ALS – bolest koja oduzima tijelo, ali ne i svijest

Amiotrofična lateralna skleroza (ALS) jedna je od najtežih i najokrutnijih bolesti današnjice. Paralizira tijelo do potpune nemoći, ali um ostavlja potpuno budnim. U Hrvatskoj, oboljeli od ALS-a i njihove obitelji godinama prolaze kroz neizrecive izazove, često prepušteni sami sebi, bez sustavne podrške i bez mogućnosti života dostojnog čovjeka.

Priča Mladena Gavrana (1960.) iz Bjelovara, hrvatskog branitelja i oca dvoje djece, bolno je ogolila tu istinu. Mladen je preminuo prije nekoliko dana, nakon gotovo tri godine borbe u kojoj je tijelo neumitno slabilo, ali volja za životom nikada nije posustala.

Njegova dijagnoza nije mu oduzela samo glas i pokrete — oduzela mu je i osnovne slobode svakog čovjeka: da diše bez aparata, jede bez sonde, iziđe iz kuće, prošeta parkom ili jednostavno pogleda prirodu. Sve to želio je do posljednjeg dana.

Prvi simptomi – početak nevidljive borbe

Mladenovi prvi simptomi pojavili su se 2022. godine, gotovo neprimjetno, kao tihi signali bolesti koju nitko nije očekivao. Postajao je sve umorniji, nedostajalo mu je snage, mršavio je, a gutanje je iz dana u dan bilo teže. Nije bilo boli, nije bilo naglih pogoršanja, samo svakodnevne sitne slabosti koje se lako pripišu stresu ili iscrpljenosti.

No ti naizgled bezazleni znakovi bili su početak bolesti koja polako oduzima sve – osim svijesti i razuma. Mladen se srušio na radnome mjestu, a tada je započeo dug i iscrpljujući proces isključivanja drugih dijagnoza, jer se ALS ne „otkriva“ jednim nalazom, već se potvrđuje tek kada sve druge mogućnosti padnu u vodu.

Za Mladena i njegovu suprugu Veru to je bio trenutak spoznaje: ulaze u bitku koja će zahtijevati nadljudsku snagu, izdržljivost i potporu kakvu mogu pružiti samo oni koji vole bez zadrške.

Sustav koji ne vidi njihove potrebe

Unatoč neumoljivo teškoj bolesti, najveća borba obitelji Gavran nije bila medicinska, nego birokratska. Nedostatak prijenosnog koncentratora kisika, preskupa i ograničeno dostupna oprema, kašnjenje inkluzivnog dodatka gotovo dvije godine, samo četiri odobrene kanile godišnje te svakodnevna logistička bitka oko osnovnih stvari – to je realnost ALS pacijenata u Hrvatskoj. Riječ je o bolesnicima kojima je potreban multidisciplinarni tim, stalna palijativna podrška, ORL specijalisti, rehabilitatori i socijalni radnici, no najčešće ostaju neshvaćeni i neprepoznati. Kako i sama Vera kaže, „sustav im poručuje da ostatak života provedu u četiri zida“.

– Puno je tu propusta sustava. Ne znam bi li bio dovoljan jedan dan da vam ispričam na kakve smo sve probleme nailazili. Nažalost, moram ustvrditi da se to odnosilo i na pojedine liječnike i medicinske sestre u Bjelovaru. Samo što mi ne kažu: čemu se trudite, pa zar ne vidite da je gotov? Strašno je koliko ljudi nemaju empatije. Čim čuju dijagnozu, oni odustaju, a ti bolesnici imaju i druge potrebe – upale koje ih snađu i slično. No, mi se nismo predavali. S druge strane, nemam dovoljno riječi hvale za ono kako su ga dočekali i brinuli o njemu na Odjelu palijativne skrbi. Unatoč činjenici da Mladen nije mogao govoriti, mi smo „razgovarali“. Pisao mi je na papir, ali najčešće smo se razumjeli već na pogled, a moglo je biti drugačije. Moglo mu se pomoći da uz aparat progovori, ali to nikome nije bilo važno. Mladen je bio na šest aparata, godinu i pol dana na respiratoru, i zajedno smo nastojali normalno živjeti dan po dan – priča Vera, stišćući Mladenovu fotografiju iz mlađih dana.

Nije ni jednog trenutka pomišljala Mladena smjestiti bilo gdje, iako su joj liječnici savjetovali da ga smjesti u dom jer je riječ o kompleksnom pacijentu. – Doktori su me pitali jesam li svjesna što preuzimam na sebe. Tada sam još radila, a dala sam otkaz bez da smo znali kako ćemo i s kojim novcem sutra živjeti. Nikada nismo odustajali. Što smo drugo trebali? Pa mi ne bismo imali ove tri zajedničke godine koje smo imali – sigurna je Vera i danas u sve svoje i Mladenove, dakle zajedničke odluke.

Palijativna skrb kao jedina zraka sigurnosti

U njihovom slučaju spas je bio mobilni palijativni tim Doma zdravlja Bjelovarsko-bilogorske županije, na čelu s koordinatoricom Marijom Vranar. Ona je bila njihova podrška, savjetnica, a kako kaže Vera – i član obitelji. U trenucima kada se sustav izmaknuo, palijativni je tim ostao jedina konstanta, jedina sigurnost.

Uz njihovu pomoć i uz neizmjernu posvećenost supruge Vere, Mladen je do posljednjeg trenutka bio okružen toplinom, brigom i ljudskošću koju mu sustav nije uspio osigurati. Ono što je Vera činila nije bila samo skrb – to je bilo 24-satno bdijenje, borba, neprestano učenje, nošenje aparature, mijenjanje kanile, hranjenje, aspiracija, briga o svakoj Mladenovoj potrebi. To je bila žrtva koju mogu razumjeti samo oni koji su prošli isto.

– On je bio potpuno isključen iz društva. Imamo kuma liječnika u Njemačkoj i tamo su takvi bolesnici uključeni u društvo. Mladen ispočetka nije bio nepokretan, ali bez prijenosnog koncentratora kisika nije mogao nikamo. Koliko je samo trajalo dok smo uspjeli ga dobiti, a i tada su uz njega dali ogromnu bocu, tako da je bilo pravo umijeće spakirati sve što mu treba kako bismo ga samo malo izveli na zrak. Da nije bilo Marije, Maje i doktorice Muić, Mladen bi bio posve isključen iz društvenog života. Mnogi prijatelji govorili su kako im je teško gledati ga u takvom stanju, pa niti oni nisu dolazili – priča Vera.

“Mislim da Mladen odlazi…” – trenutak koji je promijenio sve

Vera je intuitivno osjećala svaku promjenu u njegovom stanju. Tako je bilo i onoga dana kada je u mobitelu Mariji napisala kratku poruku: “Mislim da Mladen odlazi.” Kao i mnogo puta prije, bila je u pravu. Ubrzo nakon te poruke koordinatorici Mariji Vranar, Mladen je izgubio bitku sa životom.

U međuvremenu, u tim kratkim, dragocjenim satima, Vera je uspjela okupiti sve njemu najmilije. Došla je i Marija, njegova sigurna luka u trenucima najveće neizvjesnosti. Stigao je i svećenik, čije su tihe molitve pratile Mladena dok je, u prisutnosti onih koje je volio, udahnuo posljednje iskre života. Otišao je mirno, dostojanstveno, u okrilju ljubavi kakvu je i sam tijekom života nesebično davao.

– Uz svu težinu svega što nam se događalo, mi smo imali vremena se ispozdravljati – kaže Vera.

Nasljeđe jedne borbe

Mladen Gavran bio je čovjek koji je, unatoč bolesti, zračio optimizmom i borbenošću. Čovjek koji je sa svojom suprugom proveo 44 godine braka i koji je svakoga dana pokazivao što znači hrabrost. Njegov život i njegov odlazak snažna su poruka o tome koliko je palijativna skrb važna i koliko je potrebno učiniti da postane dostupna svima, bez iznimke.

