– Riječ je od drugoj autoričinoj knjizi. Zbirka sadrži 19 priča i pet priča kao dodatak. Autorica pomoću elemenata fantastike montira realistične prikaze svakidašnjice, stvarnih ljudi sa stvarnim problemima i iskustvima. Priče se grade oko različitih osoba i situacija, te su različito emotivno obojane. Neke su komične, neke pomalo tužne, poučne i motivacijske. Priče su to o majčinstvu, problemima, međuljudskim odnosima, poštenju, ljubavi i poštovanju, rekla je u uvodnom dijelu Ana Peranić.

– Sama zbirka pomalo podsjeća na svojevrsni „Decameron“, jer i on ima takav jedan okvir, kao što postoji i u knjizi „Lovac na priče“. Pripovjedni glas koji se javlja u knjizi je glas same autorice, govori u prvome licu i iznosi unutarnji monolog, dok se u nekim pričama javlja i pripovijedanje u trećem licu, s određenim odmakom, ali se mora reći da je autorica uvijek prisutna i uključena u sudbine svojih likova. U ovoj zbirci postoji uvodna priča, da bi držala sve priče na okupu, odnosno u jednoj cjelini. Ovdje je to priča o anđelima, Arielu i Samu i tako ih upoznajemo odmah na početku. Oni zapravo predstavljaju te lovce na priče iz samog naslova. Njihov je zadatak da sakupljaju priče na različitim mjestima, nakon čega ih kanaliziraju autorici na način da ih unose u njezine snove. Ona ih naravno potom zapisuje, pojasnila je recenzentica Snježana Matić.

– Osjećala sam nekakvu prirodnu potrebu, da nakon prve, napišem i drugu knjigu, jer sam osjećala da nešto nije završeno. Dakle, junakinja Nan u prvoj knjizi je „stala“ i da ne ostane u tom nekom limbu, nastavila je putem odrastanja, zasnivanja obitelji, stjecanja životnog iskustva. Upravo tu su se dogodile te kratke priče. Moj posao ja za mene velika inspiracija jer me jako puno povezuje i zbližava s ljudima. Naglašavam da su priče iz zbirke nastale na mnogim mjestima, samo ne u mome salonu za masažu. U knjizi su one u salonu samo smještene. To su priče koje se događaju među prijateljima, rodbinom, susjedima i slično. Neke su inspirirane nekim novinskim člancima, emisijama, događajima, a postoje i priče koje su potpuno izmišljene. Proces pisanja je za mene definitivno iscjeljujući, jer osjećam da ono što jednom napišem je kao da sam ispovijedala. Zlostavljanja ljudi i životinja se i u ovoj knjizi dotičem, kao i u prvoj, jer većina ljudi živi na vrlo niskoj razini svijesti. Danas mnogi mogu proći pored nekoga da ni ne shvate da mu nešto treba, isto tako i pokraj napuštene životinje. Samo to napuštanje je čin neodgovornosti i niske svijesti. Zato želim pisati o tome. Da se ljudska svijest malo podigne, poručila je autorica Snježana Kovačić te zahvalila svim sponzorima i Gradu Bjelovaru koji su omogućili tiskanje knjige „Lovac na priče“.

O kakvom se djelu radi najbolje se može iščitati iz recenzije dr. sc. Stjepana Hranjeca „ … Rukopis Ilije Pejića nedvojbeno je ne samo njegovo kapitalno, životno djelo nego i iznimno djelo za sam Bjelovar i njegov širi prostor, za njegov kulturni i književni legitimitet u 20. stoljeću. Rukopis, stvaran studiozno godinama, predstavlja vrlo dokumentiran zapis o identitetu jednoga grada i šire mu okolice u stoljeću koje je za nama. Istodobno je, razumije se, i značajan doprinos književnoj i kulturnoj nacionalnoj povijesti.“
Izvor informacija: knjižnica.bjelovar.hr
Foto: Branka Sobodić