– Kada čuješ kako je nekome drugome, suosjećaš, naravno, ali ni izbliza to nije isto kao kada sve to sam doživiš. Voljela bih da ovu našu priču čuje što više ljudi, kako bi znali što u takvim trenucima, ako se i njima dogode, trebaju i mogu poduzeti. Zbog toga mislim da svi koji smo prošli slična iskustva trebamo o njima puno govoriti – započinje priču o bitci za suprugov život Bjelovarčanka Jasna.

No, ona, za razliku od mnogih naših drugih sugovornika preporuku o pomoći mobilnog palijativnog tima je dobila upravo od obiteljske liječnice opće prakse.

– Ne znam što priječi druge da svojim pacijentima kažu za takvu vrstu pomoći jer nama su bile od velike pomoći. Čim smo ih nazvali došla je koordinatorica Marija Vranar i od tada nije prestala dolaziti, a kasnije su se uključile i doktorice iz tima, a sve zahvaljujući našoj liječnici opće prakse Sari Akšan. Ona mi je onako nježno i obazrivo predložila da se javimo palijativnom timu. Ja uopće nisam znala niti da takvo što postoji – priča Jasna.

Suprugu Ratku dijagnosticiran je teški oblik karcinoma pluća, koji se metastazirao i na glavu. Borba s opakom bolešću trajala je oko pola godine. Preminuo je ovoga proljeća, 10. travnja.

– Prošle jeseni, jedno jutro kao obično smo sjedili i pili kavu. Znala sam da nešto ne valja čim je izustio da mi mora nešto reći. Kazao je kako već izvjesno vrijeme kašlje krv i da će ići liječniku. Odlučio je da neće reći djeci i da ćemo čekati da prođe kćerkina svadba za dva mjeseca. Liječnica opće prakse ga je htjela poslati na hitno, ali je potpisao da ne želi. Ignorirao je pomisao da bi mu netko mogao reći da je smrtno bolestan, a bio je svjestan toga od prvog momenta. Bilo mu je najbitnije da bude u svatovima. Nakon toga ga je doktorica poslala na Jordanovac i nakon dvije bronhoskopije, jer su nakon prve izgubili nalaz, stigla je najgora moguća dijagnoza i nekako je sve išlo nizbrdo. Tada je dobio i tešku upalu pluća i tek kada se povukla, nakon što smo se obratili u KBC Rebro, negdje u veljači mogao je pristupiti liječenju. Nažalost, to je već bilo jako kasno –  tužna je Jasna.

Ipak, u svoj toj muci, kaže, tješi ju činjenica da do zadnjeg trena njezin Ratko nije bio sam i da je umro onako kako je želio, u svom domu uz najmilije.

– Puno su nam tu pomogle i doktorice i sestra i koordinatorica mobilnog palijativnog tima. Često je koordinatorica Vranar umjesto mene odlazila k liječnicima i donosila sve što nam je potrebno, a da ne govorim o pomagalima koje smo zahvaljujući njoj znali da postoje i da ih možemo nabaviti. Zbog toga sam nakon što je Ratko umro sve što smo imali, a znamo da može pomoći nekom drugom, dali u posudionicu naše palijative. Palijativni tim nam je omogućio i dekubitalni madrac. Budući da ga je na nekoliko mjesta malo oštetio naš mačak, koji se od Ratka nije odvajao, nakon njegove smrti odlučila sam kupiti novi i u znak zahvalnosti donirati ga palijativnom timu u njihovu posudionicu. Poduzimali smo svi zajedno sve što smo mogli. Iz palijative su nam davali mnoge korisne savjete, bilo da se radi o nekim na oko malim stvarima do onih koji su uključivali komplicirane zahvate s raznim pomagalima ili aparatima. Ostalo mi je u sjećanju koliko nam je bilo od koristi kada su nam rekle da lijekove, kada ih već nije mogao gutati, stavimo u jogurt i tako mu ih dajemo. Ne mogu vam reći koliko nam je to bilo olakšavajuće. Za svaki problem i u svako doba dana sam im se mogla obratiti – zahvalna je Jasna.

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 02/24 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info

Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Svake godine u mjesecu listopadu, točnije druge subote u tom mjesecu, obilježava se Svjetski dan palijativne i hospicijske skrbi. Ove godine obilježava se pod geslom „Deset godina od rezolucije – kako nam ide?“. Dakle, prošlo je deset godina od kada je skupština Svjetske zdravstvene organizacije donijela jedinu samostalnu rezoluciju o palijativnoj skrbi kojom poziva sve zemlje da jačaju palijativnu skrb kao bitan dio sveobuhvatne skrbi za čovjeka, imajući na umu sva životna razdoblja. Tim povodom odlučili smo provjeriti do kuda se po tom pitanju došlo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Podsjetimo, 3. srpnja prošle godine i u ovoj, po dobnoj starosti stanovništva, jednoj od najstarijih županija u Hrvatskoj, konačno je počeo s radom mobilni palijativni tim. Kažemo konačno jer je to posljednja županija koja ga je oformila.