Njegova priča opomena je da se oboljeli od ALS-a više ne smiju gurati na marginu. Oni trebaju sustav koji razumije njihove potrebe i omogućuje im da žive, kreću se, dišu i komuniciraju dostojanstveno.

Mladen je imao sreću – uz sebe je imao Veru i djecu, svoje najmilije, te palijativni tim koji je bio s njima do samog kraja. No, ne smije biti sreća ono što spašava život i dostojanstvo bolesnika. To mora biti – sustav.

Neka Mladenova priča bude poticaj da se nešto promijeni. Da svi potrebni aparati i pomagala takvim bolesnicima budu odmah dostupni, sa svim svojim mogućnostima. Jer palijativna skrb nije luksuz, nego temeljno ljudsko pravo.

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 06/25 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Promocija zdravlja i poticanje zdravstvene kulture -Multidisciplinarni pristup skrbi za palijativne bolesnike: Ublažavanje patnji u svakodnevnom životu

Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala Bjelovar.info

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Foto: Bjelovar.info

U vremenu kada sve više ljudi živi s kroničnim i neizlječivim bolestima, palijativna skrb postaje jedan od najvažnijih segmenata zdravstvenog sustava. Njezina je uloga ublažiti patnju, pružiti dostojanstvenu skrb i podršku ne samo bolesnicima nego i njihovim obiteljima. U Koprivničko-križevačkoj županiji razvoj palijativne skrbi započeo je 2022., a značajan iskorak napravljen je kroz djelovanje Doma zdravlja županije, gdje se sustav gradi na primarnoj razini zdravstvene zaštite.

Kako bi javnosti približili važnost i način funkcioniranja palijativne skrbi, razgovarali smo s Marinom Međimorec, koordinatoricom palijativne skrbi pri Domu zdravlja Koprivničko-križevačke županije i magistricom sestrinstva, koja je otvoreno govorila o postignućima, izazovima i prijedlozima za unaprjeđenje sustava.

Cilj je omogućiti skrb i kraj života u vlastitom domu, uz najbliže

– Dom zdravlja Koprivničko-križevačke županije pruža palijativnu skrb na razini primarne zdravstvene zaštite, koja se uglavnom provodi kroz kućne posjete, a kako bi se omogućila skrb i smrt u kući, u krugu bližnjih, što većina bolesnika na kraju života želi – objašnjava Međimorec.

Najveći broj pacijenata, oko 70 posto, čine osobe oboljele od malignih bolesti, dok je 30 posto oboljelih od drugih teških i uznapredovalih bolesti, uključujući neurološke, kardiovaskularne, bubrežne i psihičke, kada fokus nije više samo na liječenju, nego na ublažavanju simptoma, kvaliteti preostalog života i podršci obitelji.

Mobilni tim – ključna karika sustava

– Palijativna skrb na primarnoj razini provodi se kroz mobilne palijativne timove, koji je pri Domu zdravlja započeo s radom u kolovozu 2022. godine. Njegova je uloga rješavanje kompleksnih simptoma i potreba te pružanje podrške obitelji i njegovateljima, u suradnji s liječnicima obiteljske medicine i ostalim službama – patronažom, zdravstvenom njegom u kući i Zavodom za hitnu medicinu – pojašnjava koordinatorica.

Stigmatizacija i nedostatak kadra najveće su prepreke

Iako se palijativna skrb razvija, izazova ne nedostaje.

– Najveće prepreke su još uvijek izražena stigmatizacija i neprihvaćanje palijativne skrbi, i među profesionalcima i među obiteljima, nepostojanje standardiziranog razvoja na nacionalnoj razini te nedostatak stručnog kadra – kaže Međimorec.

Govoreći o javnoj svijesti, ističe da se u Hrvatskoj još uvijek premalo govori o palijativnoj skrbi, iako je u posljednjih deset godina napravljen veliki iskorak.

– Kao društvo postajemo svjesniji sve većih potreba, zbog starenja stanovništva i rasta broja kroničnih bolesti. No, razvoj medicine i „medikalizacija umiranja“ doveli su i do neprihvaćanja smrti kao prirodnog dijela života, što je temeljna postavka palijativne skrbi – dodaje.

Nedostatak kadra i edukacija zaposlenika

– U palijativnoj skrbi, kao i drugim službama na primarnoj razini, nedostaje kadra, osobito liječnika. Kod nas je stalno zaposlen koordinator palijativne skrbi i medicinska sestra u mobilnom timu, dok četiri liječnice povremeno dodatno rade uz svoj redovan posao. Njihova predanost nam omogućuje pružanje specijalističke palijativne skrbi – ističe Međimorec.

Posebnu važnost pridaje edukaciji.

– Dodatna edukacija zaposlenika je nužna, i to ne samo teorijska, nego i praktična. Važne su i osobne kvalitete poput empatije, humanosti i sposobnosti kvalitetne komunikacije.

Što još nedostaje pacijentima i obiteljima?

– Najveći nedostatak je nepostojanje 24-satne podrške na razini primarne zdravstvene zaštite, što zbog kadrovskih ograničenja zasad nije moguće organizirati. Uz to, nedostaju i bolnički i smještajni kapaciteti za osobe kojima skrb kod kuće nije moguća – pojašnjava Međimorec.

Naglašava važnost interdisciplinarne suradnje i dobre edukacije svih uključenih službi kako bi se osigurala kontinuirana, kvalitetna i ravnomjerno dostupna skrb.

Prijedlozi za unapređenje sustava

– Unaprjeđenje treba krenuti od nacionalne razine – standardizirani razvoj, veće ovlasti i bolji uvjeti rada za zaposlenike, edukacija i usavršavanje. Smatram važnim i uvođenje specijalizacija te prenošenje određenih ovlasti na medicinske sestre, posebno na primarnoj razini. Edukacija cijelog stanovništva također je ključna za prihvaćanje palijativne skrbi – poručuje.

Obitelj je ključna karika skrbi

Na kraju razgovora istaknula je ono najvažnije – važnost obitelji.

– Obitelj preuzima teret 24-satne skrbi i treba svu moguću podršku. Kada su pripremljeni i educirani, i uz našu podršku uspiju pružiti skrb kod kuće, tada vidimo koliko je važno omogućiti pacijentu da ostane u svom okruženju do kraja. To donosi mir i dostojanstvo i pacijentu i obitelji.

– Palijativna skrb nije samo medicinska skrb – ona je izraz ljudskosti, empatije i zajedništva –poručuje Marina Međimorec.

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 06/25 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Promocija zdravlja i poticanje zdravstvene kulture -Multidisciplinarni pristup skrbi za palijativne bolesnike: Ublažavanje patnji u svakodnevnom životu.

Tekst: Branka Sobodić, novinarka i urednica portala Bjelovar.info

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Foto: Dom zdravlja Koprivničko-križevačke županije

Kako bi se još više približili sugrađanima, pogotovo onima u potrebi, u povodu obilježavanja Svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi, Djelatnost za palijativnu skrb Doma zdravlja Bjelovarsko-bilogorske županije organiziralo je Dan otvorenih vrata u svom prostoru u Mihanovićevoj 8, Bjelovarčanima poznatijoj zgradi stomatologije.

Palijativna skrb predstavlja sveobuhvatan pristup njezi teško bolesnih osoba, usmjeren na poboljšanje kvalitete života bolesnika i njihovih obitelji, kroz ublažavanje boli i drugih tegoba, bilo fizičkih, psiholoških, socijalnih ili duhovnih. U središtu palijativne skrbi nije bolest, već čovjek i to sa svojim potrebama, osjećajima i dostojanstvom, koje mora biti očuvano u svakom trenutku života, osobito kada se suočava s ozbiljnom i neizlječivom bolešću.

