Promociji ove vrijedne i zanimljive knjige odazvao se i naš poznati glumac, Bjelovarčanin Bogdan Diklić.

U knjizi „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti”, autorica odgovara na pitanje kako je moguće da se danas kazališne predstave koje govore o važnim temama, o ljudskoj duši, koje pokazuju da svijet ima i duhovnu dimenziju, predstave u kojima likovi shvate svoje pogreške i isprave ih, smatraju “lažnima”, “stereotipnima” i “nevrijednima”, a njihova se didaktička poruka tumači kao “prisilno dociranje”.

– Od antike do danas, umjetnički kanon se definira prema vladajućem svjetonazoru. Bitka oko kanona je vrlo ozbiljna, baš kao i kod kurikuluma. Kanon nije samo popis vrijednih djela koje moramo čitati da bismo bili pametni, već on oblikuje našu svijest. Ljudi svoj odnos prema svijetu formiraju upravo prema onome što dobivaju kroz umjetnost. Iako prvenstveno govorim o kazalištu, sve je moguće dokazati i kroz prozu te glazbu. Sadašnje stanje europske kazališne umjetnosti kao glavne struje posljedica su pobjede sekularističkog svjetonazora nakon Drugoga svjetskog rata, koji je u cijeloj Europi uveo novu hijerarhiju vrijednosti u društvu i proglasio kritiku društva jedinom funkcijom umjetnosti, smatra autorica.  

Profesorica Nikčević svojim istraživanjem nudi odgovore i na pitanje kako je moguće da se predstave koje plakatno i dvodimenzionalno nameću slike eksplicitnoga nasilja ili “dokaze” sveprisutnoga zla ljudske naravi veličaju kao “vrijedne”, koje šalju poruke da svijet nema smisla, da je svaka dobrota licemjerje, a ljepota umrljana, iako svi znamo da na svijetu postoji i dobro i zlo.

– Kako je moguće da kritičari tvrde kako je vrijedna umjetnost ono što publika ne želi gledati, a teoretičari nam to potvrđuju mudrim i sve manje razumljivim tekstovima, kaže autorica i dodaje kako je tomu razlog jedno krivo skretanje u europskoj kulturi koje je dovelo u slijepu ulicu.