Manifestacija žetvenih svečanosti ove je godine održana u Zrinskom Topolovcu u organizaciji Općine Zrinski Topolovac, Udruge seoskih žena, Bjelovarsko – bilogorske županije, Udruge Ploščićko mašinanje te Udruge Katarina Zrinski iz Zrinskog Topolovca. Sudionici i posjetitelji okupili su se u nedjelju 23. srpnja u jutarnjim satima u mjesnom domu Zrinski Topolovac, odakle je povorka krenula u mjesnu crkvu u kojoj je održana Sveta misa. U podnevnim satima, na obiteljskom gospodarstvu Miška i Katice Šostaric prikazana je kosidba pšenice na starinski način koju je blagoslovio velečasni Milan Kerš. Po završetku događaja, u mjesnom domu održano je zajedničko druženje uz bogatu okrjepu i pjesmu za sve sudionike.
– Dragi Bože, učini da nam ovi plodovi uzdržavaju život i pomažu u razvijanju Duha, molimo te. Ti si nas po svojemu Sinu Isusu Kristu ispunio plodom pravednosti. Daj da ostanemo u njemu, crpimo izvor njegova života i donosimo obilat rod. Plodove naših ruku Ti si uzeo kao znakove otajstva, vjere u Euharistiji. Daj da ono što na stol Tvoga Sina donosimo, bude posvećeno i uzdržava život Crkve, rekao je velečasni Kerš pri blagoslovu žetve, hrane i sudionika.
Okupljenim mještanima, težacima i gostima, obratila se Jasna Mikles Horvat, načelnica Općine Zrinski Topolovac, ujedno i prva načelnica u Bjelovarsko – bilogorskoj županiji. Načelnica je svima zaželjela dobrodošlicu, zahvalila organizatorima, posebno domaćinima imanja koji su svoju pšenicu „sačuvali“ za prikaz tradicionalne seoske žetve, odnosno kosidbe pomoću srpa, kose, pa i kosilice. Istaknula je kako je ovo poseban oblik očuvanja kulturne baštine, pomalo zaboravljenih narodnih običaja i života na selu.
– Udruga seoskih žena Bjelovarsko – bilogorske županije uvijek se trudi da narodne običaje i dalje prenosimo na mlađe generacije i da ih sačuvamo od zaborava. Vrlo je važno da mladi ljudi, koji možda nikada ovako nešto nisu vidjeli, iz prve ruke svjedoče kako su nekada poslove na imanjima obavljali naši stari. Unatoč visokim ljetnim temperaturama, kakve su i danas, za seljake nije bilo odmora i odgađanja poslova. Vidite i sami, okupili smo se u velikom broju, pripremili cijelu manifestaciju, puno je žena u narodnim nošnjama, što po ovakvoj vrućini nije lak posao. Neizostavan je i tradicionalan žetveni doručak. Tako su naše mame i bake brinule o koscima za vrijeme žetve. Ovo je sedma manifestacije po redu. Zanimljivo je da naša udruga svake godine gostuje u drugoj općini u županiji koja prikazuje žetvene svečanosti, rekla je Marija Knežić, predsjednica Udruge seoskih žena Bjelovarsko – bilogorske županije te zahvalila svima na podršci, a posebno Bjelovarsko-bilogorskoj županiji i županu Damiru Bajsu.
Verica Kobra, predsjednica Udruge Ploščićko mašinanje ukratko je opisala kako je žetva nekada izgledala. Seljaci su na polje kretali već u ranim jutarnjim satima, a s njima i njihove životinje, krave, konji. Na njivi se u hladu obilno doručkovalo, kako bi svi imali dovoljno snage za veliki posao. Neizostavne su bile domaće kobasice, slanina, kruh i sir. Za okrjepu se nudila rakija, vino i hladna voda. Zaprege sa kolima su vukli konji i krave, koje su potom počeli zamjenjivati traktori. Iako je posao bio težak, na njivama je uz pjesmu i veselje zbog dobrog uroda mahom vladalo dobro raspoloženje.
– U žetvi su najviše sudjelovali muškarci koji su se budili oko dva, tri sata u noći. Dok bi oni želi, žene i djeca bi nabirali snopove i odrađivale ostale, malo lakše poslove. Sa njive su odlazile kući kako bi nahranile blago. Kada je žetva završila, težaci nisu odlazili na odmor, već su dalje obavljali svoje svakodnevne poslove. Žetva se nije mogla obaviti odjednom, pa je potrajala i po nekoliko dana. Ubrana pšenica se potom odvozila sa njiva, a prednost su imali bogatiji poljoprivrednici. Sam odvoz, odnosno prikupljanje pšenice trajao je i do tri tjedna. Dugo se čekalo na dreš, jer je primjerice u cijeloj općini postojao samo jedan, eventualno dva. Dreš bi došao u selo i za mašinanje je trebalo do 20 težaka. Vrijedne gazdarice su kuhale i tada nije bilo škrinja, zamrzivača i ostale aparature. Kroz dane mašinanja, gazdarice su ranom zorom klale kokoši, jedna drugoj pomagale, a hrana je bila domaća. Od mesa, do povrća, voća i kruha, rekla je Verica Kobra, predsjednica Udruge Ploščićko mašinanje i dodala kako se putem tradicionalnog prikaza žetvenih svečanosti stariji prisjećaju kako je to nekada izgledalo, dok mlađe generacije na taj način uče o seoskim običajima.
Regina Sernek iz Stare Ploščice sudjelovala je u samom prikazu žetve, kako bi pokazala za kakav su posao bile zadužene žene.
– Već sa 12 godina sam sudjelovala u žetvi. Svi smo radili, nikoga se nije pitalo. Tuklo je sunce, ali nije bilo teško. Veselili smo se, jer se tako živjelo. Radilo se ujutro i popodne. Pjevali smo, šalili se, pomagali i ta su vremena bila puno ljepša nego današnja. Zato se uvijek odazovem žetvenim svečanostima. Za dobar život je bitan rad, dobra volja i pozitivan stav, kaže 68-godišnjakinja.
