Danas se održala svečanost povodom promocije emotivne pjesme i spota „Spomen – Omege“ koja je posvećena poginulim pripadnicima specijalne jedinice policije „Omege“ i svim hrvatskim braniteljima koji su dali život za domovinu.
Inicijativa za stvaranje ove pjesme, potekla je od članova udruge Omega koja je bila aktivna u ratnim sukobima diljem Hrvatske. Svoje dojmove nakon poslušane pjesme rekao nam je predsjednik Udruge specijalne policije Omege Bjelovar, Mario Đurak.
– Kada su pustili pjesmu, emocije su nas obuzele, iako sam već ranije čuo pjesmu i vidio spot tijekom izrade. Uvijek kad slušam pjesmu, osjetim nešto u srcu i sjetim se naših šest pripadnika koji su poginuli i jednostavno, suza krene na oči – sjetno govori Mario.
Bila je velika odgovornost napisati tekst za poginule pripadnike Omege, a ta čast pripala je Marijanu Javureku. Marijan je naš poznati Bjelovarčanin, glazbenik i veseljak koji je cijeli svoj život posvetio glazbi i stvaranju pjesama.
– Specijalna policija je krenula od samog osnivanja 23. veljače 1991., a 2. ožujka već je imala vatreno krštenje u Pakracu. Od tog trenutka, aktivno su sudjelovali u sukobima na području zapadne Slavonije, Bilogore, Banije, Banovine, Velebita, Like, Dubrovnika, izuzev Vukovara – pojašnjava Javurek.
Među hrabrim specijalcima koji su služili u tim vremenima, šestorica su platila najvišu cijenu svojom žrtvom.
– Od naših šest poginulih, pet je bilo dečki – još neoženjenih. Jedan od njih je bio oženjen i iza sebe ostavio suprugu i malu djevojčicu. Svi su bili mladi dečki, s prosječnom dobi od dvadeset, do dvadeset i pet, dvadeset i šest godina – prisjeća se Marijan.
Pisanje ovog teksta bilo je vrlo izazovno za Marijana.
– Puno sam pisao i pišem, no ovo je bilo stvarno zahtjevno. Što god počnete, nakon dva ili tri dana vidite da ne valja jer to nije to što osjećate – jednostavno ne nalazite način da se izrazite i da te duboke osjećaje prenesete u tekst – objašnjava Javurek.
Prvo sam odlučio podijeliti tekst sa svojim prijateljem Tonijem, znajući da je on meštar u ovom području. Kada je Toni pročitao moj tekst, izrazio je zabrinutost kako će ga moji kolege prihvatiti, no dečki su bili oduševljeni mojim radom i to me ispunilo zadovoljstvom. Vjerujem da sam ovim riječima uspio izraziti sve što sam osjećao, ne samo za te iznimne dečke s kojima sam dijelio iskustvo, već i za sve one koji su prošli kroz ratna vremena. Mislim da je pjesma sve dodirnula u srca. – govori Marijan Javurek.
U pjesmi, iako se rat ne spominje izravno, osjeća se prisutnost svih strahota i težina tog vremena.
– To je bilo upravo ono najteže, osjećate svu težinu rata kroz čitavu pjesmu, a da nigdje ne spomenete rat izravno ili da su se dogodile pogibije. Iako postoje mnoge lijepe pjesme, neke od njih ostaju ograničene na domaću upotrebu, no to nije bio naš cilj. Želja nam je bila da ova pjesma dosegne širu publiku i da se poveže sa mnogima. U stvarnosti, krvi je bilo dosta, no htjeli smo da pjesma zaživi na jedan drugačiji način, način koji je izvan i iznad uobičajenog načina prikazivanja ratnih iskustava – objašnjava Javurek.
Spot za pjesmu složio je Tibor Javurek, sin Marijana Javureka, a skladatelj je bio Toni Eterović koji je to sa zadovoljstvom prihvatio jer ipak je on bjelovarski zet, kako kaže. Toni već dugi niz godina surađuje sa Javurekom.
– Dobili smo priliku za stvaranje jednog posebnog trenutka i projekta koji je spojio grad Bjelovar i naše hrabre branitelje i tako je sve došlo na svoje mjesto. U jednom malom mozaiku smo samo trebali povezati ideje – slikovito će Toni.
