Na promociji dokumentarnog filma HRT-a “Momo” autorice Marijane Kranjec okupio se velik broj ljudi koji su se ovom prigodom mogli prisjetiti lijepih trenutaka provedenih s Momom.
Ravnatelj Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar Denis Hladiš na početku se obratio prisutnima.
– Lijepo je vidjeti punu dvoranu na jednoj lijepoj priči koja je bjelovarska, koja ima svoje uspomene i vi ćete naći sebe u svemu tome, poručio je Hladiš.
Sanja Pleša, urednica emisije Prizma u kojoj je reportaža o Momi prvi puta prikazana, ujedno je i urednica filma “Momo”.
– Prvi puta sam urednica nekog filma, mada imam osjećaj da ovaj film urednika nije ni trebao, Marijana hvala ti na toj tituli, ali taj film ima ono što je najvažnije. Ima Marijanu Kranjec kao autoricu s besprijekornim osjećajem za priču, ima Igora Tukšu koji ima oko za fantastičan kadar, Sonju Gospodnetić, glazbenu urednicu koja odabere glazbu koju mi vidimo uz sliku koju gledamo i Miljenka Baričevića koji sve to skupa slaže u jednu ovakvu priču. Sjećam se kada je Marijana rekla da ima priču za mene, ja sam rekla u redu, snimaš jer kad Marijana kaže da ima priču onda je stvarno ima. Nisam ja znala tko je Momo, nisam znala ništa o Bjelovaru, ali sam naučila jako puno toga. Naučila sam o kulturnoj sceni, o svemu tome i shvatila sam da je priča o Momi priča iz Bjelovara, priča jedne generacije, naše generacije koja slavi život, zajedništvo i mir. Čini mi se da je to ono što bi Momo htio. Kad sam došla ovdje, rekla sam nekim akterima iz filma da ih osjećam kao svoje. Marijana, imam osjećaj da je Momo moj prijatelj kojeg si mi vratila nakon 30 godina, ima osjećaj da ste svi moji prijatelji, istaknula je Pleša.
Autorica filma Marijana Kranjec otkrila je kako je film nastao.
– “Momo” je nastao iz emocije naravno jer ovi tu dragi ljudi koji sjede, mi smo zapravo jedna generacija koja je krajem 80-ih i početkom 90-ih izlazila na to jedno divno mjesto koje i danas postoji. Tamo se skupila ekipa koja je imala što reći, a nije se sramila o tome govoriti. Onda su se našli još neki koji su to još dodatno potaknuli. Momo je bio jedan od tih najaktivnijih, on je najaktivnije pisao, Dražen je vrlo aktivno svirao, Marko je tu nastavio dalje sa svojim sviračkim umijećem. Svi smo se nekako povezali, ovi stariji su nas malo okupili, a Momo je bio meni netko koga sam ja gledala izdaleka jer je on ipak bio nešto stariji i sa strahopoštovanjem, ali nije on bio takav čovjek, on se volio s nama i zafrkavati i vrlo smo lijepo surađivali i komunicirali, mada to sad strogo zvuči. Družili smo se i bilo nam je fantastično kao što je sva mladost fantastična kad je zaokupljena još nekom kreativnošću, onda je tim bolje i ljepše, rekla je.
Prisjetila se i kako je doznala da je Momo poginuo.
– Samo smo jednog dana čuli da je Momo otišao u rat, a isto smo tako jednog dana čuli da je Momo poginuo. Bila je zračna uzbuna, točno se sjećam. Meni je zazvonio telefon, nazvao me jedan prijatelji i javio mi tu groznu vijest i onda sam sjela na bicikl i odjurila u grad u Birtiju naravno jer kao da ću nešto promijeniti time. To je bilo prije točno 30 godina, 4. prosinca lani je bila ta obljetnica. Nešto prije toga sam se ja zapravo sjetila da je to sada i da je Momina priča jako posebna priča i da šteta da ostane zakopana u nekim knjigama i da o njemu govorimo samo mi koji smo ga znali bolje. Za njega trebaju znati i drugi jer u teškim vremenima su potrebni dobri ljudi, a ja mislim da iz te priče i danas možemo svašta naučiti, naglasila je Kranjec.
Premda joj je tema bila poznata i bliska, ne može jednoznačno odgovoriti je li bilo teško ili lako raditi na filmu.
– To je i teško i lako jer onda lako dolaziš do ljudi, do brojeva telefona, do poznanika, do onih koji možda imaju još nešto, ali i teško jer si onda pod jačim povećalom, jer onda te više mjere pa sam sigurna da bi svi ljudi u ovoj dvorani mogli reći nešto čega se oni sjećaju, nešto što ja nisam pronašla. Ono što mi je najviše žao je što nisam imala nekog dobrog video materijala, možda ga nisam dovoljno tražila, sigurno ću saznati da on postoji, ali nema veze. Pričajmo te priče, nemojmo im dati da negdje spavaju jer ako su vrijedne, vrijede svake sekunde i vrijede toga da se objave, navela je.