Kako bi se senzibilizirala javnost, unaprijedilo razumijevanje i potaknula podrška razvoju palijativne skrbi u lokalnoj zajednici, bjelovarsko-bilogorski Dom zdravlja, odnosno njegova Djelatnost za palijativnu skrb organizirala je ovoga petka, 10. listopada, Dan otvorenih vrata. Povod ovakvoj aktivnosti je Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi.

Ovaj događaj poslužio je kao prilika za predstavljanje dosadašnjeg rada palijativnog tima, razmjenu iskustava, edukaciju građana te jačanje suradnje s drugim zdravstvenim i socijalnim ustanovama, a sve s ciljem podizanja svijesti o važnosti univerzalnog pristupa palijativnoj skrbi te jačanju podrške pacijentima i njihovim obiteljima.

U dvije godine, od kada je palijativna skrb pokrenuta u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji u registar je upisana 481 osoba, a palijativni tim pri Domu zdravlja skrbi trenutačno o 201 osobi.

– Nismo mi kod njih svaki dan. Odemo u prvu posjetu i dalje se dogovaramo s obitelji da nas kontaktiraju ako se zdravstveno stanje pogorša ili nešto trebaju. Najveći problem je pitanje boli. Ona je najveći problem na terenu jer liječnici još uvijek zaziru od propisivanja morfija, transdermalnih flastera, a palijativnim pacijentima je, nažalost, morfij zlatni standard u liječenju boli. Nastojimo to promijeniti i osvijestiti liječnike opće prakse. Istraživanje koje je provedeno u ambulantama obiteljske medicine, među liječnicima i medicinskim sestrama, na području Bjelovarsko-bilogorske županije, o znanju i stavovima o palijativi je pokazalo kako imaju pozitivni stav o toj vrsti skrbi, ali što se tiče znanja upravo se pokazao taj strah od propisivanja morfija. Svi bi stavili nazogastrične sonde, što nekada nije dobar izbor ako je pacijent umirući. Treba pustiti da dostojanstveno umre i neki postupci se u zadnjim satima života ne bi trebali provoditi – pojašnjava koordinatorica palijativnog tima županijskog Doma zdravlja Marija Vranar.

Od početka ove godine 26 palijativnih pacijenata je preminulo u kući, a 29 u bolnici. To znači da ono što promiče palijativna skrb ima sve više odjeka jer na početku rada domaćeg palijativnog tima je tri puta više osoba umiralo u bolnici nego u kući uz svoje najmilije.

– Znači ipak smo nešto promijenili i napravili dobro jer pacijenti i obitelji sve više žele da umiru domu. Uglavnom su to one obitelji gdje se mi dovoljno rano uključujemo, dakle barem mjesec do dva prije smrti. Tada kroz dolaske mobilnog palijativnog tima ili putem telefona i kroz razgovore objasni što mogu očekivati i kako će bolest napredovati manje je i poziva prema hitnoj, što su nam potvrdili i kolege iz prijavno-dojavne jedinice – svjedoči koordinatorica i ističe kako je i zbog toga jako važno da im se jave na vrijeme.

Na vrijeme, dodaje Vranar, znači čim im se dijagnosticira teška, neizlječiva bolest.

– Imali smo slučajeva gdje nam pacijenti sami dolaze i kažu kako su onkološki bolesnici i kako žele našu pomoć, za početak savjetodavnu, a onda ako im se stanje pogorša i svaku drugu. No, dovoljno je barem dva mjeseca prije nego što se stanje jako pogorša, a što se u većini slučajeva može predvidjeti, javi netko iz obitelji i naš tim će doći na kućnu adresu. Također stanje pacijenata na terenu jako dobro znaju i patronažne sestre koje nam onda jave kome je i kada naša pomoć potrebna. Liječnici nekada kažu kako nisu sigurni radi li se o palijativnom pacijentu ili ne. U tom slučaju kažemo im da ga prijave i da ćemo kućnom posjetom utvrditi to – opisuje Vranar načine suradnje.

Od početka ove godine mobilni palijativni tim županijskog Doma zdravlja i koordinatorica napravili su 3365 postupaka. Najviše je provedeno savjetovanja i pružanja podrške palijativnim bolesnicima, potom prvih kućnih posjeta, dok značajan dio čine i postupci terapije i zbrinjavanja boli.

Vranar ističe kako primjećuju da njihovu skrb treba sve više mlađih ljudi, a posebno onih iz braniteljske populacije. Najčešća dob onih u potrebi su između 65. i 74. godine starosti, a najviše je pacijenata s malignim bolestima te neurološkim. Nažalost među njima ima i djece, jedno dijete staro je godinu i pol, a drugo sedam godina i u palijativnoj skrbi se nadaju da će ih uskoro, zbog izlječenja, ispisati iz registra.

Trenutačno u mobilnom palijativnom timu rade dvije doktorice i jedna medicinska sestra te koordinatorica i kažu kako dobrom organizacijom uspijevaju još uvijek obići sve prijavljene pacijente. No, svjesne su da su potrebe daleko veće. Zbog toga i pokušavaju i kroz Dan otvorenih vrata doprijeti do što većeg broja stanovnika.

– Obiteljima jako puno znači posjet palijativnog tima zbog toga što nju najčešće nitko ne pita, kako je njima. Svi većinom pitaju za pacijenta. Zbog toga bismo u timu trebali i psihologa. Prvenstveno je to stručnjak koji i nama djelatnicima treba zbog našeg mentalnog zdravlja, ali i pacijentima, a možda čak i više njihovim obiteljima – ističe Vranar.

Djelatnost za palijativnu skrb Doma zdravlja Bjelovarsko-bilogorske županije ima i posudionicu pomagala. Budući da je riječ o djelatnosti koja je osnovana tek prije koju godinu, ne radi se o prevelikom broju pomagala, ali zahvaljujući i donacijama za sada se uspije izaći u susret svima koji ih zatraže.

U palijativnom timu već duže vrijeme je i umirovljena doktorica Branka Muić i ovo joj je, kaže, unatoč dugogodišnjem radu u bolnici, bilo posve novo iskustvo.

– Toliko je toga novoga što sam ovdje otkrila i vidjela. Čovjek nakon 35 godina rada u bolnici ne vidi tu jako dobru komunikaciju između sestara kućne njege, patronažne službe koje su toliko koordinirane na terenu i prenose koordinatorici informacije o pacijentu. Puno više koordinacije se uspostavlja preko medicinskih sestara nego preko liječnika i zato bih apelirala na kolege da što ranije prijave onkološke, dakle teško bolesne pacijente kako bismo i njega i obitelj upoznali na vrijeme s mogućnostima pomoći – kaže dr. Muić i zaključuje kako je i nju i kolegice u timu posebno razveselilo otvaranje Odjela palijativne skrbi u Općoj bolnici “Dr. Anđelko Višić” Bjelovar.

– To je velika promjena za sve, za bolnicu, Dom zdravlja i naše sugrađane – ističe dr. Muić.

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 06/25 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Promocija zdravlja i poticanje zdravstvene kulture -Multidisciplinarni pristup skrbi za palijativne bolesnike: Ublažavanje patnji u svakodnevnom životu.

Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala Bjelovar.info

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Foto: Bjelovar.info

– Moja uloga je brinuti da svaki pacijent u bolnici dobije hranu koja mu pomaže u oporavku. To obuhvaća planiranje i izradu jelovnika za bolesnike na standardnoj ili specijalnoj dijeti, kontrolu namirnica od dostave do pripreme i distribucije gotovih obroka, sve u skladu s HACCP sustavom – objašnjava Mamić.

