Od Bjelovara do Utrechta: umjetnički put Nene Šešić-Fišer

Umjetnički put Nene Šešić-Fišer pokazuje da identitet nije čvrsta točka, već proces – trajno, radosno traganje. A možda je upravo u toj otvorenosti prema različitim medijima, kulturama i krajolicima njezina najveća snaga.

Razgovaramo s bjelovarskom multidisciplinarnom umjetnicom Nenom Šešić-Fišer koja već tri desetljeća živi i stvara u Utrechtu, a u duši je, kako sama kaže, i dalje Bjelovarčanka. Članica je kraljevskog umjetničkog udruženja Kunstliefde, izlaže diljem svijeta, a ove je zime u firentinskoj palači Palazzo Borghese primila međunarodnu nagradu koju joj je dodijelila fondacija Effetto Arte za doprinos suvremenoj umjetničkoj praksi.

Iako je primarno likovna umjetnica, njezin je opus mnogo širi: autorica je kratkih, animiranih i eksperimentalnih filmova, jedna od troje osnivača sarajevskog Studija animiranog filma, radila je kazališne scenografije, pjeva uz gitaru u pojedinim predstavama i filmovima, a dugi niz godina posvećena je i plesu.

Umjetnost bez granica medija

Njezin umjetnički put proteže se kroz različite medije, od slikarstva do plesa. Je li riječ o traganju za sobom ili o potrebi za različitim izrazima?

– Vjerojatno postoji ta psihološka potraga za vlastitim središtem koje stalno izmiče. No ja to ne doživljavam kao izgubljenost, nego kao ljepotu traganja. Bliska mi je misao da ‘tko pogodi metu, promaši sve ostalo’, a svijet tog ‘ostalog’ neizmjerno je širi od bilo koje mete – kaže umjetnica.

Nedavno je zaokružila svoje dugogodišnje bavljenje španjolskim, orijentalnim i romskim plesovima nastupom s madridskom grupom DROM u kazalištu De Regentes u Haagu. „Za nekoga tko se plesom ne bavi profesionalno, to je ostvarenje sna, kruna jedne dugogodišnje ljubavi.“

Multidisciplinarnost, ističe, bliska je mnogim vizualnim umjetnicima. Posebno je inspirira rad južnoafričkog umjetnika William Kentridge, čiji opus obuhvaća crtež, animirani film, operu i performans. „Ta širina izraza pokazuje da umjetnost ne poznaje granice medija.“

Niti iste tapiserije

Likovni rad Nene Šešić-Fišer obilježen je tematski i izvedbeno različitim ciklusima. Jesu li oni odvojene faze ili organski povezane cjeline?

– Iako postoje jasne faze u mom stvaralaštvu, svi su moji radovi niti iste tapiserije. Bez obzira na tehniku, riječ je o istom unutarnjem prostoru koji se mijenja i raste zajedno sa mnom.

U svojim slikama i video radovima često poseže za mitologijom. Slavenska mitologija, koja joj je osobito bliska, postaje sredstvo govora o prirodi – o njezinoj snazi, cikličnosti, ali i ranjivosti. „Priroda nije kulisa našeg života, ona je njegov izvor.“

Boravak u Moščeničkoj umjetničkoj koloniji dodatno je produbio tu fascinaciju. Ondje je nastao film „Perun“, kao i ciklus slika inspiriran slavenskom mitologijom, kasnije predstavljen na izložbi u amsterdamskoj galeriji Podium Mozaiëk. Iz tog istog izvora razvila se i njezina opsesija vodom – arhetipskim elementom kojem je posvetila čitav ciklus slika i nekoliko video-instalacija.

Voda kao memorija i identitet

Za jednu od slika iz tog ciklusa 2023. godine nagrađena je nagradom „Botticelli“. Što je u vodi najviše intrigira?

– Posebno me inspirira teorija o ‘pamćenju vode’, koju su iznijeli francuski istraživači Benveniste i Montagnier. Prema toj ideji, čovjek ostaje energetski povezan s vodom kraja u kojem je odrastao. Naše stanice pamte njezinu strukturu. Ta me misao duboko dirnula jer vezanost za zavičaj tada nadilazi psihologiju i postaje gotovo biološka. U toj ideji pronalazim poetičku rezonanciju koja pokreće i moj život i moj rad.

Odrasla je u Bjelovaru, a svake mu se godine vraća. Je li to, u tom metaforičkom jeziku, „zov vode“ rodnog kraja?

– Ako govorimo tim jezikom, moj su život oblikovale tri vode: bjelovarska, koja je neizbrisivo odredila moj senzibilitet; sarajevska, jer sam u Sarajevu studirala i zakoračila u svijet umjetnosti; te nizozemska, čiji utjecaj još uvijek otkrivam.

Često se prisjeti riječi slikara Marc Chagall: „Što sam dalje od svoga rodnog Vitebska, to sam mu u duši bliže.“

Njezin kratki film „Sjećanja“, sniman u okolici Bjelovara i posvećen majci, intiman je i sentimentalan povratak svijetu koji polako nestaje. Za taj film nizozemsko udruženje Genootschap Kunstliefde dodijelilo joj je prestižnu nagradu „van Dokkum“.

Bjelovaru se, kaže, uvijek rado vraća.

– Grad raste i razvija se, postaje bogatiji kulturnim sadržajima. Pejzaž moga djetinjstva promijenio se, ali još uvijek pokušavam nazrijeti njegove tragove – voćnjake, šumarke i potoke – iza novih betonskih struktura. Ono što je, na sreću, ostalo netaknuto jest ono najvažnije – ljudi. U njihovoj duševnosti i dalje prepoznajem istu ‘vodu’ koja teče i kroz mene.“

U umjetničkom svijetu Nene Šešić-Fišer identitet nije zadana kategorija, već prostor kretanja – između slikarstva i filma, plesa i mitologije, Bjelovara, Sarajeva i Nizozemske. U tom stalnom protjecanju, poput vode kojoj se uvijek vraća, njezina umjetnost pronalazi svoj najdublji izvor.