Nakon punih 20 godina, u Bjelovaru su se okupili pripadnici 105. brigade Hrvatske vojske – vod PZO kako bi kroz druženje, razgovore i prisjećanje na zajedničko sudjelovanje u Domovinskom ratu obilježili 30 godina od oslobođenja Hrvatske. Iako je od ratnih zbivanja prošlo puno vremena, snažne emocije i sjećanja prisutni su i dalje. Ono što je uz pobjedu u ratu jednako važno, su čvrsta dugogodišnja prijateljstva koja se njeguju i dan danas. Kako i sami bjelovarski branitelji kažu, do uspješne obrane i oslobođenja možda ne bi ni došlo da u najtežim trenucima nisu djelovali kao jedan, u velikom zajedništvu i slozi.
Načelnik PZO-a, Stjepan Kusturin prisjeća se samog početka Domovinskog rata i formiranja brigade.
– U kolovozu 1991. godine počelo je formiranje i dobio sam zadatak okupiti vod PZO 105. brigade ZNG, nakon čega nam se u rujnu priključio prvi zapovjednik Boris Markoja. Nakon okupljanja u Sokolani, pristupilo se obuci i prikupljanju tehnike. Kompletna popuna izvršena je krajem rujna u cilju priprema za napad na vojarnu Bjelovaru, kada smo bili jedina protuzračna obrana grada Bjelovara, sa relativno skromnom opremom i ostalim potrebnim sredstvima. Formirana su tri odjeljenja S-2M koji su imali borbene položaje u Trojstvenom Markovcu, Ždralovima i Starim Plavnicama. Poslije eksplozije skladišta na Barutani po zadatku smo među prvima ušli u razoreno skladišta u cilju preuzimanja protuzračnih sredstava pri čemu nam je stručnu pomoć pružio Emin Ruščukić, bivši oficir JNA, pojašnjava Kusturin.
Nekoliko dana nakon pada bjelovarske vojarne, dolazi do razdvajanja postrojbe protuzračne obrane na dva dijela, vod PZO 105. brigade ZNG i protuzračnu obranu grada koji obranu Bjelovara zajedno drže do 13. listopada 1991. godine. Zapovjednik voda PZO tada postaje Željko Biondić te se vod priključuje ostalim postrojbama brigada i odlazi u zapadnu Slavoniju, zauzima položaj u selu Duhovi, nakon čega slijede mjesto Antunovac, selo Kozarice.
– Tih dana su bili učestali preleti neprijateljskih zrakoplova. Paljba je otvorena u nekoliko navrata, da bi 24. listopada 1991. Marijan Jurinić iz PAT-a 20/3 A3B1 u Kozaricama pogodio neprijateljski zrakoplov koji je još neko vrijeme letio i na kraju se srušio, za što smo dobili i službenu potvrdu. U Bjelovar smo se vratili početkom studenog, u svrhu odmora i obuke postrojbe. Nakon svega tjedan dana krenuli smo na istočno – slavonsko ratište. Dobili smo novog zapovjednika Damira Gojmerca, otišli u Đakovo, priključili se tamošnjoj protuzračnoj obrani i zauzeli položaje u selu Budrovci. Uslijedilo je protuzračno osiguranje područja odgovornosti brigade u selima Privlaka, Otok i Komletincima, kaže Stjepan Kusturin i dodaje kako je bilo pitanje dana kada će Vinkovce zadesiti vukovarska sudbina.
– 105. brigada je zapravo zaustavila napredovanje neprijateljske vojske i pitanje je kako bi sve završilo da mi nismo stigli tamo. Mislim da je to najveći doprinos naše brigade. Puno je priča i detalja s ratišta, o tome bismo zaista mogli pričati danima, no ono što mi je danas najvažnije je čvrsto, neraskidivo prijateljstvo između pripadnika našeg voda. Nažalost, neki više nisu sa nama. Neka im je laka hrvatska zemlja, pojašnjava Kusturin.
Jedan od najbrže mobiliziranih osoba u Bjelovaru, a možda i u cijeloj Hrvatskoj vojsci bio je gospodin Damir Gojmerac koji danas živi u Zagrebu.
