U petak 9. studenog, na prepunom Studijskom odjelu Narodne knjižnice Petar Preradović, gostovala je Ingrid Divković, književnica, blogerica i izvanredna profesorica na Visokoj poslovnoj akademiji PAR u Rijeci. Dobitnica je nagrade za influencericu godine u kategoriji književnost za 2018. godine prema izboru časopisa Cosmopolitan. Divković svoje misli redovito dijeli sa svojim čitateljima putem društvenih mreža, održava promocije svojih knjiga, radionice, bloga. Njezini tekstovi redovito se objavljaju na mnogim hrvatskim i regionalnim portalima. Za Bjelovar info, Ingrid Divković dala je kratki intervju u kojem je otkrila ponešto o sebi, pisanju, vlastitim pogledima na život.
– O meni najbolje govore moje knjige. No, kada bih morala o sebi nešto reći konkretno, rekla bih da sam žena koja se antikonformističko želi uklopiti u svijet, koja je u isti tren i veliki hedonist, pacifist i elagitarist. Smatram da sam netko tko se ne voli stavljati u nikakvu ladicu. Dvije stvari bez kojih ne bih mogla živjeti su more i knjige. Inače, rođena sam na brodu, na Jadroliniji. Obožavam brodove i san mi je imati vlastiti. Pobornik sam toga da u svakoj duši postoji ženski i muški dio. Nikad nisam mislila da će mi se kao spistaljici početi javljati žene i poneki muškarac, pisati i otvarati svoju emotivnu stranu. Zašto? Jer smatram da nisam dovoljno kompetentna da nekome daje razne savjete. Ja sam profesorica hrvatskoj jezika, književnosti i filozofije. Meni nisu strane duhovnost ili psihološke teme, ali nisam stručna pružati savjete. Najviše kažu da se jave jer ih je privukla jednostavnost, otvorenost i bliskog povjrenja kojeg osjećaju. Da nisam ovo što sam danas, išla bih u smjeru psihologije ili fotografije. Kažu da postoje autori koji su jako bliski duši. Ja sam svijetom odlučila koračati srcem i vjerojatno su to neki ljudi prepoznali. Smatram da moji radovi ne spadaju u područje samopomoći. Ne vodim nikakve radionice, Youtube govore i slično. Respektiram svakoga tko se trudi i radi, no to moja tendencija nije. Izabrala sam biti književnica i blogerica i pisati o svojim temama. Za svoje knjige mogu reći da su one kao tihe prijateljice. Kada pročitate moju knjigu, ja vama nisam pružila pomoć, već utjehu. Ja ljude na učim, ja ih podsjećam. Roman „Živi mi se“ čitaju čitatelji od 20 plus pa do negdje 60-e godine. Osobe koje vole zaplivati ispod svoje površine, tako ja to volim reći. Knjiga je poveznica života na dnevnoj bazi, onoga čega sam svjesna i onoga iskonskog što odražava upravo taj naslov „Živi mi se“. Simbolika leptira mi je apsolutno pokazala put i sve je zapravo sjelo na svoje mjesto kada sam otišla na Kanare. Htjela sam vidjeti kako je to živjeti negdje drugdje. Nemam kredit i nemam djecu, pa sam mislila da si to mogu dopustiti. Smatram da ako si postavite granice, unutar njih ćete onda i živjeti. Volim simboliku leptira i cijelu priču koja ih prati. Tu temu sam odabrala jer simbolizira život. Kako postoje leptiri koji žive samo jedan dan, stojim iza toga da je bolje živjeti jedan jedini dan, nego 60 ili 70 godina ne živjeti, ako me shvaćate. To sam involvirala u priču o tri ženske sudbine koje se isprepliću. Dala sam si izazov da progovorim kroz njihove likove. Neki ljudi su dovoljni sami sebi, imaju takvo stajalište. Zašto to kažem? Ja mogu reći da danas ne bih sjedila sa svojim čitateljima da mnogi ljudi nisu prošli kroz moj život, pomogli mi ili ne pomogli. To je to. Naši životi se isprepliću sa tuđima. Tako su u knjizi Ana, Najda i Jelena pomogle jedna drugoj da izađu iz kukuljice i da se pretvore u leptira. Kako radim kao izvanredna profesorica, svoje sam studente pitala da li bi prihvatili da im do kraja života svi računi budu plaćeni i čime bi se bavili. Bilo je svakakvih odgovora, poput pisao bih, putovao svijetom, pomagali bi siromašnima, otišli u Afriku, volontirali i slično. Svi odgovorili su bilo tog tipa. Nitko nije napisao da bi si kupio avion ili brdo odjeće, otišao u Las Vegas. Onda sam im postavila protupitanje, da tko ih drži i koči da to sve uz posao i obaveze ne ispune? Tu sam osjetila veliko korištenje određenih alibija i isprika. Tko nas može kočiti da zasadimo vrt ako želimo, počnemo pisati knjigu, volontiramo? Meni znaju reći da mi je super situacija jer još nemam dijete, pa si mislim, da li je odgajati dijete najveći teret na svijetu, hoće li me ono kočiti da radim što volim, u čemu uživam, ono što živim? Smatram da je dijete najveća ljubav u životu, a ne uteg. Radila sam dosta različiti poslova, ali sam shvatila što želim živjeti i da mi novac nije glavni cilj. Bjelovaru i bjelovarskoj knjižnici Petar Preradović sam iznimno zahvalna što me je pozvala na gostovanje i druženje. Prostor bio ispunjen i zaista hvala svima koji su došli. Zaista nemam osjećaj da su moja djela tako puno čitana. Kada pišem, sama sjedim pred laptopom i onda vidim stotinjak ljudi na promociji. Tada si pomislim, ajme pa mene tako puno ljudi poznaje. Čitateljima bih poručila da prate glas svoje duše, a ne razuma. Neka stanu i udahnu i osluhnite što zaista želi vaše srce, vaša duša. Ako čovjek navečer legne u krevet i ne osjeti da je taj dan nečime doprinio na neki svoj mali način, mislim da onda sve ostalno nema smisla, poručila je spisateljica Divković.