Ovih dana stranka ORaH predstavila je sektorsku politiku održivog gospodarenja šumama te poziva sve zainteresirane da se uključe u raspravu. Više o navedenoj temi može se naći na službenim stranicama ORaH-a.
Šumarstvo kao kolijevka koncepta održivog razvoja u Hrvatskoj ima dugu tradiciju i mora biti značajan čimbenik u provedbi modela kružne/cirkularne ekonomije zbog svojih gospodarskih, okolišnih i društvenih potencijala.
Šuma je obnovljivo prirodno bogatstvo koje ima raznolike, infrastrukturne i sirovinsko-energetske funkcije. U infrastrukturne funkcije šume ubrajaju se hidrološke, vodozaštitne, protuerozijske, klimatske, apsorpcijske, odnosno protu-emisijske, prirodno-zaštitarske, genetske, biološko-raznovrsne, estetske, zdravstvene, rekreacijske i turističke funkcije. Održavanje vitalnosti šuma ključno je za prevladavanje izazova koje donose klimatske promjene te za održavanje postojanosti različitih biljnih i životinjskih vrsta tj. biološke raznolikosti.
Osim iznimnog prirodnog značaja šuma, šume imaju veliki gospodarski i društveni potencijal. Hrvatska ima dugu i uspješnu tradiciju održivog upravljanja i gospodarenja šumama. Naša zemlja se smatra državom bogatom šumskim bogatstvom, a u usporedbi s prosjekom Europske unije iznimna prednost Hrvatske je u tome što je čak 95% naših šuma prirodno, dakle nisu nastale ljudskom intervencijom i sadnjom. Statistički podaci RH govore da šume u Republici Hrvatskoj pokrivaju 42,4%; dok sa svim šumskim zemljištima zauzimaju čak 47,5% kopnene površine.
No, usprkos zemljopisnom, povijesnom i Ustavnom određenju može se zaključiti da dosadašnje vlade nisu znale iskoristiti ovu iznimnu komparativnu prednost. Šumarstvo u Hrvatskoj je, nažalost, obilježeno netransparentnim i neefikasnim upravljanjem državne tvrtke Hrvatskim šumama, ‘apetitima’ drugih sektora usmjerenima prema zaposjedanju šuma (graditeljstvo, promet, turizam, sport, poljoprivreda i dr.), nezakonitim sječama drvnog bogatstva i njihovom krađom od strane pojedinaca i grupa, korupcijom, lobističkim interesima i pogodovanjem pojedincima i grupama, dominacijom izvoza sirovine (oblovine i poluproizvoda od drveta), nevoljkošću nadležnih tijela, posebice resornog Ministarstva i drugih inspekcija da se učinkovito bore i suzbijaju takve štetne prakse te izuzetno malim izvozom finalnih proizvoda s dodanom vrijednošću. Birokracija je neefikasna i netransparentna, administrativne procedure su komplicirane i arbitrarne zbog pretjerane zakonske normiranosti te preklapanja, pa čak i kontradiktornosti među horizontalnim zakonodavstvom i pozakonskim propisima. Osim toga, nedovoljno se koriste potencijali biomase u energetske svrhe, a povezanost šumarstva s novim trendovima i tehnologijama u građevinskom sektoru je efemerna. U tom se smislu Hrvatska može, nažalost, smatrati sirovinskom izvoznom kolonijom zbog čega je teško očekivati da će šumarski i drvoprerađivački sektor postati značajniji čimbenik u gospodarskom oporavku države.
Ciljevi ove sektorske politike su potrajno (održivo) upravljanje i gospodarenje šumama te očuvanje biološke raznolikosti (flore i faune) šumskih zajednica; sektorsko pozicioniranje i jačanje pozicije šumarstva u odnosu na druge sektore; integralno upravljanje i planiranje šuma na čitavom teritoriju Hrvatske i usklađivanje sektorskih planova kroz nacionalnu strategiju održivog razvoja u cilju osiguravanja ravnoteže i sinergijskih učinaka; dizanje konzistentnosti šumarskog sektora; uvođenje učinkovitog i transparentnog monitoringa nad provedbom strategije, zakona i planova; pojednostavljivanje zakonodavnog okvira i uklanjanje birokratskih prepreka za realizaciju proizvodnih, visoko-tehnoloških projekata iz ovog sektora, uvođenje planskog, strateškog pristupa u ovu iznimno važnu gospodarsku djelatnost; efikasno upravljanje i transparentno poslovanje Hrvatskih šuma uvođenjem jasnih ‘pravila igre’ koja jednako vrijede za sve; pokretanje burze drvnih sirovina; jačanje drvne klasterizacije posebice u osmišljavanju zajedničke strategije nastupa na domaćem i stranim tržištima; brendiranje Hrvatske kao visokokvalitetnog drvnog brenda; pošteno i efikasno korištenje sredstava OKFŠ-a; jačanje energetskih potencijala biomase; poticanje kreativnih industrija i produkt dizajna u području obrade drva; jačanje ulaganja u nova znanstvena i tehnološka rješenja; povezivanja građevinskog i drvnog sektora; otvaranje novih (zelenih) radnih mjesta u privatnom sektoru na realizaciji drvoprerađivačkih projekata.
Bez kreiranja vlastitog modela drvoprerađivača baziranog na struci nema održivog razvoja šumarstva i drvoprerađivačke industrije, kao ni razvoja obnovljivih izvora energije iz biomase.
Financijska sredstva za realizaciju projekata iz ovih djelatnosti postoje i izdašna su, no ostat će mrtvi kapital ukoliko se u ovu djelatnost ne uvede strateški, planski pristup te disciplinirana, vjerodostojna, transparentna i efikasna provedba ključnih projekata i programa za realizaciju ove iznimno važne politike.
