kaže kako dnevno proda domaćeg povrća za deset eura, a ništa bolje nije ni koji štand niže kod Ivana Petrinovića koji se prodajom bavi trideset godina, a prodaje voće i kukuruz šećerac.

Potvrđuje kako je prodaja svake godine sve lošija.

– Ova godina je duplo lošija nego prošla. Nema više ni četvrtkom ljudi, jedino je subota jača. Svi ostali dani su jednaki – potvrđuje.

Zbog slabe prodaje su spustili i cijene. Primjerice, domaće breskve su jeftinije nego prošle godine.

– Cijena breskve je manja nego prošle godine. Prošle godine breskvi ispod dva eura nije bilo, sada imam i po euro – dodaje.

Nema pozitivno razmišljanje o budućnosti u poljoprivredi.

– Umire, sve umire. Smatram da se poljoprivreda uništava. Ja sam u mirovini, imam iza sebe one koji trebaju dalje živjeti, a što će biti ne znam. Svašta sam proizvodio u poljoprivredi. Bavio sam se ratarstvom, mljekarstvom, stočarstvom – svim granama poljoprivrede. Doselio sam i morao sam krenuti tim putem jer mi se otac time bavio. Žao mi je, volio bih pričati sve najbolje, ali nije tako – kaže.

Ogorčeni poljoprivrednik poručuje ljudima da odsele izvan domovine.

– Poručujem ljudima da idu van. Nedavno sam bio u Irskoj kod nećaka sedam dana. Idealna je država, samo klima ne valja. Da sam mlađi otišao bih sutra. Posjetio sam i tržnicu u Irskoj. Cijene su malo veće nego kod nas što se tiče voća i povrća, ali su plaće neusporedive. Oni sve uvoze, tamo je stalno kišno. Da je klima bolja sutra bih odselio – govori za kraj.

Doselio je u Hrvatsku iz Vojvodine ’92. godine i otad se bavi poljoprivredom. Obavljao je sve djelatnosti, od povrtlarstva i uzgajanja različitih kultura pa nadalje. Bavio se ratarstvom i obrađivao preko 200 jutara zemlje. Proizvodio je mlijeko, meso, tovio svinje, i kako kaže sve to ga je dovelo na rub propasti.

Vidjevši kako je posao koji radi u potpunosti neprofitabilan, dao je sve od sebe pa čak i prodao nekretninu kako bi zatvorio kredit i krenuo ispočetka.

– Prešao sam na voćarstvo koje je u tom trenu bilo daleko bolje. Imam osam jutara zemlje na kojima su zasađene breskve i to je godišnja proizvodnja kojom se bavim. Zemlje se nalaze u Starim Skucanima, Novim Skucanima i Stanićima. Nažalost i ovaj posao ide sve gore i gore. Najveći je problem prodaja – objašnjava Ivan Petrinović.

Naime, svoj proizvod plasira na veletržnicu u Zagrebu gdje se prodajom bavi njegov sin. Priznaje kako je vremenski utjecaj dosta nepovoljan također, pa je tako proteklih nekoliko godina bilo jako loše za uzgoj bresaka, odnosno općenito za voće koje rano cvate, zbog kasnog i jakog mraza.

– U cvatu biljka izdrži i do -4 temperaturu, ali što ide bliže formiranju ploda i kad on počne rasti pa tada dođe mraz, to je onda jako teško da išta ostane i velike su štete – dodaje Petrinović.

Zaštite od takvih vremenskih uvjeta nema, a izdatci za tretiranje biljaka ostaju i dalje isti jer unatoč činjenici što godina nije plodna ili neće biti puno roda biljku treba i dalje održavati. Priznaje kako i sam naginje prema ekološkim sredstvima za prskanje ali njihova trenutna tržišna cijena je daleko veća od uobičajenih kemijskih sredstava te ih zbog toga čini nepristupačnim. Ivan tako nastavlja kao i većina poljoprivrednika koristiti uobičajena sredstva i to u najnužnijoj mjeri.

RAZLIČITE SORTE GRAHA na OPG-u Petrinović

Osim bresaka Petrinović na jednako velikoj površini sadi različite sorte graha. Kanadski trešnjar, Jing jang, Perla, Meksički… Ovisno o području se kupuju različite sorte, pa tako kod nas ipak najviše prolazi trešnjar i njega najviše i sade. Nešto čak i plasira po školama u sklopu projekta „Bjelovarski doručak“.

– Nažalost priča je ista i istinita kao i kod drugih, a to je da nas ubijaju trgovački centri sa svojom ponudom. Oni mogu na povrću i voću praktički raditi i bez marže i bez zarade jer imaju 5000 artikala na kojima će nadoknaditi i ostvariti zaradu, dok su nama ovo jedini proizvodi. Grah je inače jako zahtjevno povrće, i dosad smo radili sve ručno ali ove godine ćemo nadam se preći na mašinsko branje – navodi Ivan Petrinović.

Što se tiče cijene graha dodaje kako ju on formira i snižava ovisno o godišnjem urodu. Prosječna cijena graha je oko 20 kuna, na što dodaje kako to ne može biti skupo kad 350 grama graha bude količina za jedan ručak za četiri osobe, što znači da od jednog kilograma praktički ima tri ručka.

Ono što misli i on i većina proizvođača je da država ne štiti svoje proizvođače i stoga oni propadaju. Kako kaže, od rada se propada, a od nerada se stječu bogatstva.

– Žao mi je, volio bih da nakon toliko godina mogu poslati neku pozitivnu poruku ali ne mogu. Propao sam doslovno od rada. Vrijednost moje imovine je danas manja nego kad sam ’92. godine došao ovamo iz Vojvodine. Što više govoriti kad mi prođe dan na tržnici da prodam kilogram graha, a to potrošiš jer ipak tijekom tog dana dok si ovdje moraš nešto pojesti i popiti. Znači ne pokrivam ni troškove dolaska ovdje – zaključuje Petrinović.