– Iako smo zadnji po osnivanju tim je napravio puno. Tim u sastavu koordinatorice, dvije doktorice i jedna prvostupnica sestrinstva svakodnevno obilazi naše palijativne bolesnike. Od početka rada tako su obišli 273 pacijenta, što je stvarno velika brojka, ako uzmemo u obzir da neke mnoge posjećuju i više puta. Svaki dan su na terenu, pomažu palijativnim bolesnicima, ali i obiteljima koje žive s njima. U tih godinu dana provedeno je 2126 dijagnostičko-terapijskih postupaka. Većina je toga savjetovanje, edukacije i podrška palijativnom bolesniku i obitelji, kao i prvi kontrolni posjet mobilnog tima – doznajemo od Andree Bengez, pročelnice Upravnog odjela za zdravstvo, demografiju i mlade Bjelovarsko-bilogorske županije.

Ideja o uspostavljanju mobilnog palijativnog tima u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji inače je prilično stara. Datira još od 2008. godine. No, nažalost potrebiti su na takvu vrstu pomoći čekali punih 15 godina, i sigurno ju mnogi među njima nisu niti dočekali. Danas kada takva, nužna, vrsta pomoći postoji i za bjelovarsko-bilogorske stanovnike s neizlječivim dijagnozama krupnim se koracima grabi naprijed kako bi bila što prije dostupnija baš svima koji su trebaju. Registar je svakim danom sve puniji, a pročelnica Bengez donosi i dobre vijesti.

– Problem je prepoznala ova županijska vlast i odmah je po dolasku na čelnu funkciju krenula u osnivanje tog mobilnog palijativnog tima. Znači, ne samo to, nego i sada kada je izrađivana nova mreža javnozdravstvene službe tražili smo još jedan mobilni palijativni tim, koji je, naravno ušao u mrežu, znači sam tim i još jedan koordinator. Sada čekamo ponudu HZZO-a da bismo ugovorili taj tim i kada se ugovori odmah ćemo krenuti u natječaj za zapošljavanje zdravstvenih djelatnika kako bi se pokrenuo rad i drugog palijativnog tima. Kako bi svi naši palijativni bolesnici koji se odluče biti doma, ne u stacioniranom smještaju, dobili i takvu vrstu skrbi – objašnjava Bengez.

Takvim vijestima raduje se i koordinatorica prvog i za sada još uvijek jedinog mobilnog palijativnog tima u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji Marija Vranar.

– Upravo smo i sami pomagali u ostvarenju takvih nastojanja. Županija je površinom dosta velika i želja nam je da u svakom njezinom kutku palijativni bolesnici mogu dobiti našu pomoć. I ne samo oni nego i njihove obitelji, a korisnost našeg postojanja i rada sve više uviđaju i ostali kolege zdravstveni djelatnici koji sudjeluju u skrbi prema palijativnim bolesnicima. Stoga, kako se registar sve više puni sve je potrebniji i taj drugi tim – ističe Vranar.

Dostupna palijativna skrb zakonska je obveza prema konvencijama Ujedinjenih naroda te se svi zajednički moramo zalagati za prihvaćanje palijativne skrbi kao ljudskog prava koje proizlazi iz prava čovjeka na dostupnost najvišeg mogućeg standarda fizičkog i mentalnog zdravlja.

– Palijativna skrb afirmira život, a umiranje se smatra prirodnim procesom. Smrt se ne ubrzava niti se odgađa, a cilj palijativne skrbi je očuvanje najbolje kvalitete života do smrti. Magična okna posla kojim se bavimo unosom nas u paralelne svjetove koji preoblikuju naše međusobne odnose, ali nas u isto vrijeme čine „boljim osobama“ – poručuje Vranar uz Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi koji će biti obilježen 13. listopada.

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 02/24 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info

Foto naslovna: freepik

– Drago mi je da su nabavljena tri nova vozila ukupne vrijednosti više od 50 tisuća eura, da će dva vozila ići za one najmanje, za patronažne sestre na području gradova Čazme i Garešnice. Gledamo da svake godine taj vozni park obnovimo gdje naše patronažne sestre rade puno kilometara i zaista je potrebno da se voze u sigurnim i ispravnim autima – ispričao je župan.

Otkrio je i da je Dom zdravlja BBŽ dosad bio jedini u Hrvatskoj bez mobilnog palijativnog tima.

– Novina je uvođenje mobilnog palijativnog tima, jedan auto je namijenjen i za tu svrhu koji će koristiti liječnik specijalist zajedno s medicinskom sestrom. Mi smo jedini Dom zdravlja u Hrvatskoj koji dosad nije imao uspostavljen mobilni palijativni tim iako je to bila zakonska obveza od 2009. godine, ali uspjeli smo i to riješiti. Znam da je velika potreba na terenu što se tiče onih pacijenata koji nažalost boluju od neizlječivih bolesti i zato je ovo bilo itekako potrebno jer ćemo olakšati njima i njihovim obiteljima u teškim životnim trenucima – naglasio je te nastavio.

