Posljednja obilna kiša i jaki udar tuče potaknuli su da u nekim bjelovarskim ulicama stari, nikada riješeni problemi ponovno isplivaju na površinu i svoje stanare podsjete da su još uvijek tu, pored njih, njihovih kuća, zgrada i dvorišta. Jedan od takvih primjera nalazi se na Trgu A. G. Matoša br. 3B, gdje živi Bjelovarčanka Ivanka Filipović.
Unatoč brojnim pokušajima, razgovorima, pozivima, ali i pismenim zahtjevima koje je gospođa slala prema nadležnim osobama, institucijama i službama, problemi su bili i dalje prisutni. Ono što svakako zabrinjava, a potvrđeno je iskustvom ove Bjelovarčanke je vrlo bezobrazan i bahat pristup određenih nadležnih ljudi koji bi za svoje sugrađane itekako trebali imati vremena, razumijevanja i volje za pomaganjem, odnosno rješavanjem problematičnih situacija.
-Konkretno, problem je u jednoj šahti koja užasno lupa i od koje vodi iskop. On je bio asfaltiran, šahta je bila u redu, no nakon otprilike godinu dana asfalt je, ajmo reći, „sjeo“. Širine je to oko 0,40 centimetra, dužine četiri metra te oko četiri centimetra dubine. Automobili koji ovuda prolaze ulegnuće zahvate sa sva četiri kotača. To konstantno lupanje šahte već je stvarno postalo nepodnošljivo. Prije više od godinu dana problem sam prijavila Gradu Bjelovaru, odnosno gospodinu Ivici Markovinoviću koji je dao obećanje da će problem biti riješen. Misleći da još nije došao red na nas, čekali smo nekoliko slijedećih mjeseci, međutim do danas se oko tog problema nije poduzelo ništa. U želji da se nešto pokrene, gospodina Markovinovića sam još nekoliko puta nazvala, čak ga jednom i osobno posjetila u njegovom uredu. Uvijek je govorio: „Bit će riješeno“, da bi mi u zadnjem telefonskom razgovoru doslovno rekao da ga više ne zamaram sa tim svojim glupostima, poklopivši mi slušalicu. U prosincu prošle godine sam napokon saznala da je šahta u vlasništvu Vodnih usluga koje ju napokon iznova betoniraju, no ona i dalje nastavlja lupati. Iz Vodnih usluga su me potom počeli uvjeravati da šahta uopće ne lupa, iako nitko od nadležnih nije izašao na teren, došao na lice mjesta i popratio situaciju. Moram naglasiti da osim gospodina Ivančića, prema meni nitko nije bio pristojan. Ispričala sam mu kako se ta šahta nikada nije riješila kako treba, odnosno po pravilima struke. Naglašavam da u niti jednom trenutku nisam bila neugodna, nisam galamila, prostačila niti podizala ton. Samo sam željela da se problem napokon riješi, jer pitam se zbog čega bih ja morala svakodnevno slušati te zvukove i buku? Zahtijevala sam da se osobno vidim s gradonačelnikom Hrebakom, ali do njega nisam uspjela doći. Svi su me otkantali. Najviše me boli što bi svi oni tu trebali biti za nas, za svoje građane, a loptaju se s nama kao da smo obične budale koje o ničemu nemaju pojma i kojima je valjda u životu užasno dosadno. Na kraju krajeva me upućuju na gospodina Sinišu Kolesarića koji mi kaže da ga ponovno nazovem ukoliko se nakon mjesec dana ništa ne napravi. Upravo tako je i bilo. Ništa se nije napravilo i ja sam ga ponovno nazvala, da bi mi poručio slijedeće: „Ne da mi se s vama o tome“. Govore mi kako se samnom razgovaralo deset puta. Da, razgovaralo se, a nitko ništa nije odradio. Evo, u prilogu možete vidjeti sve što sam napismeno slala prema Gradu Bjelovaru i Vodnim uslugama, u kratkim nam crtama prepričava gospođa Filipović koja se u zgradu u kojoj sada živi uselila 2006. godine, a problemi sa šahtom i cestom počeli su unazad dvije do tri godine.
Upravo prizori s gradskih ulica nakon što padnu obilne kiše i tuče, iznova dokazuju da se u Bjelovaru često puno toga ne održava, da se krpanjem rupa ništa ne rješava dugoročno te da postoji pozamašan broj šahti kojima bi se nadležni trebali pozabaviti. Ceste nam nakon oborina plivaju, pune su rupa i zakrpa.
Nažalost, iznijeli smo samo jedan dio problema koji će neki smatrati bezveznim, ali to su činjenice. Je li to gospođa Ivanka ili naš sugrađanin Kristijan Milović, stanar Livadske ulice koji je nedavno ispričao jednu tužnu priču, također istinitu, a riječ je o njegovom susjedu koji je 40 godina pokušavao asfaltirati Livadsku ulicu.
-U ovoj ulici živim 15 godina, isto toliko čekam obnovu. Neki do mene već 40 godina čekaju asfalt, susjed je umro prije par godina i to je meni bila kap koja je prelila čašu. Bilo mi je žao da 40 godina nije doživio asfalt u svojoj ulici, rekao je Milović kazavši kako se novom asfaltu posebno vesele djeca.
Na veliku radost mještana, ova priča je završila sretno, pa se nadamo da će i problem gospođe Ivanke, naravno i drugih sugrađana koji se susreću s ovakvim problemima imati happy end.
1 komentar
Je, je: istinu gospođa govori. Od kada je Markovonović pročelnik za komunalno, ulice propadaju. Ništa se ne popravlja ili se popravi ofrlje.