražili pomoć.

– Iako kao nastavnica imam odgovornost prenijeti učenicima nastavne sadržaje, na svojim satovima jednako mi je važno graditi prihvaćajuću i podržavajuću atmosferu u kojoj se učenici osjećaju sigurno i imaju povjerenje obratiti mi se. Vjerujem da je svaki učenik vrijedan, neovisno o ocjenama – svatko od njih posjeduje svoje kvalitete i talente. Naša je uloga kao nastavnika prepoznati te potencijale i pomoći učenicima da ih sami uoče i razviju. Ako u nekom učeniku ne vidimo ništa vrijedno, to govori o našem propustu, a ne o njemu – napominje.

Škola može biti i izazov i prilika za mentalno zdravlje učenika, jer istovremeno može stvarati stres, ali i pružati sigurno i podržavajuće okruženje za njihov razvoj.

– Škola može biti značajan izvor stresa i negativno utjecati na mentalno zdravlje učenika. No, istovremeno, može predstavljati sigurno okruženje prihvaćanja, osjećaja pripadnosti, osnaživanja djece i mladih te prostora za ostvarivanje njihovih potencijala. Ključnu ulogu u tome imaju nastavnici, ravnatelji i stručni suradnici. Istina je da su današnje obveze brojne, a nastavni plan i program zahtijevaju visok stupanj angažmana. Stres je neizbježan dio života. Međutim, koliko će učenici stresa doživljavati te hoće li ga prolaziti sami ili uz podršku – uvelike ovisi o našem pristupu, senzibilitetu i spremnosti da budemo podrška, a ne dodatni izvor pritiska – ističe.

Rad s djecom u vrtiću i adolescentima u srednjoj školi donosi dvije potpuno različite, ali jednako važne profesionalne uloge. Dok je posao nastavnika većini poznat, uloga psihologa u vrtiću često ostaje nevidljiva ili nedovoljno shvaćena, iako je izuzetno ključna za razvoj i dobrobit djeteta.

– U vrtiću radim kao stručni suradnik s djecom predškolske dobi, dok u srednjoj školi predajem adolescentima – dva posla koja su u svojoj prirodi izrazito različita. Uloga nastavnika većini je poznata i lako razumljiva, dok je uloga psihologa u vrtiću još uvijek često nedovoljno jasna, pa ponekad čak i tabuizirana. Moj je zadatak brinuti o dobrobiti sve djece, ali i njihovih roditelja te odgojitelja. Pratim razvoj djeteta od njegovog prvog dana u vrtiću pa sve do „male mature“, nastojim osnažiti roditelje u razvoju roditeljskih vještina te u suradnji s njima i s odgojiteljima zajednički tražim rješenja za izazove u razvoju ili ponašanju – ističe.

NAJČEŠĆI PROBLEMI

U svakodnevnom radu s djecom u vrtiću, ali i u komunikaciji s roditeljima i odgojiteljima, jasno se izdvajaju obrasci ponašanja koji najčešće izazivaju zabrinutost i potrebu za savjetovanjem sa stručnjakom.

– Kao stručnoj suradnici u vrtiću, roditelji i odgojitelji mi se najčešće obraćaju zbog dva naizgled suprotna problema – ili je dijete povučeno, tiho, slabo uključeno u igru i interakciju s vršnjacima, ili pak iskazuje agresivna ponašanja, odbija suradnju i ima poteškoće u regulaciji ljutnje – potvrđuje magistra psihologije.

U suvremenom okruženju djeca i mladi odrastaju okruženi digitalnom tehnologijom, koja sve više oblikuje njihove navike i svakodnevicu. Nažalost, pretjerana upotreba ekrana ostavlja negativne posljedice na njihov psihofizički razvoj, što postaje vidljivo i kroz sve učestalije razvojne i emocionalne teškoće.

– Pretjerana upotreba tehnologije pokazuje se štetnom za cjelokupan razvoj djeteta i mlade osobe. Osim izloženosti neprimjerenim i potencijalno štetnim sadržajima, dodatni problem predstavlja smanjeno kretanje, nedostatak igre, komunikacije i interakcije s okolinom – sve ključni elementi za zdrav psihofizički razvoj. Upravo iz tih razloga danas sve češće svjedočimo porastu teškoća koje i sami prepoznajete – ističe.

SUSTAVNA BRIGA O MENTALNOM ZDRAVLJU

U vrtićima i školama se sve više prepoznaje važnost sustavne brige o mentalnom zdravlju, što se ogleda i kroz različite projekte, radionice i preventivne programe. Kroz takve aktivnosti nastoji se potaknuti otvoreniji razgovor o psihološkoj dobrobiti te educirati učenike, nastavnike i roditelje o prepoznavanju i razumijevanju mentalnih poteškoća.