🥦 Prehrana kao terapija

Dijetalna prehrana često ima i terapijsku ulogu – uz ostale medicinske mjere, ona doprinosi ozdravljenju i ublažavanju simptoma bolesti. Ako organizam nema dovoljno energije i nutrijenata, usporava se cijeli proces oporavka.

Njezin radni dan započinje rano – nadzorom doručka i pripremama za ručak. U suradnji s kuharima pregledava jelovnike, dogovara detalje pripreme i količine namirnica. Osim nutricionističkog dijela, kao voditeljica odjela bavi se i administrativnim poslovima važnima za funkcioniranje sustava prehrane.

📋 Jelovnici planirani unaprijed, obroci prilagođeni pacijentima

– Jelovnici se izrađuju tjedan dana unaprijed za standardnu i specijalne dijete. Pazimo da koristimo sezonske namirnice i da se jela ne ponavljaju često. Sve planiramo kroz bolnički program Dijetetičar koji nam omogućuje točno praćenje nutritivnih vrijednosti, planiranje i nabavu namirnica, kaže Mamić.

U bjelovarskoj bolnici uz standardnu dijetu postoje i brojne specijalne dijete: dijabetička, lagana, žučna, dijeta za operirane, rodilje, djecu, dijalizu, miksana i kašasta dijeta te prehrana sondom. Jelovnici se izrađuju prema standardima Ministarstva zdravstva i prilagođeni su svakoj dijagnozi.

– Prehrana mora odgovarati biološkim potrebama i vrsti bolesti. Pazi se na izbor i pripremu namirnica, raspored obroka i nutritivnu vrijednost – dodaje.

🍽️ Ravnoteža i kvaliteta na tanjuru

Planiranjem obroka osigurava se uravnotežen unos proteina, zdravih masti i ugljikohidrata. Proteini su ključni za obnovu tkiva, zdrave masnoće podržavaju rad srca, a složeni ugljikohidrati daju energiju.

Najčešće pogreške koje primjećuje kod pacijenata su preskakanje obroka i premali unos voća, povrća i cjelovitih žitarica, uz prevelik unos procesuirane hrane i slanih, masnih obroka.

Posebno ističe važnost voća i povrća u svakodnevnoj prehrani – preporučuje se najmanje dva serviranja voća i tri povrća dnevno.

🍎 Lokalno i svježe – najbolji izbor

– Izuzetno je važno koristiti lokalne i sezonske namirnice. One su svježije, nutritivno bogatije i podupiru lokalnu zajednicu. Donacije OPG-ova, poput nedavne donacije lubenica, odličan su primjer kako zajednica može konkretno pomoći bolnici – svi dobivaju: i pacijenti, i lokalni proizvođači – ističe Mamić.

📝 Savjet građanima: raznoliko i umjereno

Za kraj, nutricionistica savjetuje svima da jedu raznoliko, uključujući puno voća, povrća i cjelovitih žitarica, biraju kvalitetne proteine i zdrave masnoće, piju dovoljno vode i planiraju obroke unaprijed.

– Otprilike polovicu tanjura trebaju činiti voće i povrće, četvrtinu proteini, a četvrtinu cjelovite žitarice. To je najbolji temelj zdravlja i prevencije – zaključuje Marinela Mamić.

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Foto: Bjelovar.info

U Hrvatskoj najviše palijativnih postelja ima Opća bolnica Varaždin, s uključenim lokacijama Novi Marof i Klenovnik, Specijalna bolnica za plućne bolesti, Opća bolnica “Hrvatski ponos” Knin i Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana. Najmanje postelja imaju Opća bolnica Gospić, Županijska bolnica Čakovec, Opća bolnica Šibensko-kninske županije, Opća bolnica Zabok, po svega dvije postelje.

Za procjenu potreba i kapaciteta palijativne skrbi u Hrvatskoj koriste se smjernice Europskog udruženja za palijativnu skrb, prema kojima je potrebno osigurati 80 do 100 palijativnih postelja na milijun stanovnika, što za Hrvatsku iznosi ukupno 343 do 429 postelja.

U sklopu zdravstvene reforme se finalizira i Nacionalni plan razvoja palijativne skrbi za razdoblje 2023. do 2026. te provođenje Programa palijativne skrbi. Kroz taj Program planirano je umrežavanje dionika koji skrbe o palijativnim pacijentima unutar sustava zdravstva, osnaživanje dionika u sustavu zdravstva u kontekstu ljudskih kapaciteta u svrhu osiguravanja što kvalitetnije usluge, ali i u kontekstu kvalitetnijeg upravljanja ukupnim dostupnim ljudskim potencijalima. No, dok se sustav kvalitetnije ne postavi na svoje noge, mnoge bolnice same pokušavaju iznaći načine kako pomoći najpotrebitijima. Popisu onih koji su se u iščekivanju Nacionalnog plana uspjele izboriti za svoje osiguranike je i bjelovarska Opća bolnica „Dr. Anđelko Višić“. U njoj je, podsjetimo, sredinom ove godine proradio Odjel palijativne skrbi. Na samom odjelu se nalazi 15 postelja, uz još šest po ostalim odjelima, a s ukupnim brojem od 21 kreveta, bjelovarska bolnica izdvaja se čak i od onih bolnica svoga ranga koje imaju takve odjele. To je zasigurno važan korak u pružanju humanije i sveobuhvatnije zdravstvene skrbi pacijentima koji boluju od neizlječivih bolesti. Kako se moglo čuti na svečanom otvorenju, svega nekoliko općih bolnica u Hrvatskoj omogućuje svojim pacijentima takvu razinu skrbi. A kako bi ona bila svakim danom sve bolja bjelovarskom palijativnom odjelu mnogi priskaču u pomoć.

Hvalevrijedna je i nedavna donacija Lige protiv raka Bjelovarsko-bilogorske županije. U skladu sa svojom misijom unaprjeđenja kvalitete života onkoloških bolesnika i podrške zdravstvenim ustanovama, donirala je vrijednu opremu i novac palijativnom odjelu Opće bolnice Bjelovar. Još jedna u nizu donacija dio je kontinuiranih napora Lige da doprinese boljoj skrbi i dostojanstvenom liječenju najugroženijih pacijenata, posebice onih u terminalnim fazama bolesti. Cilj donacije bio je unaprijediti uvjete liječenja i boravka pacijenata na palijativnom odjelu, kao i olakšati svakodnevni rad medicinskog osoblja koje se skrbi o najtežim bolesnicima. Liga je ove godine donirala reagense za tumorske markere Medicinsko-biokemijskom laboratoriju,  te osigurala i posebno važno pomagalo – medicinski roler za premještanje onkoloških pacijenata.

– Zahvaljujući javno zdravstvenim akcijama Dan mimoza i narcisa uspjeli smo skupiti dovoljan iznos da doniramo našoj bolnici, u sklopu donacije tumorskih markera i palijativom odjelu medicinski roler za onkološke pacijente. Kao Liga smo izuzetno sretni što se otvorio palijativni odjel, drago nam je da imamo stručno vodstvo. Vidi se da se ozbiljno radi i da imaju širok spektar zdravstvenih djelatnika i ovo je tek početak naše suradnje kroz donacije. I u buduće ćemo se truditi pomagati im – kazao je Ivan Jurišić, predsjednik Lige protiv raka BBŽ.

Voditelj najmlađeg bjelovarskog bolničkog odjela je dr. Ivica Jendrašic.

– Uvijek u dogovoru i s obitelji procijenimo stanje. Ovo je zapravo bolnička njega. Ljudi krivo shvaćaju da je ovo boravak, odnosno besplatan dom. Morat ćemo poraditi više na edukaciji i toga smo se najviše bojali i imamo nažalost male poteškoće u tom smislu. Također često moramo objašnjavati da pacijent ovdje može biti duže od 14 dana, ako postoji opravdana medicinska potreba. Dakle, u tom slučaju može se zatražiti od HZZO-a produžetak boravka na Odjelu. Također pacijent nakon što ga otpustimo može biti ponovno primljen. S radom smo počeli ove godine u lipnju. Uhodavamo se. Najmlađi smo odjel u bolnici. I molimo za strpljenje jer treba nam još vremena kako bismo mogli raditi punim kapacitetom – govori Jendrašic.

