Gospođa Ljerka otkrila nam je da je za kuću vežu brojne uspomene, a kako i ne bi kad je tamo rođena. 

– Dok sam bila mala onda se čijalo svaku godinu jer kako se udati bez perja – kazala je Ljerka te nam pokazala pređu, tiftik, konoplju te razne druge konce s kojima je njezina majka tkala.  

Rekla nam je kako se također sijala i konoplja na njihovom poljoprivrednom zemljištu. 

– Evo, tu pored naše kuće. Ja sam bila dijete, dok su se roditelji sve to radili. Nakon što je konoplja bila gotova, onda se močila ovdje u kanalu pa sušila te trla – kaže Ljerka te dodaje da je to trajalo danima. 

– Kad je sve bilo gotovo, onda se prelo na kolovratu te tkalo na tari – opisuje.  

Osim materijala za tkanje, pokazala nam je gospođa Ljerka i gotove proizvode – od ručnika, posteljine, ćilima do raznih vrsta stolnjaka, a sve je očuvano i bijelo kao da je jučer rađeno. Obiteljska kuća Jurić puna je namještaja koje je staro oko 100 godina, a sve je očuvano s ljubavlju i sjećanjima na djetinjstvo, obitelj i običaje. Ljerka nam je više ispričala i o samom mirazu. 

– Kad se djevojka udavala morao je biti miraz, od plahta, ručnika, stolnjaka pa sve do vreće za žito jer kad se na drešu mašinalo onda je djevojka u miraz morala donijeti i vreće za žito. Evo, tu su vreće moje majke, to su vreće od konoplje – pokazala je Ljerka, a mi smo ostali zapanjeni izgledom i očuvanosti materijala. 

Nakon razgovara s Ljerkom i njezinom obitelji s kojom je uvijek okružena i koja je podržava u očuvanju ove tradicije, prikazan je običaj čijanja perja uz starinske pjesme kao što su „Kopa cura vinograd“, „Pod jasenom“ i „Djevojka zelen bor sadila“. 

Na čijani je prvi put bila i 27-godišnja Ivana koja se odmah prihvatila čijanju perja. 

 – Nikada do sada nisam bila na čijani. Od bake sam čula za to i sviđa mi se jer to ne vidim svaki dan, nemam priliku za to. Jako je lijepo – govori nam Ivana dok se u pozadini ori pjesma.  

Osim Ivane, na čijanu je došla i obitelj Hrestak iz Zagreba, gospođa Marija s unucima Martinom i Valentinom. 

 – Ovdje sam živjela 12 godina. Ovo je moj rodni kraj iz kojeg sam otišla prije 50 godina. 23 godine sam radila u tvornici perja. Punila sam jastuke i poplune, a prodavalo se i pakirano perje. Ta tvornica je radila negdje do rata i onda je zatvorena. Ispočetka nas je bilo 90-ak. Većinom su to bile žene, ali to je bio fizički posao. Jedna vreća perja je imala oko 80 do 90 kilograma. Mi smo ulazile u te vreće perja i gazile perje. To se prodavalo u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji. Još uvijek imam jastuke od perja i spavam na njima. U Stare Pavljane sam dovela unuke da vide običaje koji su se nekada radili te kako su se održavala druženja – prepričava nam Marija.  

Martin se po prvi put susreo s ovim običajem. 

 – Danas sam od bake čuo za čijanu. Lijepo je čuvati tradiciju i narodne običaje. Mene je to baš pogodilo što se to još uvijek održava u Starim Pavljanima. U Zagrebu ću prepričati da sam vidio kako se to nekada radilo čehalo perje, kako se stavljalo u jastuke i posteljinu. Osim čijanja, upoznao sam se s narodnim plesovima u Bistri, običajima na vjenčanjima i kako oni to održavaju – opisuje nam mladi Martin pri čemu mlađi brat Valentin potvrđuje kako se i njemu sve sviđa, a posebno druženje. 

 Bjelovarsko-bilogorska županija poznata je po tradicionalnim običajima i po udrugama koje s ljubavlju njeguju te običaje. Jedna od njih je i Udruga „Nova Nada“ iz Starih Pavljana s predsjednicom Sabinom Pil na čelu.  

 – Ovo je šesta čijana po redu. Inače, udruga voli razne manifestacije i dosta se svi seljani zalažu da sve bude bolje i ljepše. Svi su se pomalo uključili tako da se taj posao tako nije ni osjetio. Selo je super, svi se slažemo i dogovaramo. I selu je bolje čim je udruga tu. Naš rad podržava i Grad Bjelovar i Županija. Imamo javne natječaje na koje izlazimo i trudimo se sve njihove pozive ispoštovati i dogovoriti se s njima – kaže.    

 Rekla nam je i kakvi su daljnji planovi udruge te je li danas teško doći do perja.  

– Mislimo i dalje njegovati te stare običaje i htjeli bismo da djeca to od nas naslijede. Vidim da im nije teško, jednostavno vole, guraju se i žele nešto napraviti i vidjeti. Trude se tako da mislim da će nakon nas to mladi naraštaji preuzeti. Malo je teži problem danas pronaći perje i to smo skupljali od jedne žene još od prošle godine. Izašla nam je u susret pa nam je perje pospremila i donirala – objašnjava.  

Opisuje kako se i selo promijenilo.  

– Inače sam iz grada i tu sam se udala prije 21 godinu. Dosta se tu toga promijenilo, mladi su otišli, ali su se neki i vratili. Dosta je starijih umrlo, ali opet nas ima. Bilo bi nam ljepše kada bi se prvi dio doma uredio i kada ne bi bilo tako zapušteno. Inače je u redu, dobro je. Mi smo zadovoljni. Što god dobijemo nama je dobro – skromno će Sabina Pil.       

Njegovanjem običaja zadovoljna je i predsjednica MO Stari Pavljani, Aleksandra Knežević. 

 – Mi smo selo koje se voli družiti. S udrugom smo to sve podignuli i još uvijek smo održivi. Manje je mladih, ali dobro možda ih vratimo. Kod nas je ovo šesta godina zaredom čijane koju održavamo. Nastavit ćemo dok god bude zainteresiranih. Imamo goste iz Zagreba i drugih udruga. Svi su nam došli u goste i lijepo je – govori nam Aleksandra Knežević. 

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 02/24 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tekst, foto i video : Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info