Prije nekoliko godina imao sam prilike upoznati sve strane “industrijskog” uzgoja visoko razvijenih farmi u inozemstvu. Kolega je kupio odojke s jedne farme, svi oko 23 kg, cijepljeni zdravi kao jabuke.
Po dolasku su ponjušili hranu i odmahnuli nosom. Bio je to znak za paniku, kontaktirali smo matičnu farmu da napravimo što sličniju hranu i imali što i vidjeti.
Receptura je bila: nusproizvod (čitaj SMEĆE) mlinarske industrije, nusproizvod industrije ulja, nusproizvod konditorske industrije, nusproizvod industrije papira?!
Hrvatskom seljaku je teško biti konkurentan na europskom tržištu. Osim što na leđima vuče 10 ministarstava i agencija upitne svrhe, osim što ima prevelike porezom opterećene inpute, ima ograničen pristup i infrastrukturu da bi još iskoristivim smećem snizio svoju cijenu proizvodnje. Bogu hvala – jer vele ono si što jedeš!
Hranidba našeg sela čine zdrave žitarice, uljarice s nezagađenih polja, vitaminski dodatci što zapravo čine našu hranidbu i proizvodnju ORGANSKOM. U razvijenim članicama EU organska hrana ima puno veću cijenu, i za njom vlada veća potražnja, nije zagađena pesticidima, umjetnim dodatcima aditivima, pojačivačima okusa, nema puno alergena – ona je PRIRODNA. Takva hrana nema puno prinosa, ali je zdravija.
Kako bi naša proizvodnja postala organska mora proći niz uvjeta CERTIFICIRANJA, mora imati svoje geografsko podrijetlo, biti tipična za neko podneblje i biti tradicijska. Takvu proizvodnju seljak već ima, ali treba pomoć u administraciji i razumijevanje i dalekovidnost svih službi pa i politike. Takvu održivu proizvodnju, blisku očuvanju okoliša već uviđa Europa u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, i oni polako mijenjaju svoju “neprirodnu” proizvodnju u “prirodnu”, a na nama je da ih uvjerimo kako je ona odavna već tu.
Zdenko Kramarić
predsjednik GO HSS Bjelovar