Kroz bjelovarski Odjel palijativne skrbi prošlo je 20-tak pacijenata i sada su na 50 posto popunjenosti kapaciteta. Na Odjelu radi devet medicinskih sestara, troje njegovatelja, radni terapeut, fizioterapeut, socijalni radnika i pomoćno osoblje. Bolnička palijativa u Hrvatskoj provodi se u općim i specijalističkim bolnicama na ukupno 349 ugovorenih palijativnih postelja. Plan je povećati taj broj na 768. Koliko je to malo govori podatak da palijativnu skrb treba između 50 i čak 89 posto svih umirućih, a u Hrvatskoj je to u kontinuitetu između 26.000 do 46.000 bolesnika.

Ministarstvo zdravstva je najavilo da će među glavnim smjernicama u daljnjem razvoju palijative biti mapiranje trenutnih potreba i izrada projekcije budućeg stanja i potreba po županijama. Hrvatska još uvijek nema informatički sustav koji bi povezao zdravstveni sa sustavom socijalne skrbi u jedinstvenu nacionalnu informatičku platformu. Nevjerojatno je da u 2025. godini još nemamo nacionalni registar palijativnih pacijenata, niti nacionalnu mrežu za terapiju boli, nemamo ni standardizirane protokole i smjernica u palijativi, ni za edukaciju te specifične i vrlo zahtjevne skrbi, niti za profesionalce niti za volontere i neformalne njegovatelje, odnosno obitelji. Zbog toga svi napori bolnica, poput bjelovarske, donose utjehu za one čije zdravstveno stanje palijativnu skrb treba odmah i ne može čekati nacionalne programe i njihovu sporu provedbu.

Podsjetimo, na novi Nacionalni program razvoja palijativne skrbi čeka se već godinama (o čemu smo ranije pisali OVDJE). Bez tog dokumenta teško je očekivati značajnija poboljšanja u kvaliteti života pacijenata i njihovih obitelji koje se suočavaju s izazovima neizlječivih i uznapredovalih bolesti. Dok se ne postave temelji neće zaživjeti ni rano prepoznavanje, ni sprječavanje i ublažavanje patnje, boli i drugih poteškoća, fizičkih, psihosocijalnih i duhovnih. U odgovoru Ministarstva zdravstva na novinarski upit stoji da je novi Nacionalni program u fazi pripreme i da će biti sukladan Bijeloj knjizi o standardima i normativima za hospiciju i palijativnu skrb u Europi, Europskog udruženja za palijativnu skrb (EAPC). Da će posebna pažnja biti posvećena razvoju palijative za djecu, hrvatske branitelje, osobe s uznapredovalom Alzheimerovom bolešću i drugim demencijama, kao i za bolesnike na respiratoru, palijativno-gerijatrijske bolesnike i za osobe s invaliditetom.

Hrvatska palijativna skrb, moglo bi se zaključiti polako ide prema standardima, ali još je daleko od prihvatljive razine zaštite bolesnika na kraju života. Najveći izazov leži u nedostatku ljudskih i materijalnih resursa, posebno u manjim županijama te u sporoj implementaciji planiranih sustavnih reformi.

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 06/25 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Promocija zdravlja i poticanje zdravstvene kulture -Multidisciplinarni pristup skrbi za palijativne bolesnike: Ublažavanje patnji u svakodnevnom životu.

Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala Bjelovar.info

Foto: Bjelovar.info – Freepik

Liječnici i medicinske sestre imaju važnu ulogu u tome da obitelj dobije jasne, smirene i suosjećajne informacije o procesu umiranja. Razumijevanje promjena koje se događaju u posljednjim danima i satima života može pomoći članovima obitelji da budu prisutni, da se manje boje i da pronađu snagu za pružanje njege i ljubavi pacijentu. Upravo se brojne upute o posljednjim danima nečijeg života nalaze u „Nacionalnim smjernicama za rad izvanbolničke i bolničke hitne medicinske službe s pacijentima kojima je potrebna palijativna skrb“ u izdanju Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu.

Ako obitelj potvrdi želju za odgovorima na neka pitanja tada ih zdravstveni tim vodi kroz očekivane promjene. Tako se stvara prostor za prihvaćanje i zajedništvo, a posljednji dani života pacijenta mogu proći u dostojanstvu, miru i uz osjećaj blizine onih koji ga vole.

🗣️ SAVJETOVANJE OBITELJI ŠTO DA OČEKUJU KAD PACIJENT UMIRE

Članovi obitelji očekuju od liječnika i sestre da im pomognu saznati što da očekuju kad im voljena osoba umire. Bez obzira na uzroke, postoji zajednički završni put kojim prolazi većina pacijenata. Stručni zdravstveni timovi mogu postaviti pitanje: „Mnoge obitelji žele znati što se može dogoditi kako bi bili spremni za to, je li i kod vas tako?“ Ako obitelj potvrdi tada kreće opisivanje karakteristika i odgovora na pitanja.

👥 SOCIJALNO POVLAČENJE

Normalno je da umirući pacijent kao osoba postaje manje zainteresiran za svoju okolinu. Odvajanje počinje prvo od svijeta – više nema interesa za novine ili televiziju, a zatim za ljude – više ne želi posjete susjeda, a na kraju niti djece, unučadi, a možda čak niti onih osoba koje je najviše volio. Uz to povlačenje dolazi manja potreba za komuniciranjem s drugima, čak i s užom obitelji.

🍽️ HRANA

Pacijent će imati smanjenu potrebu za hranom i pićem kako se tijelo priprema za umiranje. To je nekim obiteljima jedna od najtežih stvari za prihvatiti. Postoji postupno smanjenje apetita i interesa za jelo – čak i za njihovu omiljenu hranu. Interes se može gubiti i vraćati. Pacijent ne umire od gladovanja, već je to odraz osnovne bolesti. Tekućine su prihvatljivije od čvrste hrane – pratite pacijentove izbore i ne hranite ga na silu.

💤 SPAVANJE

Kako bolest napreduje, pacijent će sve više vremena provoditi u snu, a ponekad mu može biti teško čak i držati oči otvorene. To je prirodna posljedica promjena u metabolizmu organizma. Obiteljima se zato savjetuje da iskoriste dragocjene trenutke kada je pacijent najbudniji – čak i ako se to dogodi usred noći – jer su tada razgovor i prisutnost najvrjedniji.

😵‍💫 DEZORIJENTIRANOST

Pacijent može postati dezorijentiran o vremenu, mjestu i identitetu ljudi oko njega; može vidjeti ljude koji nisu tu. Neki pacijenti opisuju da vide članove obitelji koji su već umrli. Ponekad pacijenti opisuju njihovu dobrodošlicu ili pozive. Iako sam pacijent ne mora time biti potresen, to je za obitelj i zdravstvene radnike često uznemirujuće. Preporučuje se pažljivo orijentiranje pacijenta ako on to traži. Ako pacijent nije uznemiren, nema potrebe da ga se „ispravlja“.

🦵 NEMIR

Pacijent može postati nemiran i potezati posteljinu. Ovi simptomi su znak promjene u metabolizmu. Potrebno je razgovarati s pacijentom smireno tako da ga se ne prepadne ili uplaši. Ako pacijent predstavlja opasnost za sebe ili druge, može mu se propisati sedativni neuroleptik (klorpromazin), ili neuroleptik (haloperidol) u kombinaciji s benzodiazepinima (npr. lorazepam), da bi se pacijent primirio.

