Uoči humanitarnog koncerta za Udrugu OSIT koji je održan u Domu kulture Bjelovar, porazgovarali smo s glazbenikom Ibricom Jusićem koji nije sjedio u backstageu, već opušteno na pozornici, razgovarajući s posjetiteljima u ležernoj atmosferi. Tako je i započeo naš razgovor.
Drago nam je da ste došli u Bjelovar. Je li ovo prvi put da ste ovdje?

– Nije, ovo mi je već peti ili šesti put. Moj prijatelj Šola doveo me prvi put još za vrijeme Domovinskog rata kada smo organizirali nešto za branitelje na kuglani. Nakon toga bilo je koncerata u dvorištu, kazalištu… Sjećam se jednog koncerta prije petnaestak godina kada je došao čovjek s bijelim samojedom. Van je bio metar snijega i kaže mi: „Gospon Jusić, ne mogu ga pustiti van jer bijel je snijeg, bijel je on, pa ga više ne vidim.“ A ja mu kažem: „Moj je pas crn pa ga ne smijem pustiti po mraku da ga ne izgubim.“ Drago mi je kada mi se pruži prilika nastupiti, kao večeras, jer je dobro činiti dobro. Moja pokojna majka uvijek je govorila: „Sine, budi sretan dok možeš pomoći, a da ne moraš tražiti pomoć“.
Ovo vam sigurno nije prvi humanitarni koncert, već samo jedan u nizu u vaših šezdeset godina karijere.
– Znate, ja ne volim isticati humanitarni rad. To je moja intima i moj doprinos, i držim to za sebe. Da nabrajam koliko sam imao humanitarnih koncerata, bila bi to sabrana djela. Bolje je o tome ne govoriti.
Sjećate li se prve pjesme koju ste izveli?
– Prva pjesma bila je u prvom razredu, sa sedam godina, na priredbi za tadašnji Dan Republike. Pjevao sam neku ribarsku pjesmu, a zadnji stih bio je „Ja sam ribar pravi“. No, prijatelj me slučajno zakačio udicom za ovratnik i ja sam u panici rekao: „Drugarice, drugarice, zapela mi udica!“ – i gotovo, to je bilo moje prvo iskustvo. Pravi nastupi došli su kasnije, između 1955. i 1959., u kazalištu u Dubrovniku, gdje sam pjevao glavne uloge u dječjim operetama sa simfonijskim orkestrom. Odigrao sam i Šegrta Hlapića i Kekeca, ili kako volim reći – Ivicu bez Marice. Profesionalno je krenulo sa „Skalinama“ 1965. godine.
Proputovali ste cijeli svijet. Jeste li svjesni koliko ste popularni?
– Ja nikad nisam imao PR stručnjake koji brinu o mojoj prisutnosti u medijima, ali i bez toga moji su koncerti posjećeni. Primjerice, 15. prosinca, na svoj 80. rođendan, rasprodao sam splitski HNK. Mene nisu stvorili mediji ni televizija, već moje „Skaline“ i usmena predaja. Ljudi će večeras čuti koncert, ako im se svidi, reći će prijateljima: „Šteta što nisi bio!“ I tako se priča širi. Ne patim od PR-a i reklame. Ako me netko nazove za intervju, rado ću se odazvati, ali da ja nekoga vučem za rukav – nema šanse.
Kako je došlo do suradnje sa Zajednicom udruga u kulturi Grada Bjelovara?
– Došao sam na inicijativu prijatelja Šole i njegove kćeri Eve i da će Zajednica sponzorirati nastup, za udrugu OSIT. Kao što rekoh – dobro je činiti dobro.
Kako vam sada izgleda Bjelovar nakon svih ovih godina?
– Nisam još stigao prošetati gradom jer sam bio s prijateljima, ali možda kasnije bude vremena. Volim Bjelovar, a prošle godine trebali smo imati koncert u sportskoj dvorani, no nije se realiziralo. Zato smo sada tu.
Što kaže vaš vjerni prijatelj koji je uvijek uz vas?
– To je moj „šašavi“ prijatelj Japanac, kojeg sam „pohrvatio“. Poželio sam imati Akitu nakon što sam gledao film Hachiko. Gledao sam ga četiri puta i svaki put plakao. U svijetu kakav danas jest, ako išta nedostaje, to su emocije. A ja sam, kako volim reći, hodajuća emocija. Kad je moj bivši pas Bond, belgijski ovčar, uginuo, odlučio sam uzeti Akitu. Veterinar mi je rekao da je to pas za mene jer ima tri ključne osobine: jak karakter, prilagodljivost vremenskim uvjetima i vjernost. Evo ga, satima je tu i ne miče se od mene.
Na kraju, imate li poruku za Bjelovarčanke i Bjelovarčane koji nisu došli večeras?
Ma svakako – zovi, samo zovi, i eto mene opet!
Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Foto: Bjelovar.info