Promociju pred bjelovarskom publikom dočekala je pomalo nervozna.
– Osjećaj je istovremeno fantastičan, neopisivo uzbuđenje i neopisiva trema me već tjednima obuzimaju, ne zato što se ja nekog bojim, ali uvijek je to iznova novi ispit, suočavanje s tim što si napravio i kako će to ljudi prihvatiti. Ja sam sigurna da ovoliko ljudi nije došlo zbog mene, nego zbog onoga što je ovaj čovjek bio, a to je još ljepše i hvala vam na tome, napomenula je Kranjec.
Urednik dokumentarnog programa HRT-a Vladimir Brnardić otkrio je kako je Momina priča najprije ispričana u reportaži.
– Ova reportaža bila je nominirana za nagradu Joško Martinović, nagradu HRT-a za najbolju reportažu godine, ja sam bio u žiriju. Kolegica Sanja Pleša se rukama i nogama borila da ova reportaža dobije prvu nagradu i bila je stvarno u uskom izboru i puno smo diskutirali o tome kome dati nagradu. Nažalost, bila je preglasana, ali primjedba je bila da je malo preduga za reportažu. Prepoznao sam priču i emociju, pa sam zaključio zašto ne dodati još 5 minuta i dobiti jedan dobar dokumentarni kvalitetni film. Ja sam to predložio, kolegice su to rado prihvatila i sve ostalo je povijest. Reportaže se nažalost vrte samo jednom u emisiji, a filmovi ipak više, kazao je te dodao kako priča o Momi nije samo ratna, nego i lokalna i subkulturna.
Dražen Hodak, Momin školski i braniteljski kolega ispričao je kako mu je bilo sudjelovati u stvaranju ovog dokumentarnog filma.
– Sudjelovati je bilo fenomenalno zato što Marijana stvara povijest Bjelovara. S Momom sam išao u osnovnu školu od prvog do osmog razreda, jako smo bili dobri frendovi i družili se. Dijelili smo iste svjetonazore, od muzike pa nadalje. Do kraja smo bili zajedno, istaknuo je.
Marijana Kranjec nakon prikazanog filma pojasnila je zašto je njegova priča važna.
– U najavi filma kaže se da je ovo neka priča o prijateljstvu, o zajedništvu, ali i o važnosti mira. Ja bih rekla da je to priča o važnosti dobrih ljudi u teškim vremenima, a Momo je bio takav čovjek, on je bio Bjelovarčanin. Ne mogu reći moj blizak prijatelj, prije čovjek iz šireg kruga poznanika, iz jednog kruga kreativnih mladih ljudi koji su se okupljali na jednom posebnom mjestu u Bjelovaru potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina. Nažalost, Momo je prije 30 godina poginuo u obrani Komletinaca na dan kada je to mjesto spašeno i kada je cijeli istok Hrvatske obranjen tako što je zaustavljen napad neprijatelja. Momo je inače bio, kako je sam sebe volio nazivati, zaposleni pisac, on se bavio pisanjem, a na tom mjestu gdje smo se svi okupljali okupljalo se mnogo kreativnih ljudi. Jedni su pisali, drugi su slikali, treći su fotografirali ili imali svoje bendove. Družili smo se, ali se nismo sramili pokazati ono što radimo, a on je bio jako dobar pisac, napominje.
Momo je bio čovjek kojeg nisu zanimale različitosti i na njih se nije osvrtao, bilo mu je važno samo da je netko čovjek.
– U filmu je jedno Momino pismo, jedno iskreno obraćanje prijatelju u trenutku kad je odlazio na bojišnicu. On je bio hrvatski dragovoljac srpske nacionalnosti, nije se toga sramio, on je odlučio biti na strani dobra i jednostavno tako je proživio svoj život. On je jednostavno nekakav putokaz svima nama u kojem smjeru treba gledati i kako zapravo dalje ići u neku budućnost i nakon 30 godina. To su uspomene, naravno od njih se ne živi, ali s druge strane neke priče mislim da ne smiju ostati zatrpane negdje u nekim starim prašnim knjigama, mislim da ih stalno treba pričati, priče o razumijevanju, poštovanju i ljubavi prema drugima, zaključuje Kranjec.
Svi koje zanima ovaj dokumentarni film mogu ga pogledati sljedećeg utorka, 8. studenog u 21.40 na HRT 1.