– Za Dan škole organiziraju se različite radionice i predavanja. Primjerice, u sklopu nastave psihologije obilježili smo Europski tjedan mentalnog zdravlja, koji se ove godine održavao od 19. do 25. svibnja. Učenici su istraživali različite teme povezane s mentalnim zdravljem, među kojima su: kako razgovarati o poteškoćama mentalnog zdravlja, prepoznavanje znakova psihičkih teškoća, stres u školskom okruženju, utjecaj digitalnog doba na mentalno zdravlje te načini suočavanja sa stigmom i predrasudama. Svoja su znanja, uvide i razmišljanja prenijeli u obliku plakata i edukativnog videa, s ciljem podizanja svijesti o važnosti očuvanja mentalnog zdravlja. Ovi su radovi bili namijenjeni ne samo vršnjacima, već i nastavnicima i roditeljima, kako bi se potaknulo otvorenije razgovore i veće razumijevanje mentalnog zdravlja u zajednici – navodi.

Kroz suradnje s vanjskim stručnjacima i redovita usavršavanja, sustavno se radi na jačanju kompetencija i unaprjeđenju kvalitete odgojno-obrazovnog rada.

– Vrtić već nekoliko godina, u suradnji s Hrvatskim Crvenim križem, organizira predavanja za roditelje s ciljem osnaživanja njihovih roditeljskih vještina, a povremeno ugostimo i druge vanjske predavače. Osim toga, svake godine provodimo različite oblike stručnog usavršavanja za odgojitelje i stručne suradnike, čime kontinuirano potičemo profesionalni razvoj i unapređenje kvalitete odgojno-obrazovnog rada – pojašnjava.

RODITELJSKA ULOGA

Kvalitetna suradnja s roditeljima važan je čimbenik u podršci djetetovu razvoju. Od samog početka nastoji se graditi odnos povjerenja i otvorene komunikacije, kako bi se zajednički djelovalo u najboljem interesu svakog djeteta.

– Suradnja s roditeljima započinje već pri samom upisu djeteta u vrtić – kroz inicijalni razgovor i prvi roditeljski sastanak nastojim otvoriti prostor za otvorenu komunikaciju i zajedničko djelovanje u najboljem interesu djeteta. U sklopu roditeljskih sastanaka svake godine organiziram predavanja s temama relevantnima za razvoj djece. Kada se za tim ukaže potreba, provodim individualne edukativno-savjetodavne razgovore s roditeljima. Ponekad se roditelji jave samoinicijativno – što osobito cijenim – a ponekad razgovor iniciram ja, samostalno ili češće u suradnji s odgojiteljima – objašnjava.

Današnje roditeljstvo često je ispunjeno izazovima i nedoumicama, jer mnogi odrasli nisu sigurni kako najbolje podržati djecu u njihovom odrastanju. U takvoj situaciji lako je upasti u krajnosti – od prevelike popustljivosti do pretjerane strogoće – stoga je važno pronaći ravnotežu između nježnosti i jasnoće, pružajući djeci istovremeno emocionalnu sigurnost i strukturu.

– Danas su mnogi roditelji, ali i drugi značajni odrasli u životu djece, zbunjeni oko toga kako se odnositi prema djeci i na koji način s njima raditi. Često svjedočimo borbi između dvije krajnosti: s jedne strane pretjerana popustljivost i izostanak strukture i granica, a s druge pretjerana strogoća i rigidnost, ponekad praćena i neprimjerenim metodama odgoja. Zanimljivo je da isti roditelji ponekad osciliraju između tih krajnosti – iz osjećaja bespomoćnosti i nesnalaženja u izazovima koje donosi suvremeno roditeljstvo. Sličnu dinamiku ponekad primjećujem i kod dijela odgojitelja, učitelja i drugih odraslih osoba koje imaju važnu ulogu u djetetovom životu. U pristupu djeci važno je promišljati što im svojim postupcima poručujemo i što iz njih uče. Mi smo im poput pomoćnih kotača na biciklu – tu smo privremeno, da im pružimo podršku dok ne razviju vlastitu stabilnost, samopouzdanje i sposobnosti potrebne za samostalan život. Djeci je potrebno pružiti nježnost, utjehu i emocionalnu podršku, ali istovremeno i jasnoću, strukturu i postavljene granice. Ključno je prihvaćati dječje emocije – jer svi osjećaji su legitimni – dok se granice postavljaju isključivo na ponašanje koje želimo usmjeriti ili promijeniti.

Primjeri takvog balansa mogu izgledati ovako:

„Vidim da si se jako naljutio jer si izgubio, to stvarno može biti frustrirajuće. Ipak, ne možeš trgati igračke. Možeš mi reći što te točno muči.“

„Znam da ti je teško jer idemo kući, ali sada zaista trebamo krenuti. Bit će vremena za igru i sutra.“

Naša je uloga pomoći djetetu da razumije i izrazi svoje osjećaje na prihvatljiv način, uz sigurnost koju pružaju dosljednost i jasno postavljene granice – naglašava.

DAROVITA DJECA

U suvremenom odgojno-obrazovnom sustavu darovita djeca često prolaze nezapaženo, što je dijelom posljedica velikih vrtićkih grupa i nedostatka stručnjaka za njihovu identifikaciju i podršku. Osim toga, izazovna ponašanja darovitih mališana mogu odvući pažnju s njihovih sposobnosti, što dodatno otežava pružanje adekvatne pomoći i poticanje njihovog razvoja.

