U jeku restriktivnih mjera u svrhu borbe protiv pandemije zaraze koronavirusom spominje se i neizbježno nasilje u obitelji i nasilje nad djecom. Naime, zajedno s odredbama o maksimalnoj mogućoj izolaciji dogodilo se da su žrtve zatvorene s nasilnicima i da nemaju kamo. S porastom stresa, nemogućnošću kretanja, financijskim problemima i rastom neizvjesnost stvorena je klima u kojoj je nasilje imalo priliku cvjetati. Srećom, povećani broj prijava nije zabilježen.
Ipak, jedan od segmenata ostao je možda nepokriven, možda nedovoljno kontroliran. Radi se virtualnom svijetu, odnosno nasilju kojem su djeca moguće izložena prilikom svakodnevnog korištenja tableta, računala i mobitela, kad odlutaju od online nastave ili jednostavno u slobodno vrijeme.
Situacija je specifična. Rijetko tko se od niza generacija roditelja susreo ukupno sa takvom situacijom da su on 0 do 24 neprestano sa svojom djecom, prateći s njima nastavu i rješavajući zadatke i vodeći računa o njima bez pomoći poslovičnog sela koje je potrebno da bi se dijete odgojilo. U idealnoj i odgovornoj situaciji trenutno nema baka i djedova koji pričuvaju djecu, nema proširene obitelji, nema vrtića, nema škola, čak ni igrališta. Od jutra do mraka samo roditelji. Koliko god se činilo da je prirodno da je roditelj s djetetom i da skrbi o njemu, rijetko kad se događa da sva briga mjesec i više dana pada samo na roditelje ili čak jednog od njih. Osim nedostatka mogućnosti da se organiziraju svakodnevne aktivnosti, i jednostavne činjenice da roditelji imaju i ostalih obaveza prema kući a velik dio njih i prema poslu radeći od kuće, djeca se susreću u možda dosad najvećem postotku ikad – tome da su prepušteni virtualnim dadiljama.
Brojne stranice, društvene mreže, i ostali izvori zabave, željeli mi to priznati ili ne, nerijetko nam ovih dana čuvaju djecu. Međutim, iz navedenog proizlazi problem nekontroliranog sadržaja i opasnosti kojima su pritom izloženi. Radi se o izloženosti neprimjerenim sadržajima, seksualnim prizorima, prizorima ekstremnog nasilja, seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja. Roditelji teret ne mogu nositi sami. Treba ih upozoravati da kontroliraju sadržaje koje konzumiraju njihova djeca, objasniti i njima moguće posljedice i opasnosti koje iz toga proizlaze, i na tome je potrebno odmah poraditi. Pritom treba uposliti nadležne institucije da im pomognu u tome.
Uz platforme koje postoje nužan je i child-friendly mehanizam prijave nasilja. Neke su zemlje već uvele različite modele. Kod nas bi se platforma E-edukacija mogla koristiti i u te svrhe. Dati savjet djeci, i žrtvama virtualnog ali i ostalih vrsta nasilja također. Zašto ne organizirati to kao dio nastave, jer i to je Škola za život.
Svakako je potrebno senzibilizirati javnost i isticati problematiku jer ona neće nestati guranjem pod tepih. Ona je stvarna. Ona se događa. I više nego ikad naša su djeca u opasnosti od iste. Jednako kao što smo učili o tome kako da se čuvamo od virusa koji nas je doveo u ovu poziciju, potrebno je da naučimo i kako da se čuvamo od popratnih opasnosti i kako da od njih sačuvamo naše najvrjednije blago našu djecu koja također prolaze kroz teško vrijeme. I pritom nam je potrebna pomoć svih institucija koje su za to nadležne.
Izvor informacije:direktno.hr