Mađar Jozsef Borbás najstariji je Mađar u Velikoj Pisanici koji govori mađarski jezik. I nije to jedino što Jozsefa, ili po hrvatski Josipa, izdvaja među 61 izjašnjenim Mađarom u istoimenoj općini. Mađarski jezik govori kao da je još do jučer živio u Mađarskoj, a zapravo je u matičnoj zemlji bio svega četiri puta u životu i to na kratko. Inače, ovaj skoro 80-godišnjak kojega svi znaju po nadimku Joško, većinu svog života živi sam. Obožava slušati mađarski radio i upravo zahvaljujući takvom društvu mađarski jezik govori savršeno. Hrani se isključivo hranom koju sam proizvede, a najdraži mu je, kaže, mljeveni kukuruz koji uzgaja iz vlastitog sjemena, on mu je temelj za mnoga jela. Usudimo se ustvrditi da od tuda njegova vitalnost, žilavost i bistar um.
– U današnjem Mađarskom domu u Velikoj Pisanici išao sam četiri godine u školu. Nakon toga sam prešao u hrvatsku školu. To nije bilo dobro za mene jer do petog razreda nisam uopće učio hrvatski. Tada nas je bilo svega trojica koji smo iz mađarske škole prešli u viši razred hrvatske škole. Za nas je to bilo strašno jer nismo znali ni pisati ni čitati hrvatski, a došli smo u peti razred. Nakon sedmog razreda osnovne škole otišao sam izučiti u Bjelovaru za stolara i to s prvom generacijom učenika koji su krenuli u tadašnju novoizgrađenu školu, današnju Tehničku i Obrtničku školu – prisjeća se Joško početaka svog životnog puta.
Priča nam kako su u doba njegove mladosti u Velikoj Pisanici gotovo svi govorili mađarski, bez obzira kojem narodu pripadali, a njegovi predci u to, danas, općinsko središte doselili su 1880. godine. Da Borbásima jezici dobro leže od davnina dokaz je i Joškov djed.
– On je dobro naučio hrvatski, kada gotovo nitko od Mađara koji su ovdje došli ga nisu govorili. Mnogi su i umrli da nisu prozborili ni riječi na hrvatskome. Zbog toga su moga djeda izabrali i u Općinu jer su s njim mogli razgovarati. Ja pak jako volim slušati budimpeštanski radio. Ako mi dosade vijesti, onda prebacim na jedan koji samo svira. Tu uživam slušati voditeljicu Ciganku koja usto i prelijepo pjeva – priča nam simpatični Joško.
Pjesma je i njegov smisao života. U velikopisaničkom mađarskom društvu nema tko ne zna za Joška pjevača. Naučio je on mnoge mlade članove starim mađarskim narodnim pjesmama, a za našeg dolaska u Veliku Pisanicu i mi smo bili počašćeni omiljenim refrenom.
– To je pjesma koja govori o gradu u kojem postoji otok na kojem žive coprnjice. Mladićima se govorilo da ne idu na taj otok jer će ga zacoprati i nikada se neće oženiti – prevodi nam Joško otpjevani stih.
Naš sugovornik pun je životnih događaja uz koje je uvijek vezano njegovo mađarsko porijeklo. Tako pamti i život u Švedskoj, gdje je jedno vrijeme radio u tvornici ležajeva.
– Nakon jednog susreta u haustoru, kolege na poslu su mi rekli da bi Šveđani mogli pomisliti kako sam špijun. Naime, za jednog kišnog dana sklonio sam se u taj haustor i čovjek koji je stao pokraj mene započne razgovor na švedskom. Ja mu odgovorim kako ne znam švedski jezik jer sam iz Jugoslavije, a on će meni da je on iz Mađarske. Kada sam mu na mađarskom rekao da ako zna mađarski neka onda priča na mađarskom on pobjegne od mene glavom bez obzira. Uz moje mađarsko porijeklo su mi još svježa sjećanja i iz vojske. Kada sam služio vojni rok u Beogradu desetar nam prilikom vježbe kaže kako će nas napasti Mađari i da moramo pokazati kako ćemo se boriti protiv njih. Kao iz topa ispalim kako ja neću pucati na svoje. Od tada me više nikada nisu slali na čuvanje skladišta s oružjem jer mi nisu vjerovali, a za to je doznao i Tito, da postoji jedan Mađar koji neće pucati na Mađare – ispričao nam je Joško.
Na naše pitanje nedostaje li mu nešto što bi ga više podsjećalo kojem narodu pripada, Joško nije znao odgovor. Tek usput nam spominje izvorna mađarska jela i ističe kako mnogi ne znaju da su langoši zapravo potekli iz zemlje njegovih predaka. Veseli ga kaže kada ga Zajednica Mađara Pisanica povede sa sobom na susrete diljem Hrvatske. Tada ima priliku zapjevati na mađarskom i doznati kako njegovi sunarodnjaci žive u drugim krajevima, ali i sresti ljude koji ga pamte po njegovom dobrom glasu. Samo ćemo dodati kako je Joško sretan što živi u Velikoj Pisanici gdje pripadnici mađarskog naroda svoju kulturu itekako njeguju kroz mnoge aktivnosti pa i njihov Joško ima u čemu uživati.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 01/23 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info