👂 SMANJENI OSJETI

Jasnoća sluha i vida mogu se smanjiti. Prigušeno svjetlo u sobi može spriječiti pogrešno tumačenje viđenoga. Nikad ne pretpostavljajte da pacijent ne možete čuti zato što je sluh posljednje od pet čula koja se gase.

🚽 INKONTINENCIJA URINA I STOLICE

Inkontinencija urina i stolice često nije problem sve do neposredno pred smrt. Treba potaknuti obitelj da sudjeluje u neposrednoj skrbi. Preporučuje se po potrebi korištenje pelena za odrasle i/ili urinski kateter. Što je smrt bliža, urin postaje oskudniji i tamniji.

FIZIČKE PROMJENE KAD SE SMRT PRIBLIŽI

Kako se smrt približava, tijelo prolazi kroz niz fizičkih promjena koje su prirodan dio procesa umiranja. Prepoznavanje tih znakova pomaže obitelji i njegovateljima da razumiju što se događa i lakše pruže podršku voljenoj osobi.

• Krvni tlak se smanjuje; puls se može ubrzati ili usporiti.
• Temperatura tijela može varirati; febrilitet je uobičajen.
• Znojenje se pojačava, koža je hladna i ljepljiva.
• Promjene u boji kože: rumena u groznici, plavkasta kad je hladna. Žućkasto bljedilo (nemojte ga pobrkati sa žuticom) često najavljuje blisku smrt.
• Javljaju se i promjene u disanju. Disanje može biti ubrzano, usporeno ili nepravilno; periodi apneje su uobičajeni.
• Kongestija dišnih puteva javlja se kao hroptavi zvuk iz pluća i/ili gornjega grla. To se događa zato što je pacijent preslab da bi pročistio grlo ili kašljao. Kongestija može biti povezana s položajem tijela, može biti vrlo glasna, a ponekad sama od sebe dolazi i odlazi. Korisni su antikolinergički lijekovi (npr. skopolamin ili glikopirolat). Podizanje glave s uzglavlja i čišćenje usne šupljine pacijentu poboljšava udobnost, a obitelji daje da nešto rade.
• Ruke i noge mogu postati hladne na dodir. Šake i stopala postaju ljubičasti. Koljena, gležnjevi i koljena su mrljasti, marmorizirani. Ovi simptomi su rezultat smanjene cirkulacije.
• Pacijent prije smrti pada u komu i više ne odgovara na verbalne ili taktilne podražaje.

KAKO ZNATI DA JE SMRT NASTUPILA?

Smrt se prepoznaje po jasnim i nepovratnim znakovima prestanka životnih funkcija. Poznavanje tih znakova pomaže obitelji da shvati kada je život došao kraju:

• Nema disanja niti otkucaja srca.
• Gubitak kontrole crijeva ili mjehura.
• Nema odgovora na verbalne komande ili blago protresanje.
• Kapci su malo otvoreni; oči su fiksirane na jednu točku.
• Vilica je opuštena, a usta su malo otvorena.

ODLUČIVANJE O UZALUDNOSTI MEDICINSKOG POSTUPKA

Općenito, uzaludan medicinski postupak jest onaj koji je beznadan i/ili besmislen, to jest: ne povećava vjerojatnost pacijentova preživljavanja, niti kvalitetu i smislenost preživljavanja (kvalitetu i smislenost u skladu s pacijentovim ciljevima i željama). Beznadnost postupka (kvantitativna uzaludnost) znači da je vjerojatnost da će postupak pacijentu donijeti dobrobit izuzetno mala. Besmislenost postupka (kvalitativna uzaludnost) znači da je vjerojatnost da će kvaliteta dobrobiti od postupka biti izuzetno mala. Nema jedinstvene i jednoznačne definicije uzaludnog medicinskog postupka, već se za svakog pacijenta obavlja posebna procjena, uz najveće uvažavanje njegovih ciljeva i želja te osoba koje o njemu skrbe i zastupaju njegove interese.

SUBJEKTIVNOST PROCJENE

Uzaludnost je subjektivna kategorija te kao takva izmiče profesionalnom, objektivnom i znanstvenom utvrđivanju. K tome, na liječničke odluke o izvođenju takvih postupaka u velikoj mjeri percepcija zakonske odgovornosti.

Važan aspekt ovog kompleksa problema jest u tome da je često vrlo teško predvidjeti učinak različitih postupaka, baš kao što je i za nadležne liječnike kompliciran proces donošenja zaključka da je ovaj ili onaj pacijent neizlječiv i blizu smrti. Čak i kad je donesen zaključak da je pacijent na umoru, i tad može biti teško utvrditi hoće li neka intervencija učiniti ikakve bitne promjene u kvaliteti njegova preostalog života.

PROCEDURA PROCJENE UZALUDNOSTI MEDICINSKOG POSTUPKA

Prema važećoj zakonskoj regulativi, liječnik je taj koji kontrolira započinjanje i završavanje postupaka nad terminalno oboljelim pacijentima, to jest, onima za koje se procjenjuje da će usprkos liječenju umrijeti za nekoliko dana ili tjedana. U takvim slučajevima liječnik, odnosno drugi zdravstveni radnici, trebaju pacijentovoj obitelji pružiti relevantne informacije i biti voljni saslušati njihove želje i stavove u vezi umiruće osobe. Konačna odluka je li neki postupak u konkretnom slučaju uzaludan donosi se u suglasnosti s pacijentom, odnosno s njegovim bližnjima i skrbnicima.

ŠTO AKO PACIJENT ILI NJEGOVA OBITELJ ZAHTIJEVAJU POSTUPAK KOJEGA LIJEČNIK SMATRA UZALUDNIM?

U takvim situacijama dužnost je liječnika da otvoreno komunicira s pacijentom ili članovima obitelji o postupcima koje bi trebalo prekinuti ili sustegnuti, te objasniti razloge za takvu odluku. Važno je takvim razgovorima pristupiti sa suosjećanjem prema pacijentu i tugujućoj obitelji. Primjerice, umjesto da se pacijentu ili obitelji kaže: „Ne možemo više ništa učiniti“, bolje je naglasiti ovo: „Učinit ćemo sve što je moguće da pacijentu pružimo udobnost i dostojanstvo“. U nekim okolnostima prikladno je privremeno nastaviti s uzaludnim postupkom kako bi se pacijentu ili obitelji pomoglo da prihvati svu težinu svoje situacije i dosegne točku osobne pomirenosti sa situacijom. Primjerice, uzaludna intervencija kod umirućeg pacijenta može se privremeno nastaviti da bi se dobilo na vremenu da doputuje njegov bližnji kako bi se mogao s njime vidjeti zadnji put. U slučaju da među članovima obitelji postoje neslaganja o tome je li neki postupak za terminalno bolesnu osobu uzaludan ili nije, liječnik se treba oslanjati na načelo spašavanja života, pri čemu treba voditi računa da postupak produžavanja života ne povećava patnju terminalno bolesne osobe. Članove obitelji treba obzirno podsjetiti da uzaludno liječenje kod umirućeg pacijenta ne stvara samo privremenu frustraciju i bolove, već i narušava šanse da on u svojim posljednjim danima doživi smirenost, te da bude pošteđen mučnih i otuđujućih postupaka. Liječnik ne bi smio provoditi postupke koji pacijentu povećavaju patnju, a da mu ne produljuju život u mjeri koja bi tu patnju opravdala.

TKO ODLUČUJE JE LI NEKI MEDICINSKI POSTUPAK UZALUDAN?

