Upravo tema „Starost s podrškom: Kako zajednica, obitelj i sustav skrbi pomažu starijima“ otvara pitanje koliko je važno da osobe kojima je potrebna određena razina pomoći tijekom cijelog života ne ostanu same kada ostare. U tom procesu ključnu ulogu imaju obitelj, lokalna zajednica i sustav socijalne skrbi, koji zajedničkim djelovanjem mogu omogućiti očuvanje samostalnosti, dostojanstva i aktivnog sudjelovanja u društvu.

Kako takva podrška izgleda u praksi, svakodnevno potvrđuje rad Centra za inkluziju i socijalne usluge (CIS) u Bjelovaru i Grubišnom Polju. Gotovo stotinu korisnika ondje živi u organiziranom stanovanju, radi, kuha, uzgaja povrće, odlazi na posao, zaljubljuje se i aktivno sudjeluje u životu zajednice, jednako kao i svi drugi građani.

U vremenu kada se sve više govori o dostojanstvenom starenju, socijalnoj uključenosti i kvaliteti skrbi, priča o CIS-u pokazuje kako podrška, razumijevanje i uključivanje u zajednicu mogu ljudima omogućiti samostalan i ispunjen život kroz sve životne faze. Istovremeno, ona potvrđuje da osobe s intelektualnim teškoćama mogu značajno doprinositi društvu kada im se pruži prilika i potrebna podrška.

U prostorima Centra za inkluziju i socijalne usluge razgovarali smo s izvršnim direktorom Primožem Lovrovićem i korisnikom Damirom Flanjakom, koji je već više od 15 godina dio ove zajednice.

Život u zajednici umjesto života u instituciji

Centar za inkluziju i socijalne usluge neprofitna je organizacija registrirana za pružanje socijalnih usluga, a najveći dio rada temelji se na organiziranom stanovanju osoba s intelektualnim teškoćama.

– Naši korisnici žive u kućama i stanovima u zajednici, a ne u institucijama, jer smatramo da je upravo zajednica mjesto gdje ljudi trebaju živjeti. Sama riječ inkluzija znači uključivanje i cijeli naš rad temelji se na tome da naši korisnici budu vidljivi, aktivni i ravnopravni članovi društva – objašnjava izvršni direktor CIS-a Primož Lovrović.

Danas Centar skrbi za 97 korisnika uz pomoć 58 zaposlenika, među kojima su asistenti i stručni suradnici, a usluge se pružaju na području Bjelovara i Grubišnog Polja.

Prema riječima Lovrovića, Hrvatska je među europskim državama koje su među prvima počele razvijati model organiziranog stanovanja osoba s invaliditetom.

– Mnoge države još uvijek velik broj osoba s invaliditetom smještaju u institucije, dok je kod nas još prije više od dvadeset godina počela ideja organiziranog stanovanja. To nije samo socijalna usluga, nego potpuno drugačiji pogled na život ljudi s teškoćama. Oni nisu odvojeni od društva nego su njegov dio i trebaju određenu podršku kako bi mogli živjeti samostalno – kaže Lovrović.

Rad daje osjećaj vrijednosti i pripadnosti

Posebno ističe kako se iza svakodnevnog života korisnika krije mnogo više od same skrbi. Korisnici Centra uključeni su u različite aktivnosti, a mnogi od njih svakodnevno rade u poljoprivrednoj proizvodnji.

– Čovjek mora imati osjećaj da je koristan. Ako ne radi, ako nema svoju ulogu i odgovornost, vrlo brzo izgubi samopouzdanje i smisao. Upravo zato razvijali smo i poljoprivredni dio naše priče. Danas imamo ozbiljnu proizvodnju povrća, plastenike, staklenik u Grubišnom Polju i vlastitu proizvodnju od sjemena do gotovog proizvoda. Korisnici sade, pikiraju, održavaju nasade, beru povrće i sudjeluju u preradi zimnice. Godišnje proizvedemo tone povrća koje koristimo za potrebe korisnika, a višak prodajemo – ističe Lovrović.

Damirova priča: „Centar mi je postao druga obitelj“

Jedan od korisnika koji svakodnevno sudjeluje u radu plastenika je Damir Flanjak, član Centra od 2009. godine. Danas radi u plasteniku u Grubišnom Polju, živi u organiziranom stanovanju s još troje korisnika i vodi, kako kaže, život koji ga ispunjava.

– Moj dan počinje kao i kod svih drugih ljudi. Ustanem, obavim svoje obveze i idem na posao u plastenik gdje radimo povrće za naše potrebe. Sadimo, sijemo, pikiramo i brinemo o biljkama od samog sjemena pa sve dok ne dođu na stol. Nakon posla odmorim se, provodim vrijeme s djevojkom i ljudima iz zajednice. Nas četvero živimo zajedno u stanu, dobro se slažemo, kuhamo, dogovaramo se oko obveza i pomažemo jedni drugima – priča Damir.

Dodaje kako mu je podrška asistenata pomogla da postane sigurniji i samostalniji.

– Asistent nam pomaže u stvarima koje ne možemo sami, ali nemamo podršku 24 sata dnevno. Navečer smo sami i sami se snalazimo. Kroz godine puno toga naučiš i postaneš sigurniji u sebe. Meni je Centar postao druga obitelj. Ovdje sam od 2009. godine i mogu reći da se osjećam prihvaćeno – kaže Damir.

Najveći izazov: Pronaći priliku za zaposlenje

Iako korisnici svakodnevno dokazuju svoje sposobnosti, jedan od najvećih izazova i dalje ostaje zapošljavanje osoba s intelektualnim teškoćama.

– Najviše me boli kada vidim koliko naši korisnici mogu, koliko su vrijedni i odgovorni, a ljudi im često ne žele dati priliku samo zato što imaju određene teškoće. Kada ih poslodavci upoznaju, često se iznenade koliko su marljivi i pouzdani. Problem je što za mnoge treba osigurati podršku i na radnom mjestu, a za to nedostaje financijskih sredstava i ljudi. Stalno se borimo kako bismo što većem broju korisnika omogućili rad i aktivno sudjelovanje u zajednici – naglašava Lovrović.

Cilj je jednostavan – ravnopravan život

Unatoč izazovima, priča Centra za inkluziju i socijalne usluge pokazuje kako dostojanstven život ne ovisi o instituciji, nego o podršci, prilici i zajednici koja prihvaća različitosti.

– Naš cilj je da naši korisnici budu potpuno ravnopravni građani, da rade, imaju prijatelje, partnere, obveze i svoj život. Kada to postignemo, onda smo napravili ono najvažnije – zaključuje Lovrović.

Priča iz Bjelovara i Grubišnog Polja najbolji je dokaz da osobe s intelektualnim teškoćama nisu građani drugog reda. Uz odgovarajuću podršku mogu živjeti samostalno, doprinositi zajednici i biti njezin ravnopravan dio.

📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!

Foto: Bjelovar.info

Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala Bjelovar.info