U borbi protiv širenja zaraze koronavirusom Hrvatska je objedinjena pod geslom “Ostani doma“. Zato je iznimno važno paziti na sebe i druge, ne se nepotrebno izlagati opasnosti i što manje vremena provoditi izvan svojih domova. U skladu s tim, svatko tko ima mogućnost, svoje radno mjesto preselio je u vlastitu kuću, dok je mnoštvo tvrtki prisiljeno do daljnjega obustaviti rad.
No, to naravno ne vrijedi za zaposlene u hitnim službama ili opskrbi – osobe koje svakodnevno žrtvuju svoje zdravlje kako bismo što prije i bezbolnije izašli iz ove teške situacije, osobe koje su s razlogom prepoznate kao moderni heroji. Ali što je s onim radnicima koji ne rade u takvim prijeko potrebnim djelatnostima, a koji su i dalje primorani redovito putovati na posao, biti okruženi drugim ljudima, često bez nemogućnosti pridržavanja odgovarajućih mjera?
Problem je to o kojem se rijetko govori, a koji zasigurno muči mnoge, pa tako i našeg čitatelja koji nam se obratio kako bi ukazao na ovu nepravdu.
Prenosimo poruku zabrinutog čitatelja:
-Poštovani! Zanima me zašto nitko ne pita što je s radnicima koji moraju na posao i riskiraju da se zaraze samo da bi tvrtke nastavile stjecati kapital, pri tome mislim na proizvodnju namještaja, vrata, prozora i slično. Zar smo mi radnici potrošni materijal, pogotovo plućni bolesnici? Zar nije Država osigurala tri minimalca. Mislim da parola OSTANI DOMA nema smisla jer ne možemo ostati doma već riskiramo zarazu.