Uzaludnost ima različito značenje za liječnika, pacijenta, pacijentovu obitelj te oni tom problemu prilaze s različitih ishodišta. Jedan od razloga provođenja uzaludnih postupaka jest upravo različitost liječnikovih i pacijentovih percepcija ciljeva, koristi i neželjenih učinaka takvih postupaka. Zadaća liječnika da potakne razgovor o tome. Etička odgovornost kod donošenja prosudbe o uzaludnosti leži na medicinskoj profesiji kao cjelini, a ne na pojedinom liječniku uz bolesničku postelju. Dakle, prosudba uzaludnosti u pojedinom slučaju treba se oslanjati na općenitije profesionalne standarde skrbi. Kad pacijent odluči da neki ishod nije vrijedan truda (i susljedno tome odbije postupak), ta odluka može se temeljiti na osobnim preferencijama, a ne nužno na uzaludnosti. Etički zahtjev za poštovanjem pacijentove autonomije daje pravo pacijentu da izabere između medicinski prihvatljivih opcija liječenja, kao i da odbije sve opcije, no, ne daje pacijentu pravo da dobije svaki tretman koji zatraži. Također, obaveze liječnika ograničene su na preporučivanje samo onih tretmana koji su u skladu s profesionalnim standardima skrbi.

Zaključno, proces umiranja, premda težak i emotivno zahtjevan, može biti ispunjen smirenošću i dostojanstvom kada su pacijent i njegova obitelj okruženi stručnom i suosjećajnom podrškom. Otvorena komunikacija, razumijevanje fizičkih i psihičkih promjena te poštovanje pacijentovih želja omogućuju obitelji da pruže ljubav i prisutnost u posljednjim trenucima, a zdravstvenim djelatnicima da osiguraju skrb usmjerenu na dostojanstvo i olakšanje patnje.

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 06/25 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Promocija zdravlja i poticanje zdravstvene kulture -Multidisciplinarni pristup skrbi za palijativne bolesnike: Ublažavanje patnji u svakodnevnom životu.

Tekst: Rahela Dedić, novinarka portala Bjelovar.info

Izvor: Nacionalne smjernice za rad izvanbolničke i bolničke hitne medicinske službe s pacijentima kojima je potrebna palijativna skrb (2025. godina)

Foto naslovna: Pexels

Foto: Nacionalne smjernice za rad izvanbolničke i bolničke hitne medicinske službe s pacijentima kojima je potrebna palijativna skrb (2025. godina)/Freepik

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Koprivničko-križevačka županija vodi u poticajima

Ova županija prednjači u pokušajima privlačenja pedijatara – gradovi nude godišnju financijsku potporu od 13.280 eura, stan i službeno vozilo. Križevci dodatno isplaćuju i mjesečnu stimulaciju od 500 eura neto onima koji ostanu nakon specijalizacije.

Unatoč izdašnim mjerama, početkom 2025. godine dva su pedijatra napustila županiju. Ipak, u Domu zdravlja ističu da su razlozi odlazaka osobni, a ne financijski.

Nacionalna slika: samo tri županije bez manjka

U Hrvatskoj trenutno radi 242 pedijatra nositelja timova, dok je s HZZO-om ugovoreno 281 tim. Mreža predviđa čak 348 timova – što znači da 39 ordinacija nema nositelja, a 67 timova nije ugovoreno.

Samo Primorsko-goranska, Bjelovarsko-bilogorska i Karlovačka županija imaju točno onoliko pedijatara koliko je predviđeno Mrežom. S druge strane, Sisačko-moslavačka županija ima tek dva aktivna pedijatra od predviđenih 12 – čak 83 % planiranih timova nije popunjeno.

Specijalizacija koja traje godinama

Specijalizacija iz pedijatrije traje nominalno 5 godina, no u praksi zna trajati i više od 7, pa čak i 13 godina, kao što potvrđuju primjeri iz Splitsko-dalmatinske županije. To je jedan od razloga zašto se liječnici sve rjeđe odlučuju za ovu granu, posebno u PZZ-u.

Grad Zagreb bez 17 timova, ali s viškom starije djece u pedijatriji

Zagrebu nedostaje 17 pedijatrijskih timova od predviđenih 77, a šest pedijatara napustilo je domove zdravlja u posljednjih godinu dana. Ipak, iz Grada tvrde da sva djeca imaju osiguranu skrb, te da bi se prebacivanjem djece starije od 7 godina obiteljskoj medicini rasteretili timovi za mlađe.

Zabrinjava podatak da je 37 % pacijenata u pedijatrijskim ordinacijama starije od 7 godina, a mjesta za još 7230 djece je slobodno.

Istra, BBŽ, Dubrovnik i Knin nude razne benefite

Istarska županija:

• Bonus dobrodošlice: 6.000 eura
• Godišnja subvencija za stanarinu: do 3.600 eura
• Dodatak za sezonski rad: 900 eura
• Bonus vjernosti: nakon 5 i 10 godina rada

Dubrovačko-neretvanska županija:

• Besplatno stanovanje
• Besplatno parkiranje
• Mogućnost dodatne zarade kroz rad u bolnici

Grad Knin i okolne općine:

• Jednokratni dodatak: 1.200 eura neto
• Pomoć u rješavanju stambenog pitanja

Bjelovarsko-bilogorska županija (BBŽ)

• 235.000 eura u proračunu za subvencije zdravstvenim radnicima u 2025. (povećanje od 27 % u odnosu na 2024.)
• Subvencije za:
• Stambene kredite
• Stručno usavršavanje
• Troškove podstanarstva (povećane s 265 na 400 eura bruto mjesečno)

Zabrinjavajući trend: sve manje interesa za pedijatriju

Pedijatrija je specifična i zahtjevna specijalizacija, a sve manje mladih liječnika odlučuje se za rad u PZZ-u.

– U pojedinim područjima, nažalost, već je prekasno za promjene – rekla je Mirjana Hanžeković, ravnateljica Doma zdravlja Koprivničko-križevačke županije, upozorivši da se situacija teško može promijeniti bez ozbiljnih sistemskih mjera na nacionalnoj razini.

Izvor: index.hr

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Jedna od takvih investicija odnosi se upravo na Odjel vaskularne kirurgije. U lipnju 2024. godine započela je priprema šeste operacijske dvorane u središnjem operacijskom bloku, a danas je ta dvorana u potpunosti opremljena i spremna za najmodernije dijagnostičke i intervencijske zahvate.

Prije samog početka prvog zahvata, dr. Damir Koprek obratio se okupljenima u ime Odjela za opću i vaskularnu kirurgiju te Odjela operacije.

– Izražavam veliko zadovoljstvo što smo nakon višegodišnje inicijative uspjeli ostvariti formiranje prve dijagnostičko-intervencijske angio-sale. To ne bismo uspjeli bez podrške naše ravnateljice dr. Sanele Grbaš Bratković, koja zaista ima sluha i viziju moderne bolnice, kao i podrške Uprave bolnice i Bjelovarsko-bilogorske županije. Danas u svijetu ovakvi zahvati predstavljaju standard liječenja začepljenja krvnih žila, odnosno njihove implozije – istaknuo je Koprek.

Dodao je kako je edukacija u trajanju od šest mjeseci provedena u suradnji s Kliničkim bolničkim centrom Osijek i Kliničkom bolnicom Dubrava, a tijekom tog razdoblja nabavljena je i sva potrebna, visokosofisticirana oprema.

– Hrvatska, nažalost, prednjači po pojavnosti bolesti perifernih krvnih žila, a imamo i visoku stopu amputacija te smrtnosti jer se radi o teškim bolesnicima. Naš cilj je da ovom metodom smanjimo broj amputacija, poboljšamo kvalitetu života naših pacijenata i pružimo im vrhunsku zdravstvenu skrb – rekao je dr. Koprek.

Metoda se izvodi minimalno invazivnim putem – punkcijom kože, u krvne žile plasiraju se kateteri koji oslobađaju začepljenja i postavljaju stentove. Zahvat je posebno pogodan za starije i nemoćne pacijente koji teško podnose velike kirurške zahvate.

