Razoran potres na području Sisačko – moslavačke županije otkrio je iznimno loše stanje brojnih zgrada i kuća, posebno onih koje su nakon Domovinskog rata prošle proces obnove. Restauracije starih građevina sada su u fokusu više nego ikada. Oronule fasade, razbijeni prozori, dotrajali krovovi i pukotine na zidovima, samo su djelić koji čine nereprezentativni prikaz mnogih gradova. Bojana Hribljan, predsjednica Demokrata BBŽ i zamjenica župana Bjelovarsko-bilogorske županije dotaknula se teme o kojoj bi sasvim sigurno trebalo više govoriti i u Bjelovaru.
I ZAŠTIĆENO KULTURNO DOBRO MORA BITI SIGURNO
„Možda kao nikad u novijoj povijesti Hrvatske nisu do izražaja došle dvojbe i problemi restauracija starih građevina u mnogim starim gradskim jezgrama, a koji su se godinama skrivali i gurali pod tepih. Razoran potres koji je protutnjao i ostavio teške i bolne rane u samo nekoliko sekundi u nekoliko županija dobrog dijela kontinentalne Hrvatske, pokazao je višestoljetnu nedovoljnu brigu i ukazao je na pravo stanje.
Funkcija povijesne i kulturne građevinske baštine nije da poput Potemkinovih sela budu samo naizgled lijepa, nego moraju biti i lijepa i sigurna kako bi ih takve i mogli ostaviti našim budućim generacijama, a ne ih ostaviti kao problem tim istim generacijama.
Sve to što se dogodilo, a Bjelovar je na svu sreću u potresu prošao samo s nekoliko manjih oštećenja, pokazalo je da ima smisla samo ulaganje u stvarnu i dubinsku restauraciju zgrada odnosno nepokretne baštine i da obnova samo radi izgleda nema smisla. Smatram da se otišlo previše u smjeru očuvanja materijalnih dobara, a zanemarivanja ljudi koji žive u tim istim zgradama.
One su postale same sebi svrha, a one koje nisu obnovljene postale su i sablasne te opasne zgrade koje čekaju bolje dane, a građani ih zaobilaze u strahu da se na njih i same od sebe ne sruše.
A kakvo je zapravo sada stanje. Bjelovar je relativno mlad grad, a njegovu kulturno – povijesnu cjelinu čine zgrade iz druge polovice 18. stoljeća. Bjelovar je sličan mnogim gradovima poput Varaždina, Osijeka, Zagreba, Požege i mnogih lijepih gradova sjeverozapadne i sjeverne Hrvatske. Za svakog Bjelovarčanina jedino prepoznatljivo mjesto u gradu je paviljon u parku ispred Katedrale.
Ali ulaskom u grad Bjelovar ne vide se odmah paviljon i katedrala. Putniku pogled odvuku stare zgrade oronulih fasada i razbijenih prozora. Ima ih puno, zaštićene kao kulturna dobra Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. I umjesto da budu reprezentativno mjesto života i rada, one stoje tako nefunkcionalne i … „zaštićene“.
Nisam sigurna i da će se nakon ovakve (potres) lekcije puno toga promijeniti. Prije početka bilo kakvih popravaka i radova treba prikupiti odobrenja konzervatorskog odjela. Da biste uklonili i nezaštićenu kuću unutar kulturno – povijesne cjeline trebate dozvolu. Treba puno novaca i dozvola, a najviše ljubavi prema povijesti da baš tu zgradu obnovite.
Ukoliko obavljate djelatnost na području kulturno – povijesne cjeline Grada Bjelovara još plaćate i Spomeničku rentu jer ste ipak u zaštićenom području. Ukoliko u takvim starim zgradama žive stanari koji su postali i vlasnici svojih stanova čemu se oni mogu nadati od plaćanja pričuve koju plaćaju?
U pričuvi, naravno nema novca da se obnove fasade, krovovi ili dimnjaci tih zgrada kojima su zidovi debeli 50 ili više centimetara. Treba tu puno novaca, dozvola i birokratskih prepreka.
Povijest se poštuje ali i stvara. Grad u proračunskim sredstvima treba imati stavke kojima će poticati rušenje starih i opasnih zgrada u privatnom vlasništvu, ali i za temeljitu rekonstrukcija onih koje se žele zadržati.
Treba poticati i one koji svojim novcem i entuzijazmom žele obnoviti krovove ili fasade zgrada u kojima žive. Znam da naš Bjelovar može i zaslužuje više!
Puno više može i Ministarstvo kulture koje svojim sredstvima ili sredstvima Europe treba pomoći u obnavljanju starih jezgri gradova i zgrada u kojima žive ljudi, a ne samo onih za razgledavanje i povremene turističke obilaske.
Spomenička renta zanimljiva je stavka koja se prikuplja kao parafiskalni namet i treba se isključivo trošiti za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Pitanje je prikupi li se premalo ili se troši na nešto drugo?
U Bjelovaru nema ni stare zgrade, ni fasade koja je obnovljena u zadnjih par godina.
Sigurna sam da nije nedostajalo volje ali svi znamo da tu treba puno više od toga. Prije svega strpljenja, upornosti i onda milijunskih iznosa i to nas je i dovelo do ovoga danas.
Povijest treba poštivati ali pretjerani pijetet dovodi do toga da spomenici vrijede više nego životi ljudi. I to se nikako ne smije događati. Jer ako u njima neće biti ljudi, postat će samo spomenici bez ljudi koji će samo podsjećati na neka bolja, sretnija i ljepša vremena kada su se zgrade radile zbog ljudi koji će u njima živjeti.
U Bjelovaru zbog lošeg stanja takve zgrade nisu ni za pokazivanje“.
Bojana Hribljan, Demokrati