– Na posao sam stigao u 8,00 sati, da bi već u roku od dva sata u poduzeću predao sve svoje poslove, zadužio opremu, primio cjepivo protiv tetanusa i našao se u kamionu koji je vozio u Slavoniju. Imao samo ogromnu sreću što sam pripao ekipi koja je već imala određeno iskustvo, svi su me odlično prihvatili i olakšali mi ratni put. Čim sam stigao u Slavoniju, dogodio se napad na Đakovo iz zraka. Bio je to jedan prilično stresan i iznenađujuć događaj. U jednom trenutku nitko nije mogao vjerovati što se sve oko nas događa. Zrakoplovi su nam letjeli iznad glava, imali smo osjećaj da doslovno ciljaju svakog od nas. Raspolagali smo s vrlo, vrlo malo oružje i opreme, pa nas je od početka do kraja najviše držalo zajedništvo. Isto tako, bili smo spremni za obranu Vukovara, ali smo na kraju završili 40 kilometara između Vinkovaca i Županje. Na toj poziciji tada su se nalazili Zagrepčani kojih je bilo oko svega 90. S obzirom da je nas bilo puno više, blizu tri tisuće, kada su nas ugledali, bili smo im spas. Sada kada razmišljam o ratu, još uvijek mi je nekako nestvarno da smo bili na prvoj crti obrane i da smo branili svoju zemlju od neprijatelja. Situacija nimalo nije bila bezazlena, niti jednostavna. Uvijek mi je drago kada se okupimo. Mislim da bi to trebali činit puno češće, jer na taj način odajemo priznanje jedni drugima, za sve one teške situacije i strahote koje smo tijekom rata doživjeli, ističe Gojmerac koji je obnašao funkciju zapovjednika.
Zauzimanje položaja, napadi neprijateljskih zrakoplova, borbeno djelovanje voda, otvaranje vatre, pucanje iz topa, kvarovi na opremi i oružju. Svega toga se još uvijek jako dobro sjeća i Marijan Juranić, čija je preciznost zaslužna za rušenje neprijateljskog zrakoplova 24. listopada 1991. u Kozaricama, za vrijeme napada brigade na selo Bair. Naime, neprijateljska avijacija tada je izvršila napad sa dva aviona G-4 i tom je prilikom otvorena paljba iz kompletno raspoloživog protuzračnog oružja.
– Čuli smo zrakoplov i dobili dojavu. Smirio sam se, dobro ga naciljao, otvorio paljbu i pogodio iz prve. Moram spomenuti da mi je načelnik rekao, ukoliko ga pogodim, dečkima sam dužan janjca i dvije gajbe piva. Bez obzira što smo bili na ratištu i u teškim okolnostima, sve sam uspio nabaviti. Za sudjelovanje u ratu sam dobio nekoliko odlikovanja, na što sam jako ponosan. Inače, pred početak rata radio sam u Sireli i na jednoj lokalnoj radio postaji čuo da traže dobrovoljce. Javio sam se u Sokolanu, gdje me dočekao moj prijatelj Stjepan Kusturin, tadašnji načelnik PZO-a. Uputio me u daljnju proceduru i poziv sam primio već sljedećeg dana. Sve se odvijalo jako brzo. Prijatelji, poznanici, školski kolege, svi su se odazvali i krenuli u obranu domovine. Strah je bio itekako prisutan, ali ako su išli svi, očekivalo se da im se pridružim. Želio sam ići u rat i pomoći koliko god mogu. Za odličnu organizaciju i koordinaciju najzaslužniji su brigadir Ivanić i načelnik Kusturin, no ima zaista puno i ostalih koji su dali veliki doprinos. Mnogi su bili u nekadašnjoj JNA, gdje su uspjeli naučiti dosta toga. Sada, nakon 30 godina mogu reći da smo na ratištu bili jako dobri. Uvijek me sustignu emocije, prisjetim se prijatelja, branitelja kojih više nema. Daj Bože da se sljedeći put okupimo u još većem broju, kaže Marijan Juranić.
Iako je Juranić jedan od mnogih koji su rat iskusili na svojoj koži, s “glavom u torbi” kako se često u narodu kaže, smatra da bi se o ratnim zbivanjima danas trebalo govoriti puno manje.
– Što je bilo, bilo je. Svatko od nas branitelja jako dobro zna kako se u Domovinskom ratu osjećao i što se sve diljem ratišta zbivalo. Sve je to iza nas, prošlo je dugih 30 godina. Više nema smisla iznova se vraćati na te teme, ljude podsjećati na bol, agoniju i patnju. Mi moramo gledati u budućnost, najviše zbog naše djece, unuka, mladih naraštaja. Povratak u prošlost, govori o ratu iz dana u dan više ne služe ničemu, iskreno poručuje.
