U kući staroj više od stotinu godina, koja i danas čuva toplinu obiteljskih uspomena, oživjeli su običaji koji su nekada bili dio svakodnevice. Gospođu Ljerku za tu kuću vežu posebne emocije – ondje je rođena, ondje je rođen i njezin otac, davne 1926. godine, a s ponosom kaže kako brižno čuva sve što su joj preci ostavili.

Pokazala je kako su žene nekada prale rublje, a bijela posteljina, stolnjaci i krpe, koje i danas čuva, ostavljaju bez daha – „biserno bijelo“, kako su nekad govorili.

– Sve ovo što vidite koristila je moja obitelj, a ja sam nastavila čuvati i održavati – govori Ljerka, pokazujući i stari kofer s kojim je njezin otac 1947. godine otišao na trogodišnje služenje vojnog roka.

Prisjetila se i mladosti, vremena kada u kućama nije bilo kupaonica.

– Uvijek je lonac s vodom bio na peći, tako smo se kupali – kaže kroz osmijeh, prizivajući slike nekih jednostavnijih, ali ispunjenih dana.

Da su Pavljani pravi čuvari tradicije potvrđuje i činjenica da gotovo svaka kuća brižno čuva naslijeđe roditelja i baka. Gospođa Vesna, koja je došla na čijanu, s ponosom ističe kako čuva ručnike svoje pokojne bake, stare više od sto godina, kao i stare ćilime.

– To su mi drage uspomene. Čuvam ih i ostavit ću ih nekome iza sebe, da i dalje netko brine o njima – kaže.

Zanimljivo je, dodaje, kako se nekada nije govorilo o alergijama na perje.

– Čijalo se, spavalo na pernatim jastucima, a nitko nije spominjao alergije kao danas – prisjeća se.

Posebno raduje što čijana nije okupila samo starije generacije. Među sudionicima bilo je i mlađih, pa čak i onih do 20 godina, što daje nadu da tradicija neće pasti u zaborav.

– Tradicija je nešto najljepše i treba je čuvati. To su uspomene naših roditelja i njihovih roditelja, i ne smijemo ih zaboraviti – poručuje Kristina.

Uz priču i smijeh, žene su zapjevale, perje se čijalo, a cijela je večer odisala toplinom i zajedništvom. Za sve to zaslužna je Udruga „Nova Nada“, predvođena predsjednicom Sabinom Pil, kao i predsjednica Mjesnog odbora Stari Pavljani Aleksandra Knežević, koje neumorno okupljaju mještane i prenose običaje na mlađe generacije.

Da tradicija u Starim Pavljanima živi punim plućima, pokazalo se i nakon same čijane – druženje se nastavilo u mjesnom domu, uz pjesmu i ples, baš onako kako su to činile generacije prije njih.

Foto: Bjelovar.info

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

KAKO SE NEKAD ČIJALO PERJE?

Gospođa Ljerka Jurić, strastvena čuvarica tradicije, prisjetila se vremena kada je čijanje perja bilo nezaobilazan dio svake kuće.

– Dok sam bila mala, čijalo se svake godine – kako se udati bez perja? – prisjetila se Ljerka, pokazujući nam pređu, tiftik, konoplju i druge konce s kojima je njezina majka nekad tkala.

Njena kuća, stara 120 godina, prava je riznica tradicijskog nasljeđa. Svaki predmet u sobi priča svoju priču, a Ljerka se trudi sačuvati ih za buduće generacije.

– Svaki dan sam tu – otvaram, luftam, čistim i njegujem. Tu su i moje kćeri i unuke, nadam se da će i one nastaviti čuvati naše nasljeđe.

OČUVANJE TRADICIJE UZ PJESMU I ZAJEDNIŠTVO

Uz gospođu Ljerku, tu su i vrijedne žene iz Udruge ‘Nova Nada’, koje s ljubavlju prenose ovu tradiciju novim generacijama. One su i organizirale ovo divno druženje, uz pjesmu, smijeh i zajedništvo.

Druženje se nastavilo u Društvenom domu, koji svake godine postaje sve ljepši zahvaljujući podršci Grada Bjelovara i zamjenika Igora Brajdića, koji, kako kažu članice Udruge i predsjednica MO, uvijek im rado pomogne.

Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

🎶 Kako je sve izgledalo? Pogledajte u našoj fotogaleriji! 📸

Gradska organizacija HSS-a Bjelovar organizirala je u prigradskom naselju Kokinac tradicionalnu čijanu i druženje, prisjećajući se običaja u našim selima kroz zimske mjesece u godini. Iako perje gotovo pa više nitko ne koristi za punjenje jastuka i blazina, ipak je prikazan običaj čijanja perja. Dok su žene obavljale svoj dio posla, muški dio ekipe se kartao, a za veselje su se pobrinuli vrsni glazbenici. Uz čijanje perja organizirane su bile i druge zanimljive igre za sve posjetitelje. Tako su natjecatelji mogli pokazati znanje u seoskim običajima i vjerovanjima koji su bili između blagdana Sveta tri kralja i Pepelnice te saznati kako je dan od Božića dulji za jedan pijevčev korak, ali i kako pokladne povorke nije branio nijedan režim. Zanimljiva je bila i igra „Tajanstvena pošta“ gdje je svatko mogao anonimno napisati nešto nekome na čijani, a najoriginalniji su zaslužili vrijedne nagrade domaćih proizvoda. Vesela atmosfera, smijeh i pjesma, potrajali su do dugo u noć, pokazujući kako su ljudi željni ovakvih okupljanja i veselja barem u zimskim mjesecima, dok s lijepim vremenom ne krenu prvi poljoprivredni radovi.