Prije 50 godina bjelovarski rukometaši ispisali su povijest bjelovarskog, ali i europskog sporta. Naime, 19. veljače 1972. godine, tadašnji ORK Partizan osvojio je Kup europskih prvaka u Dortmundu. Snage su odmjerili s njemačkim Gummersbachom, a rezultat 19:14 ostao je upisan zlatnim slovima. O povijesnom rezultatu priča se i dan danas, ne samo u krugu bjelovarskih rukometnih legendi i njihovih najbližih, već i u okviru puno mlađih generacija, od kojih se neke također aktivno bave rukometom.
Susret nekadašnjih prvaka održao se u utorak 15. veljače tradicionalno, kao i svake godine na Starom rukometnom igralištu, poznatijem kao Partizanovo igralište u centru Bjelovaru. Nažalost, po prvi puta obilježavanju nije nazočio legendarni rukometni trener Željko Seleš koji nas je napustio prošle godine.
Počast velikoj igri, zajedništvu i fenomenalnim sportskim uspjesima odao je i bjelovarski gradonačelnik.
– Ni danas nam još u potpunosti nije jasno što se to dogodilo prije 50 godina i koliko je veliko značenje da jedna skupina vrijednih, entuzijastičnih ljudi iz malog grada ostvari tako velik, nezamisliv, povijesni pothvat. Naši rukometaši za vječnost su ispisali ime svog Bjelovara kao grada pobjednika. U cijeloj Hrvatskoj imamo svega nekoliko gradova koji se mogu pohvaliti europskim prvacima, a još manje je onih koji se i danas nazivaju gradom rukometa. Bjelovarski rukometaši su zaista napravili nezapamćeni junački podvig, slobodno mogu reći jedno ogromno čudo i to upravo na našem poznatom gradskom rukometnom igralištu. Razmišljali smo organizirati svečano primanje u Domu kulture, ali to ne bi bilo to. Rukometno igralište je mjesto na kojem uvijek i iznova moramo odati priznanje našim veličanstvenim igračima. Bjelovar i Bjelovarčani će njihove sportske uspjehe pamtiti zauvijek, posebno iz razloga što je tadašnja ekipa igrala u nemogućim uvjetima i praktički pod vedrim nebom, istaknuo je Dario Hrebak.
Ispred Bjelovarsko – bilogorske županije rukometnim veteranima i sadašnjim igračima RK Bjelovar obratio se bjelovarsko – bilogorski župan.
– Svi rukometaši su za nas velike legende, a tako će biti i dalje. Nažalost, neki više nisu s nama, no vječno ćemo ih pamtiti. Danas obilježavamo 50 godina povijesti, 50 godina jednog velikog rezultata i uspjeha. Riječ je o vrhunskom rezultatu bjelovarskog, hrvatskog, ali i europskog sporta. U to vrijeme nisu bile važne materijalne stvari, već zajedništvo, borba i želja za uspjehom. Nadam se da ćemo se i ubuduće veseliti uspjesima naših domaćih sportaša, a vi stariji ćete mlađim generacijama biti najbolji primjer. Dokazali ste da se marljivim radom i trudom mogu ostvariti nezamislivi rezultati, poručio je župan Marko Marušić.
Minutom šutnje okupljeni su na Partizanovom igralištu odali počast svim velikim bjelovarskim igračima koji nažalost više nisu s nama.
– Tog dana, na utakmici je prodano je 13 tisuća i 142 ulaznice. Boži Sušecu je to bila prva finalna internacionalna rukometna utakmica koju je pratio i sjeća se da je tada u dvorani bilo više od 15 tisuća gledatelja. Kada vratim film unatrag, mogu reći da je to bio neopisiv osjećaj i veliki ponos. Volio bih da se nešto slično dogodi i u narednim godinama, rekao je u ime svih igrača Nedjeljko Prodanić – Nešo.