– Mi smo kao Županija donijeli strategiju razvoja palijativne skrbi za područje naše županije tako da ćemo gledati ovaj prostor OHBP-a u zgradi kirurgije, kada se do kraja preseli u novu zgradu Opće bolnice “Dr. Anđelko Višić” Bjelovar da ove prazne prostore pretvaramo u prostor za pružanje palijativne skrbi. Bez te strategije se ne bismo mogli javljati na određene natječaje – kazao je Marušić.

Josip Rajković, ravnatelj Doma zdravlja Bjelovarsko-bilogorske županije otkrio je kako se u ovu priču krenulo prije godinu dana kad je pokrenuto ugovaranje koordinatora za palijativnu skrb županije.

– Odnedavno imamo ugovorenog i liječnika i sestru u timu koji će obilaziti po županiji palijativne bolesnike i iz tog razloga smo im osigurali jedno novo vozilo. Rasprostranjenost je velika, prometnice su kakve jesu i zaista je novo vozilo potrebno za obilazak svih tih pacijenata – rekao je.

Govorio je i o postupku nabave vozila.

– U postupku natječajnom se javila tvrtka Auto kuća Krivak iz Reke Koprivničke koja je dala najpovoljniju ponudu. Vozila su nova, imaju garanciju pet godina na motor i 12 godina na karoseriju i lim, to su bili uvjeti u natječaju i jedino se ta tvrtka javila. Zadovoljni smo što smo dobili dosta povoljnu ponudu – istaknuo je Rajković te potvrdio da smo dobro pokriveni vozilima i timovima patronaže.

– Naša je praksa u Domu zdravlja da uvijek mijenjamo vozila koja su starija, sad smo zamijenili vozila iz 2007. i 2010. i nadamo se da će tako biti i u budućnosti – poručio je. To je vrlo važno kako bi liječnici mogli svoj posao kvalitetno obavljati. Palijativna medicina dosad je bila zapostavljena, zbog čega su u županijskoj strategiji predviđeni neki planovi za budućnost kako bi usluge koje se pružaju bile dostojne čovjeka.

Doktorica Ljiljana Žunić iz ordinacije obiteljske medicine u Siraču je u ime tima poručila da su otvoreni za sve suradnje te dodala kako moraju biti umreženi sa svim profesionalcima, bez obzira na granu medicine kojom se tko bavi.

– Zaista nam je potrebna podrška od svih, a prije svega od obiteljske medicine koja i jest temelj primarne zdravstvene zaštite i bez n njihove suradnje mi ne možemo napraviti ništa. Mi možemo samo imati dobru volju, potrudit ćemo se i napraviti sve što je u našim mogućnostima. Nedostaje nam puno od znanja, vještina, kompetencija, zakonskih okvira, proširenja saznanja općenito u populaciji što je to palijativna skrb, to nije samo skrb za pacijenta s onkološkom dijagnozom, tu postoji cijeli dijapazon i dijagnoza i pacijenata kojima je takva skrb potrebna. Zasad morate razumjeti da je to jako skromno, ali nadamo se da ćemo od kamenčića postati nešto više i molimo za razumijevanje i kolega i onih koji će biti usmjereni prema nama i mi prema njima. Kao tim smo uključivi, ne isključujemo nikoga – napomenula je.

Potrebe za palijativnom medicinom svakako ima.

– Ne znam koliki je točan broj liječnika obiteljske medicine, ali svaki tim obiteljske medicine na godišnjoj razini minimalno prima deset takvih pacijenata koji su usmjereni na obiteljsku medicinu i liječnika obiteljske medicine i u pitanju je vrijeme koji ti liječnici mogu ili ne mogu odvojiti za takve pacijente jer to su teške situacije gdje vi ne ulazite samo kao liječnik s medikamentoznom terapijom. Prije svega morate razumjeti okolnosti u obitelji, morate biti podrška obitelji i još više pacijentu koji mora na neki način vam poslati poruku gdje on želi završiti svoj život. Ja uvijek tvrdim da je to najljepše u svom domu, među svojim najmilijima – kaže dr. Žunić.

Navela je i što će palijativnom timu sada biti glavna zadaća.

– Naše mjesto u cijeloj priči je za sada više nekakva podrška. Još uvijek imamo puno poraditi na tome da nađemo gdje su naše kompetencije, gdje počinju i završavaju, to možda bolje da razgovaramo za godinu dana. Ali, za početak moramo biti podrška mi obiteljskoj medicini i ona nama jer je ona temelj i svaki obiteljski liječnik se mora skrbiti o takvim pacijentima – poručila je dr. Žunić koja u svojoj ordinaciji broji 1680 pacijenata, od kojih oko 28 ima dijagnozu karcinoma. No, ima i neuroloških, psihijatrijskih, kardioloških i gastroenteroloških pacijenata koji trebaju skrb.

– Moja je vizija da i što više stvari možemo pružiti u kući pacijenta, da možemo biti ne samo psihološka podrška, nego i intervencijska – zaključila je dr. Žunić.