– Marijan nam je pomogao svojim stihovima povezati cijelu priču, a meni je dodijeljen častan zadatak da je glazbeno oblikujem. Nisam želio kompromitirati kvalitetu, već sam pristupio tom zadatku s posebnim poštovanjem te smatram da sam kao glazbenik, a i kao čovjek uspio postići visoku razinu kvalitete – pojašnjava Eterović.
Važno je i to da su izvođači i svi akteri u projektu igrali ključnu ulogu. U cijeloj toj priči, kombinacija svih tih elemenata dovela je do izuzetno kvalitetnog rezultata.
– U jednom razgovoru nam je došla ideja o osobi koja bi bila prezenter što se tiče glazbenog izražaja i to je bio Đani Stipaničev koji nam je već svima poznat kroz mnoge glazbene suradnje. On je bez ikakvih oklijevanja, pristao je na suradnju – govori Toni.
– Također, Đani nam je bio gost u gradu Bjelovaru, gdje smo prije godinu dana zajedno krenuli u realizaciju ovog projekta. Našli smo se u parku i krenuli prema kazalištu. Tu smo napravili prve kadrove našeg spota. Dalje je priču i scenarij preuzeo naš Tibor Javurek koji je to jako lijepo oblikovao do kraja – pojašnjava Toni Eterović.
Na svečanosti, u sklopu predstavljanja pjesme, dirljivo i emotivno uručen je ruksak poginulog branitelja Saše Rakijaša, njegovom nećaku Robertu koji se uskoro priprema postati policajcem. Saša je poginuo mlad, s dvadeset godina, a njegov ruksak čuvao je Alen Ljuna kao dragocjeno sjećanje.
– Tog četvrtog kolovoza, nakon stradavanja Saše na Velebitu, nakon zbrinjavanja ranjenika, veći dio opreme je ostao tamo. Mi smo ju uzeli i spustili se dolje. Između ostalog, ja sam donio taj Sašin ruksak, a kasnije sam ga uzeo u bazu Specijalne policije i jedno vrijeme je bio kod mene. Razmišljao sam što s njime. Bilo mi je jasno da je za Sašinu obitelj to bilo previše bolno u tom trenutku. Pitao me jedan instruktor streljaštva na Policijskoj akademiji da li imamo kakav ruksak i ja sam taj ruksak njemu poklonio, no to me cijelo vrijeme kopkalo – objašnjava detaljno Alen.
– Roberto je odrastao, od malena je pratio naš rad i u konačnici se odlučio postati policajcem. Ove godine kad sam ga vidio da je došao kao polaznik Policijske akademije kod nas na praksu, rodila mi se ta ideja da vratim ruksak i tako smo Mario i ja osmislili način kako da do ruksaka opet dođemo. Želja nam je bila da spomenuti instruktor, Siniša Jasić vrati ruksak te da on dođe u ruke Roberta i da ga on dalje s ponosom nosi – govori Alen Ljuna.
Kada je mladi Roberto Rakijaš u ruke primio ruksak svoga pokojnog strica, preplavile su ga emocije.
– Dečki iz Specijalne policije su me od malih nogu vodili po svim obljetnicama. Svake godine, četvrtog kolovoza na obljetnicu pogibije mog strica, uvijek idemo na Velebit i tamo ostanemo par dana. To je stvarno jedno lijepo sjećanje i jedva čekam iduću godinu da bih opet mogao otići tamo. Doslovce živim za ta tri dana kada sam s njima na Velebitu jer to je jednostavno neopisiv osjećaj – govori Roberto Rakijaš.
Velikim dijelom ti događaji presudili su da Roberto poželi postati policajac. Slušajući priče sada još uvijek aktivnih policajaca, osjetio je potrebu da i on na neki način da doprinese pomaganju drugima u svojoj zajednici i društvu. Od malih nogu, njegova strast prema policiji i želja da postane policajac su rasle, čineći zapravo ovu odluku, prirodnom za njega.
Poslušajte pjesmu “SPOMEN- OMEGE”