Nakon prigodnog obilježavanja na igralištu, proslava se nastavila u Dvorani europskih prvaka gdje je odigrana rukometna utakmica između RK Bjelovara i RK Spačve.
– Velika je stvar da nakon 50 godina nekadašnji rukometaši i dalje izgledaju jako dobro. Oni su itekako zaslužni za veliki broj rukometaša i rukometašica kojima su uzor. I sami znaju koliko su ih nezahvalni uvjeti natjerali da se dokažu u svijetu sporta, u čemu su i uspjeli. Poanta je da se u raznim nepovoljnim uvjetima može postići jako puno. Na tome svemu smo vam i dan danas zahvalni. U ime Hrvatskog rukometnog saveza vam se zahvaljujem od srca i želim da se još najmanje 20 puta okupimo i obilježimo vaš povijesni rezultat, poručio je Tomislav Grahovac, predsjednik Hrvatskoga rukometnoga saveza.
Ovaj veliki događaj nije propustio ni naš poznati Bjelovarčanin Hrvoje Horvat, koji danas obnaša funkciju izbornika hrvatske rukometne reprezentacije. S obzirom da mu je otac bio jedan od ključnih igrača RK Partizan te član rukometne reprezentacije Jugoslavije, “mali” Cveba odrastao je uz rukomet.
– Zbog ovakvih stvari sam danas “mali” Cveba”. U rukometnu dvoranu i dalje ulazim zbog oca i svih rezultata koj je ostvario sa svojom fenomenalnom rukometnom ekipom. Lijepo je obilježavati njihov uspjeh, a Bjelovar je oduvijek slovio kao grad rukometa, što će siguran sam i ostati. Moji prijatelji iz Bjelovara prolazili su kroz taj sport svakodnevno, najviše u dvoranama u kojima smo trenirali i igrali. S tim smo jednostavno odrasli. Lijepo je da rukomet u Bjelovaru još uvijek živi i razvija se. U odnosu na prijašnji, rukomet se danas igra na drugačiji način, jer kako sve u životu napreduje, tako se mijenja i sport, odnosno način igre. Bjelovar je ostavio veliki pečat na rukometu i na taj način ga treba promatrati i dan danas. Sjećam se nekih zanimljivih trenutaka koje mi je otac prepričavao, zbog čega je rukomet postao sastavni dio mog života, kazao je Hrvoje Horvat, izbornik hrvatske rukometne reprezentacije.
Bivši bjelovarski rukometaš Jakšeković podsjetio je kako se ove godine obilježava i 60 godina otkako je po prvi puta odigrano finale Kupa šampiona u Parizu protiv njemačkog “Frisch-aufa” iz Goeppingena.
– Ja sam tada imao 20 godina, a Hrvoje Horvat – Cveba tek 16. Mi smo u to vrijeme igrali na zemlji i betonu, dvorana baš i nismo imali. Uvjeti su bili potpuno drugačiji nego danas, primjerice znali smo trenirati tri na tri. Na taj način smo došli do finala Kupa šampiona 1962. godine, a 1972. smo uspjeli postati europski prvaci, dakle bez dvorane, bez novaca i ostalih bitnih stvari. Svi smo imali različitu osobnost, no naš trener Željko Seleš je bio najvažnija karika, to uvijek ponavljam. Bio je trener pedagog i sa svima je znao razgovarati na ispravan način. Stvarao je lijepu, ugodnu, sportsku atmosferu. Pomogao nam je koliko je god bilo potrebno. Mi tada nismo imali novca, a da ga je bilo, nikada ne bismo ostali zajedno čak dugih 15 godina. Siguran sam da bi svatko od nas otišao svojim putem. Sve te uspomene su lijepe i vječne, prisjeća se 80-godišnji Marijan Jakšeković.
Nakon završetka utakmice, rukometnim legendama su u povodu obilježavanja 50. obljetnice uručene prigodne zahvalnice, a među brojnima koji su našim velikanima uputili čestitke bili su Božo Sušec i Gordan Jandroković.