– Dosad smo pacijente morali slati u druge ustanove, no kapaciteti su im sve više opterećeni. Sada ćemo mnoge od tih zahvata moći obaviti upravo ovdje, u našoj bolnici, naravno, uz nastavak suradnje s klinikama – dodao je.

Ravnateljica Grbaš Bratković: “Pacijenti su nam uvijek na prvom mjestu”

Ravnateljica bjelovarske bolnice, dr. Sanela Grbaš Bratković, jedna od najuglednijih hrvatskih abdominalnih kirurga, izrazila je veliko zadovoljstvo zbog početka nove ere u vaskularnoj kirurgiji bjelovarske bolnice.

– U razgovoru s našim vaskularnim kirurzima prepoznali smo potrebu za ovom vrstom zahvata. Nažalost, velik broj pacijenata morali smo slati u Zagreb, gdje su kapaciteti ograničeni. Zbog toga smo odlučili uložiti sredstva – 450 tisuća eura – u opremanje odjela i operacijske sale. Želja nam je pomoći pacijentima da sačuvaju udove, smanje bolove i imaju kvalitetniji život – poručila je ravnateljica.

Dodala je da bolnica ima vrhunsku ekipu vaskularnih kirurga te da se ovim zahvatima otvara novo poglavlje u bolničkoj praksi.

Župan Marušić: “Povijesni trenutak za bolnicu i cijelu županiju”

Otvorenju angio-sale nazočio je i bjelovarsko-bilogorski župan Marko Marušić, koji je naglasio važnost ovog dana.

– Posebno mi je drago što mogu prisustvovati ovakvom povijesnom trenutku. Ova moderna angio-sala podiže razinu zdravstvene usluge u našoj županiji i smanjuje potrebu za odlascima pacijenata u druge gradove. Zato sam rekao da je ovo povijesni dan ne samo za bolnicu, nego i za Bjelovar i cijelu županiju – rekao je župan.

Podsjetio je kako županija snažno ulaže u zdravstvo, uključujući opremanje domova zdravlja, privlačenje liječnika kroz županijske mjere te nabavu novih vozila za Zavod za hitnu medicinu – njih čak 16.

– Zahvaljujem i Vladi Republike Hrvatske, koja je preuzela financiranje kredita i dodatno ulaže u našu bolnicu. Svi ovi koraci pokazuju da idemo u pravom smjeru – zaključio je Marušić.

Zahvale stručnjacima iz Osijeka i Dubrave

Na kraju su dr. Grbaš Bratković i cijeli tim uputili posebnu zahvalu Zavodu za vaskularnu kirurgiju KBC-a Osijek – dr. Ištvaniću, dr. Farkašu, medicinskim sestrama i inženjerima – koji su pružili nemjerljivu pomoć u edukaciji i organizaciji. Također je istaknuta i dugogodišnja suradnja s Odjelima za vaskularnu kirurgiju i interventnu radiologiju KB Dubrava, koja je također bila ključna u procesu osposobljavanja.

Bjelovarska bolnica s ponosom je zakoračila u novu medicinsku eru – a mi vam donosimo i nekoliko fotografija s današnjeg, povijesnog dana.

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Foto: Bjelovar.info

– Iznimno mi je drago što sam posjetio Udrugu Liga protiv raka, koja uvijek može računati na moju podršku i podršku Županije. Prošle godine uložili smo 30 milijuna eura u zdravstveni sustav, a ove godine planiramo još veće investicije. No, osim ulaganja u infrastrukturu, važno je pomoći pacijentima koji se suočavaju s administrativnim preprekama – rekao je Marušić.

Jedan od problema koji su prepoznali odnosi se na pacijente koji putuju na liječenje u druge gradove. Naime, putne troškove za udaljenosti veće od 50 kilometara uobičajeno pokriva HZZO, no zbog pilot-projekta Vlade RH, kojim je osobama starijima od 65 godina omogućen besplatan prijevoz vlakom, HZZO je počeo odbijati isplatu naknada.

– Kako bismo pomogli našim građanima, donijeli smo odluku da ćemo nadoknaditi putne troškove svim pacijentima kojima je HZZO od 1. siječnja ove godine odbio isplatu – naglasio je Marušić.

Ova odluka olakšat će pristup zdravstvenoj skrbi brojnim pacijentima u županiji, a posebno će pomoći onima koji se svakodnevno bore s teškim bolestima.

Predsjednica Udruge Liga protiv raka Daruvar, Milada Sofka, zahvalila je na podršci te istaknula kako, uz pomoć Grada Daruvara i same Županije, stanovnici aktivno sudjeluju u prikupljanju sredstava za prijevoz onkoloških bolesnika službenim vozilom Udruge.

– S ovim problemom susreli smo se prije otprilike godinu dana, kada su naši članovi počeli dobivati negativna rješenja HZZO-a. U njima je stajalo da im se putni troškovi ne priznaju jer postoji vlak. Odmah smo reagirali i uputili dopis HZZO-u. Drago mi je da je Županija prepoznala problem i pronašla rješenje – rekla je Sofka.

Ova odluka pokazuje kako Bjelovarsko-bilogorska županija nastavlja ulagati ne samo u zdravstvenu infrastrukturu, već i u direktnu pomoć pacijentima kojima je ona najpotrebnija.

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Izvor: bbz.hr

– Svi znaju, ne samo novinari, nego i cijela javnost, da je ogroman nedostatak obiteljskih liječnika i da je ogroman posao koji radimo. Deset liječnika je ogroman broj, to je 15.000 pacijenata bez stalnog liječnika – rekla je za N1 Huđek Leskovar.

KONKRETNI REZULTATI NISU POSTIGNUTI

Prošle godine su, kako kaže, intenzivno surađivali s Ministarstvom zdravstva, no konkretni rezultati nisu postignuti. Apelirali su na premijera da se osobno uključi u rješavanje tih problema. Nagomilani problemi ne odnose se samo na Ministarstvo zdravstva, jer je administracija ostala nepromijenjena, iako se promijenio ministar. Od nove ministrice Irene Hrstić ne očekuju mnogo, jer su je dvaput pozvali na razgovor, ali nisu dobili ni kurtoazni odgovor. Ponudili su rješenje, no ništa se još nije dogodilo.

– To nije apel za spas obiteljske medicine, ljudi dragi, to je apel za spas pacijenata. Nije pet do 12, nego je debelo preko 12 da se stvari počnu rješavati. Bojim se da od ovog sastanka neće biti ništa, da će se sve razvodniti. Kad za stolom bude netko tko može odlučiti i kad vidimo prvi riješeni problem, onda možemo vjerovati. Od pustih obećanja se nije dogodilo ništa. Dogodilo se posve suprotno, HZZO koji ima monopol, ponudio nam je dodatke ugovora za rad, taj aneks ponuđen je na godinu dana. Ponuđeni svim iskustvima znamo da se onda sljedećih godinu dana neće dogoditi apsolutno ništa, neće biti nikakvog rješenja i zato smo pozvali svoje članstvo da to spremi u ladice dok ne krenu razgovori – kaže Leskovar.

POVEĆAVA SE BROJ LIJEČNIKA KOJI RADE U MIROVINI

Nedostatak liječnika obiteljske medicine potvrđuje i sve veći broj onih koji se vraćaju na posao iz mirovine, dok je broj liječnika pred mirovinu u porastu. Trenutačno se nastavlja povećavati broj liječnika koji rade u mirovini, a njihova brojka sada iznosi oko 700, pri čemu je najviše tih liječnika u Zagrebu – čak 244. Osim toga, 2.734 osobe starije od 60 godina također obavljaju liječničke usluge, a ukupan broj liječnika u zemlji iznosi 16.813. Dodatno zabrinjava podatak da u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nedostaje 465 liječnika.

Izvor: mirovina.hr

Foto: Freepik

Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!