Kulturno sportski klub Kul Pong iz Bjelovara u svome se trogodišnjem radu prioritetno bavi stolnim tenisom s naglaskom na rekreaciju, no mjesta ima i za kreativno djelovanje, kulturu u raznim oblicima. Nedavno je Kul Pong započeo suradnju s bjelovarskom Udrugom za autizam, kako bi članovi udruge imali priliku zaigrati stolni tenis te još više razvijati kreativno izražavanje.
Stoga smo posjetili Klub Kul Pong i razgovarali s predsjednicom Ines Ban koja nam je više rekla o njihovom radu s djecom, ali i s djecom s poteškoćama.
– U klubu smo primijetili da djeca za vrijeme treninga jedan određeni period odlično funkcioniraju, ali da im u drugom momentu moramo dati malo oduška i predaha. Tada plešu, pjevaju i crtaju. Također, u posljednjih godinu dana okupljamo djecu koja nisu vrhunski sportaši, koja se možda nikada neće baviti sportom, osobe s invaliditetom i poteškoćama svih dobi. Postoje razna natjecanja u igranju ping – ponga, pa tako ako netko ima afinitete ići u tom smjeru, radimo i na sudjelovanjima na natjecanjima. Većinu troškova financiramo sami, odnosno moja obitelj. Slobodno mogu reći da smo skoro zbog kluba založili kuću. Ovo sve, ne radimo zbog novca, već zato što smatramo da većina klubova ima mjesta samo za dobre sportaše, dok su ostali nebitni. Suprug je prije radio u jednom ping – pong klubu, u kojem su se skupljala samo djeca koja idu na natjecanja. Ostali koji nisu bili toliko talentirani, mogli su ostati u klubu, ali s njima više nitko nije radio, rekla je tužno Ines i dodala:
– Meni to nije u redu, jer ne moramo svi biti vrhunski kako bismo prebacivali lopticu preko stola. Kroz našu priču, mi okupljamo sve koji žele igrati stolni tenis. Mnogi od njih se ozbiljnije bave rukometom, nogometom ili košarkom. Stolni tenis je jednostavno dodatna rekreacija, koja u jednom dijelu sigurno pomaže u igranju tih sportova. Trenutno imamo 30-ak članova koji se vrte kroz sve grupe, početnu, srednju i naprednu. Imamo samo jednog trenera koji volontira i zahvaljujući njemu, našem treneru Marinku Banu sve ovo funkcionira, pojasnila je predsjednica Kluba i nastavila:
– Mi se ovime bavimo prvenstveno iz ljubavi, a često znam reći i ludosti. U prostoru u kojem djelujemo, odrekli smo se korištenja grijanja, jer nas gazda „zaista“ trpi već godinama, izlazi nam u susret, čak i onda kada nemamo dovoljno novca za najam.
Na pitanje, kako je raditi s djecom s poteškoćama, Ines je rekla:
– Kada nam je prvi puta došla djevojčica u kolicima, skoro nitko joj nije želio prići. Nakon nekoliko susreta, svi su se doslovno počeli svađati tko će s njom igrati. Čak se zbog kluba odlučila na jednu tešku operaciju, kako bi s nama mogla biti što duže. Upravo je to cilj našeg rada. Da svi budu prihvaćeni, da se družimo, komuniciramo, upoznajemo, izgrađujemo se u bolje osobe. Nisu nam prioritet rezultati, natjecanja i novac. Nemamo prilaz za invalide, pa se moramo nositi i gurati, no ništa nam nije problem.
Što se tiče rada s autističnom djecom, Ines je pojasnila:
– Napravljeno je zanimljivo istraživanje koje je pokazalo odlične rezultate kod autista. Naime, svi benefiti koje autisti dobiju tijekom bavljenja stolnim tenisom, zadržavaju se trajno. Osobno sam vrlo sretna što o autizmu, zahvaljujući suradnji udruge i kluba znam puno više nego prije. Gradimo odnos u najboljem mogućem smjeru. Zanimljivo je vidjeti kako se djeca od 7 do 17 godine zabavljaju, druže, crtaju i ne daju se iz kluba. Jednostavno svi zajedno funkcioniraju isto, jer mi to od njih tražimo, zadovoljno je rekla predsjednica Kluba Kul Pong.
U Klubu je bila i predsjednica bjelovarske Udruge za autizam, Kristina Hohoš, koja je s velikim zadovoljstvom opisala način i rad Kluba s autističnom djecom, jer govori ono što je osjetila i vidjela, ne kao predsjednica Udruge, već kao majka autističnog djeteta.
– Udruga za autizam Bjelovar do sada bilježi veliki broj razno-raznih aktivnosti u koje se naši članovi uključuju. Poanta našeg rada je, da mi ne želimo biti negdje samo s autistima, već da želimo raditi, surađivati i družiti se sa svima ostalima. Želimo da riječ integracija zaživi u svakom smislu. Igrom slučaja, suprug i ja smo sa svojim djetetom došli u Kul Pong i shvatili da se ovdje radi zaista svašta, u dobrom okruženju. Danas je s nama naša Ana koja je prilično izbirljiva s aktivnostima, ali i sa ljudima. Vidljivo je da se u Kul Pongu osjeća super, paše joj atmosfera i okruženje. Već neko vrijeme ovdje dolazimo tri do četiri puta tjedno, u trajanju po dva sata, što je za autistično dijete ogroman rezultat i uspjeh. Vidljiv je njezin napredak u socijalizaciji i integraciji. To je prvenstveno iz razloga jer je ovdje prihvaćena, svi joj se vesele i prilaze, bez obzira koje su dobi. Na taj način i ona sama sebi daje šansu da danas, sutra s tim osobama uđe u ozbiljniji odnos. Primjerice, Ana je u jako kratkom vremenu prihvatila svog trenera i zapamtila mu ime, dok su neke osobe puno duže prisutne u njezinom životu, pa ih i dalje zove: čovjek. Fina motorika je često kod autista velik problem. Nespretni su, nesigurni u sportu, teško koordiniraju svoje pokrete. Ovdje nam je odlično jer postoji ta koordinacija oka, ruke, kretanja oko stola, dok je i sama loptica zahtjevna, čak i zdravim osobama. Da, nije to onaj stolni tenis koji gledamo svi na televiziji, ali Ana svojim reketom lopticu ispravno vraća na stol i to već nakon samo šest treninga. Mi u aktivnostima ne tražimo stručnjake, već ljude koji imaju srca i volje za radom, djelovanjem, posebno kada su u pitanju djeca s poteškoćama. Ono što mene u ovom klubu fascinira je ogromno strpljenje i što klinci suradnički rade jedni s drugima. Nema nikakvog forsiranja, prevelikih očekivanja, pritisaka i slično. Sve ide u svom smjeru, spontano, opušteno i s puno ljubavi, istaknula je Kristina Hohoš ne skrivajući zadovoljan osmijeh na licu.
Iako nemaju adekvatan prostor i sve ono što treba za normalnu rekreaciju, a posebno kada je riječ o djeci i mladim ljudima, u Kul Pongu se radi i dalje, u nadi da će jednog dana i oni imati svoj prostor kako ne bi stalno sklapali i rasklapali svoje stolove.
