Članovi Hrvatskog planinarskog društva Bilogora, Mateja Miklik i Davor Senzel, nedavno su sudjelovali u usponu na Kilimandžaro. Unatoč težim uvjetima i velikim fizičkim naporima, ovaj mladi par uspješno je osvojio visinu od 5 895 metara. Osim planinarenjem, Mateja i Davor bave se i bicikliranjem te trčanjem, što im je uvelike pomoglo u svim fazama pripremanja.
– Uvijek smo željeli iskusiti nešto tako veliko, a najveću potporu nam je pružila Davorova mama koja je na Kilimandžaru bila još 2005. godine. Puno nam je pričala o svojoj avanturi i tako smo krenuli planirati odlazak u Afriku, odnosno Tanzaniju. U nama se rodila jako velika želja i bez obzira na situaciju s koronom i putovanjima, odlučili smo – sad ili nikad. Pronašli smo putničku agenciju iz Osijeka i to je zapravo bio prvi korak. Put avionom je trajao 11 sati u jednom smjeru i na uspon smo krenuli 5. siječnja. Za uspon smo odabrali Machame rutu koja traje sedam dana i prilično je lakša od ostalih. Cijelo vrijeme smo spavali u šatorima, jer u kampovima, osim toaleta nema drugih čvrstih objekata, kaže 26-godišnja Mateja.
Grupu od 17 planinara pratilo je čak 68 domaćih nosača koji su bili zaduženi za pratnju, nošenje težeg dijela prtljage, prijenosnih toaleta, hrane, stolova, stolaca, agregata za struju, raznih potrepština. Svaki planinar nosio je vlastiti ruksak količine do 40 litara. Zbog zahtjevnosti uspona, bilo je mjesta samo za osnovne stvari poput rezervne odjeće, boca s vodom, energetskih pločica, kabanica, gojzerica.
– U cijeloj priči najvažnija je voda. Rekli su nam da koliku visinu dosegnemo, da toliko zapravo dnevno moramo popiti litara vode. U prosjeku radi se o tri, četiri ili pet litara po osobi. Na taj način su simptomi visinske bolesti puno blaži i čovjek se s promjenama nosi puno lakše. Prvi dan smo prehodali 11 kilometara, većinom kroz džunglu i staza je bilo prilično lagana. Trebalo nam je oko pet sati. Prvi logor smješten je na visini od 2 800 metara, dok se početna točka nalazi na 1 700 metara. Drugog dana smo krenuli na rutu dugu pet kilometara s dosta penjanja i uspona. Tada smo već osjetili laganu pojavu visinske bolesti, s kojom su se neki nosili lakše, a neki teže. Davor i ja smo imali veliku sreću jer smo jedino osjetili glavobolju. Neke planinare je dosta “lupilo”, pa je bilo mučnina, osjećaja slabosti, vijuganja, dok su neophodne bile i razne tablete. Mislim da je treći dan bio najgori, no na svu sreću nitko od planinara nije želio odustati. U ekipi smo imali bračni par doktora koji su zaista brinuli o svima. S petog na šesti dan hodate po noći i mrklom mraku, jer je smisao na vrh doći u ranim jutarnjim satima kako bi se ulovio predivan izlazak sunca. Zadnja etapa je za mene bila najzahtjevnija. Iskreno, nisam očekivala da će biti baš tako teško. Na sebi sam imala devet slojeva odjeće, dva, tri sloja na nogama, nekoliko pari čarapa i visoke gojzerice. Čovjek je u jednom potpuno drugačijem stanju. Napravite šest, sedam koraka i već morate pauzirati. Zanimljivo je da su članovi grupe čak zaspali hodajući, opisuje Mateja i dodaje kako je zadnjeg dana puhao užasno hladan i neugodan vjetar, dok temperatura nije bila jako niska.
Prije samog odlaska na Kilimandžaro, bjelovarski planinari preporučuju odlazak na primjerice Triglav ili neku drugu višu planinu, što je odlična priprema za ovako veliku avanturu. Naravno, jednako je važna i dobra psihička priprema, jer bez velike i čvrste volje, odlučnosti i spremnosti u glavi, moguć je odustanak.
– Na spavanje u šatoru smo već navikli, jer godinama kampiramo, a Davor je bio i u izviđačima. S tim zaista nismo imali nikakvih problema. Na samom početku uspona doživljaj je zaista jedinstven i neopisiv, no kako vrijeme odmiče i ruta postaje sve zahtjevnija, malo se promijeni pogled na cijelu situaciju. S obzirom da nismo osobe koje se vraćaju na iste lokacije, mislim da na ovaj vrh više nećemo ići. No, tko zna što nam budućnost nosi. Prije Kilimandžara smo proučavali Aconcagu u Južnoj Americi, ali smo ipak odustali. S obzirom da uskoro imamo svadbu, krećemo u obiteljski život i planiramo djecu, moramo napraviti pauzu od zahtjevnijih putovanja. Velika želja nam je jedan dan planinariti zajedno s djecom. Želimo ih odgajati upravo na taj način, kaže Mateja.
Korisna je informacija znati cijenu puta koja iznosi 21 tisuću kuna po osobi, a tu su i troškovi vize, napojnica za nosače u iznosu 210 dolara po osobi, napojnica za vozača, osiguranje toaleta, tuša i interneta, troškovi PCR testiranja i slično. Kako bi i ostale planinare upoznali s detaljima putovanja, pripremama, organizacijom puta i svim važnim segmentima, ovaj mladi planinarski dvojac uskoro će održati druženje i projekciju u Planinarskom domu Kamenitovac. Naime, želja im je i duge inspirirati na osvajanje Kilimandžara.