Bjelovar se već duži niz godina slavi kao jedno od središta taekwondoa u Hrvatskoj gdje se naši taekwondoisti posebno ističu rezultatima na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima u mlađim kategorijama. Naravno da su rezultate ostvarili talentirani natjecatelji, ali iza svakog njihovog nastupa stoje treneri koji ih svakodnevno pripremaju kako za uspjehe tako i za neuspjehe. Kako je to biti trener u taekwondou porazgovarali smo s Feđom Medakom, trenerom u Taekwondo klubu „Fox“ gdje je jedan od glavnih trenera i osnivača kluba.
Početke svoje trenerske karijere Feđa vidi u svojoj mladosti budući da je i sam trenirao taekwondo i bio uspješan natjecatelj.
– Četrnaest sam se godine aktivno borio i onda stagnirao i krenuo raditi kao trener – započinje svoju sportsku priču Feđa Medak.
U tih četrnaest godine može se pohvaliti s nekoliko uspjeha od kojih je možda najveće to što je bio državni prvak. Napomenuo je kako tada nije bilo toliko velikih natjecanja te da je sretan što sada mladima može pokazati svoj trud i rad na europskim i svjetskim prvenstvima te mnogim drugim nacionalnim i međunarodnim turnirima.
Borilačke vještine uvijek povezujemo s raznobojnim pojasima od kojih nositelji crnog pojasa imaju najveće vještine, a Feđa trenutno ima crni pojas 5. dan i nada se sljedeće godine položiti 6. dan. Nakon treniranja kao ambiciozan i mladi student sa svojim je prijateljima pokrenuo teretanu i taekwondo klub Fox.
– Sve se dogodilo kroz neki entuzijazam, kao ajde idemo malo probati i onda smo napravili vrhunski klub – tako je opisao nastajanje kluba Fox.
Ime kluba je nastalo kada je tijekom vožnje s prijateljicom smišljao ime za klub i skoro su pogazili lisicu. U klubu je trenutno učlanjeno preko 200 članova, a ne vodi sve on sam već ima ekipa trenera s kojima zajedno radi.
– No, nije tu samo taekwondo već potičemo djecu da rade fotografije, imamo organizirane različite radionice, dubimo tikve, radimo vrećice pa znamo otići zajedno na more. Imamo također treninge koje vodi jedna trenerica, pola na hrvatskom pola na španjolskom. Nismo mi škola stranih jezika, ali dovoljno je osobi da naučiti brojati ili neke osnove na drugom jeziku, koji onda znaju na natjecanjima proširiti… Tu se također može zadržati cijela obitelj kada dijete trenira taekwondo, mama može biti na grupnom treningu, tata je u teretani jer će svojim primjerom pokazati djetetu da su uz njih i kako vježbaju i ulažu u sebe – pojašnjava.
Iza svakog natjecanja dugo je razdoblje priprema.
– Iza mene se pripremaju Patrik i Ema za nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Koreji. Iako je prvenstvo tek u 10. mjesecu oni su već u 7. mjesecu krenuli s pripremama. Svi su oni svojim trudom i radom postigli ogromne rezultate – naglasio je te dodao da se i dalje trude postati što bolji.
No, osim poboljšanja u samoj tehnici trener se pohvalio kako ih također uče snalažljivošću, samostalnošću i bontonu kako bi se kada budu stariji i samostalniji mogli bez problema snaći u životu.
– Kada smo bili u Parizu rekao sam djeci, oni su bili negdje oko četrnaest godina, kako me boli glava i kako idem spavati, no da ne znam put nazad. Naravno da sam znao put, ali htio sam vidjeti mogu li se oni sami snaći. Kako su bili stalno na mobitelu indirektno su krenuli tražiti po kartama kako doći do cilja. Oni su sami kupili karte za metro, prošli cijeli Pariz i otišli do aerodroma. I kada smo tamo došli izvadio sam kartu i rekao ekipa svaka čast čestitam vam sami ste prošli cijeli Pariz i došli točno tamo gdje ste trebali. Bili su zbunjeni kad sam im rekao kako sam im htio pokazati što znaju i koliko su sposobni – zadovoljno prepričava.
Taekwondo kao sport pored fizičkih i mentalnih izazova pruža i mogućnosti mnogobrojnih putovanja pa su tako članovi kluba posjetili Ameriku, gotovo cijelu Europu i sada će uskoro dio njih na Svjetsko prvenstvo u Južnu Koreju.
Nije se bavio nijednim drugim sportom osim Taekwondoom i za njega kaže da je taj sport njegov život, odnosno jedna velika ljubav.
– Teško je objasniti nekome zašto smo mi tako dugo u taekwondou jer tu nema novaca. Neki znaju pitati pa što ti je tu lijepo, odeš negdje pa se onda potučeš s nekim – prepričava trener te dodaje kako uvijek objasni da se oni ne tuku već da to smatraju nadmudrivanje neprijatelja i po njemu svaka borba više izgleda kao partija šaha.
– Uvijek se trebaju poštovati protivnici jer su oni također vrhunski spremni borci – naglasio je.
U svojoj ljubavi prema ovom sportu pronašao je i pravu ljubav. Svojoj supruzi Saneli je prvo bio trener i na kraju su „kliknuli“ u ovom sportskom načinu života i već su 24 godine zajedno. Tu im je sada u životu i kćerka koja je također krenula trenirati taekwondo. Iako je taekwondo njegov način života, Feđa je zaposlen u Kulturnom centru Rovišće do čega je došao sasvim slučajno.
– Prošle godine otvorili su natječaj u kojem su tražili magistra ekonomije i odlučio sam se prijaviti. To je bila samo zamjena na godinu dana, ali sam upoznao dosta ljudi iz različitih profila i profesija, tako da mi je to jedno veliko pozitivno iskustvo – pojašnjava.
Pored sporta i radnih obveza Feđa pažnju posvećuje i stalnom školovanju.
– Kako se u 2019. nije smjelo raditi s ljudima bilo mi je dosadno i odlučio sam upisati četvrtu i petu godina, odnosno magisterij. Tako da se zadnjih tri godine intenzivno bavim i strukom. Ove godine sam odlučio ići dalje i pokušat ću riješiti doktorat – rekao je te dodao da mu je to na neki način zamijenilo čitanje beletristike jer sada uglavnom čita školske i znanstvene materijale, ali i dalje ima omiljenu knjigu koja se zove „Može i bez kavijara“ od Johannesa M. Simmela.
Sve ovo možda ne bi bilo moguće bez taekwondoa jer kao što je Feđa rekao „to nije samo borba“ već sport koji te uči predanosti i posvećenosti i iziskuje kako fizičku spremnost tako i ogromnu koncentraciju i sposobnost da odluke donosiš u djeliću sekunde.