– U današnjem odgojno-obrazovnom sustavu darovita djeca često ostaju neprepoznata. Tome pridonosi prevelik broj djece u vrtićkim skupinama, kao i nedostatak stručnog kadra koji bi se sustavno bavio identifikacijom i podrškom darovitima. Dodatno, darovita djeca ponekad iskazuju izazovna ponašanja, što može skrenuti pažnju s njihovih potencijala na njihove teškoće. Umjesto da se darovitost prepozna i razvija, naglasak se često stavlja na problematične aspekte ponašanja. Čak i kada se darovitost prepozna, u praksi često nedostaje vremena, resursa ili stručnih kompetencija za kvalitetan i individualiziran rad koji bi omogućio razvoj njihovih sposobnosti. To rezultira time da mnogi daroviti mališani ne dobiju priliku razviti svoj puni potencijal – napominje.

IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI

Igraonice i izvannastavne aktivnosti predstavljaju važan dodatak formalnom obrazovanju, jer omogućuju djeci da istraže i razviju svoje talente u poticajnom okruženju.

– Različite igraonice za mlađu djecu te izvannastavne aktivnosti za školski uzrast igraju važnu ulogu u otkrivanju dječjih talenata, jačanju samopouzdanja, razvoju socijalnih vještina i osjećaja pripadnosti. Grupe su obično manje, što omogućuje veću vidljivost svakog djeteta i više individualne interakcije. Aktivnosti su fokusirane na razvoj sposobnosti koje nisu obuhvaćene redovnim kurikulumom, ili su u njemu prisutne u ograničenoj mjeri – ističe.

PREVENCIJA I PROMICANJE MENTALNOG ZDRAVLJA

Prevencija i promicanje mentalnog zdravlja trebaju započeti već u najranijoj dobi, uz primjenu prilagođenih metoda koje potiču razumijevanje emocija, otvorenost i traženje podrške kroz cijeli razvojni put.

– Kada govorimo o mentalnom zdravlju djece, ključno je najprije raditi sa značajnim odraslima — jačati kompetencije roditelja, odgojitelja, nastavnika i drugih stručnjaka. Potrebno ih je osnažiti za preventivno djelovanje, prepoznavanje teškoća i otvoren razgovor o mentalnom zdravlju. Važno je s promicanjem mentalnog zdravlja i preventivnim aktivnostima započeti već u najranijoj dobi, prilagođavajući metode i pristup uzrastu djece. S predškolcima možemo razgovarati o emocijama, mislima i ponašanjima koja ih prate, učiti ih strategijama za nošenje s teškim osjećajima, te stvarati odnos povjerenja i prihvaćanja koji ih potiče da nam se otvore. Postoje i različite mindfulness vježbe koje su prilagođene djeci vrtićke dobi. Kod adolescenata možemo i trebamo otvoreno razgovarati o izazovima mentalnog zdravlja. Zbog osjetljivosti te razvojne faze, osobito je važno razbijati predrasude i mitove te normalizirati traženje pomoći. Kao stručnjaci, trebamo se zalagati za sustavna ulaganja u mentalno zdravlje – povećanje broja stručnih kadrova te bolju dostupnost programa i psihološkog savjetovanja, kako u odgojno-obrazovnim ustanovama, tako i u lokalnoj zajednici – pojašnjava.

Emocije su prirodan i neizbježan dio ljudskog iskustva, a prihvaćanje svih osjećaja ključno je za zdrav emocionalni razvoj djece. Važno je naučiti ih da, iako ne mogu birati što će osjećati, uvijek mogu birati kako će te osjećaje izraziti, uz jasno postavljene granice i primjere odraslih.

– Prihvaćajte dječje emocije – svi osjećaji su u redu. Ne biramo ih svjesno; emocije jednostavno dođu. Ono što možemo naučiti djecu (a i sebe) jest da iako ne biramo osjećaje, biramo kako ćemo se ponašati.

U redu je biti ljut – nije u redu udarati.

U redu je biti nervozan – ali naučimo razgovarati, a ne svađati se.

U redu je osjećati strah – ali važno je pokušati i ustrajati.

U redu je biti sretan – ali sreću trebamo dijeliti s drugima.

Dakle, emocije prihvaćamo, ali postavljamo granice na ponašanja koja nisu prihvatljiva. Djeci pritom treba ponuditi alternativu – pokazati im kako drugačije mogu izraziti ono što osjećaju. Najvažnije – budite im primjer. U priznavanju grešaka, ispričavanju, izražavanju emocija, suočavanju s teškim trenucima i traženju rješenja. Djeca uče najviše promatrajući nas – kaže nam za kraj Jelena Heštera, magistra psihologije.

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 06/25 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Poticanje kvalitetnih programa za djecu i mlade kojima je cilj promicanje njihove dobrobiti.

Tekst: Rahela Dedić, novinarka portala Bjelovar.info

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Foto: Jelena Heštera/Freepik