Jučer je obilježen Međunarodni dan muzeja čija je ovogodišnja tema: „Muzeji za edukaciju i istraživanje“. Potaknuti time, u Gradskom muzeju Bjelovar je, uz besplatan ulaz na aktualnu izložbu i stalni postav, održan bogat program kojim su istaknuli značaj muzeja kao dinamične obrazovne institucije koja potiče učenje, otkrivanje i razumijevanje.
Tako su prvo u dopodnevnim satima najmlađi imali priliku istražiti stalni postav kroz enigmatske zadatke. Prva tri natjecatelja koja su pronašla sve predmete osvojila su poklon paket iznenađenja. Iza toga je uslijedila projekcija crtanog filma „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ jer se ove godine obilježava 150 godina od rođenja hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić. Šegrt Hlapić svima je znan književni lik, ali manje je poznato da je bjelovarska slikarica Nasta Rojc ilustrirala prvo izdanje knjige iz 1913. godine. Uz projekciju filma, posjetitelji su vidjeli i originalne crteže bjelovarske akademske slikarice.
Nakon toga je održano zanimljivo predavanje pod nazivom „Istraživanje o rodoslovnom stablu“ gdje je predavač Mato Ravenšćak otkrio kako istražiti i napraviti rodoslovno stablo vlastite obitelji, što je on i učinio.
– Pripremio sam se za predavanje o istraživanju rodoslovnog stabla. Istraživao sam prije deset godina. Išao sam 25 puta u državni arhiv te Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku, išao sam i po lokalnim arhivima i skupljao sam građu koja je potrebna da bi se napravilo jedno rodoslovno stablo. Cilj mi je bio doći do 1850. godine, ali kako sam počeo istraživati na kraju sam došao do puno starijih podataka do 20 tisuća godina unazad. Radio sam i DNK analizu, svoj uzorak sam slao u Teksas. Što se tiče samog rodoslovnog stabla došao sam do 1685. godine. Znači od 1685. godine do danas deset je generacija na rodoslovnom stablu. Za to mi je trebalo par godina da sve to prikupim i puno upornog rada, ali da se. Stvar je tu i sreće, ali je najbitnija upornost. Kada sam napravio rodoslovno stablo onda sam malo i razgovarao s rodbinom pa sam zaključio da bi valjalo pregledati i sve albume od rodbine pa sam ih posuđivao i najvažnije fotografije skenirao. Tako sam izradio jednu mapu, album, DVD s 1600 fotografija – objašnjava Mato Ravenšćak.
Poručuje kako će se s vremenom obiteljske veze moći istražiti puno lakše.
– Moći će se istražiti još lakše jer postoje institucije koje digitaliziraju sve podatke i ovo što sam ja išao 25 puta u državni arhiv oni će to moći s računala kroz par godina obaviti. U jednoj večeri će se to moći obaviti dok je to za mene bio jako kompliciran posao. Ljudi će to moći napraviti sa svojih kauča samo treba malo truda oko tehnike i dalje to ide – poručuje.
Otkrio je i kako je došao na tu ideju.
– Mi smo dosta obiteljski povezani, ali jedan trenutak je bio prijeloman kada sam sjedio kod strine u boravku i gledao fotografiju i boravku na kojoj je moj djed, a ja nemam tu fotografiju. Onda sam pomislio kako je dovoljno imati skener, skenirati tu fotografiju i tako je to krenuo. Prvo sam krenuo gledati fotografije, onda sam se išao raspitati malo o djedu i tako je išlo sve dalje i dalje dok jedna tetka nije rekla kako budem napisao knjigu. Rekao sam kako neću napisati knjigu, ali da bih ja to samo malo nešto saznao. Na kraju sam napisao knjigu o Ravenšćacima, to su tatini korijeni. Onda sam napisao knjigu o Ivančićima, a to su mamini korijeni tako da imam knjige o jednoj i o drugoj strani. Sve je to, u jednu ruku, zarazno – pojašnjava.
Objasnio je i kako je pretražujući u Državnom arhivu imao cijelu strategiju istraživanja.
– Oko 2010. godine sam krenuo. Išao sam vlakom u Zagreb pa sam cijele strategije imao kako što više tih osam sati, dok radi Državni arhiv, iskoristiti. U Državnom arhivu je to sto kilometara polica pa trebate znati gdje tražiti, znati kako iskoristiti vrijeme i kako proći tu građu da bi se, recimo, pretražilo 400 godina. Ne treba tu čovjek biti toliko sposoban koliko uporan. U nekim državama je normalno da se sinu ili kćeri na vjenčanju poklanja rodoslovno stablo. Oni idu svojoj kući da znaju otkuda potječu. To kod nas nema – kaže.
Svoje iskustvo prenosi i drugima.
– Prvo to želim prenijeti svojoj djeci, a onda i rodbini i tako dalje. Želim potaknuti i druge. Ne bih želio da sam jedini koji je svojoj djeci pisao dnevnike ili koji brine o svojoj široj obitelji i koji ih okuplja – dodaje.
Za kraj bogatog programa održana je promocija romana „Slučaj vlastite pogibelji“ Kristiana Novaka, poznatog hrvatskog književnika. Predstavio je bjelovarskoj publici svoj najnoviji roman koji je odmah nakon objavljivanja u listopadu 2023. godine postao hit.
– Nije mi ovo prvi put da sam u Bjelovaru. Bio sam već tri do četiri puta u ovom svojstvu, a inače sam bio i više puta. Bjelovar je prekrasan grad, blizu je Zagrebu pa i mom rodnom Međimurju. Čini se da bjelovarska publika voli čitati moje knjige. I prošli put dok sam bio ovdje bila je puna knjižnica i to me, naravno, jako veseli – kaže Kristian Novak.
Objasnio je i kako mu se čini da publika diše na novi roman koji je predstavio Bjelovaru.
– Kada završim knjigu nikada nisam siguran kako će to odjeknuti. Nikada ne možeš imati tu sigurnost, znao sam da sam znao sve od sebe i jako brzo se pokazalo da je publika sjajno reagirala i na knjigu na predstavu koja je jako brzo nakon toga izašla u HNK Varaždin i jednostavno ne jenjava ni interes za knjigu niti za tu priču po kojoj je nastala. Tako da ne mogu biti sretniji zbog toga – poručuje.
Opisao je i o čemu se radi u knjizi.
– Imamo dvije pripovjedne linije. Jedna prati interventnog policajca čiji je mlađi brat prometni policajac pronađen mrtav u svom automobilu. Navodno je bilo samoubojstvo, međutim taj mlađi policajac se bio zamjerio svojim nadređenima tako da tu postoji nekakva sumnja. Sad taj stariji brat gasi požare – s jedne strane svoje obitelji koja želi pravdu, možda i osvetu, a s druge strane u sustavu u kojem radi mora ostati čist. S druge strane pratimo priču jedne profesorice koja sa svojom dramskom grupom radi „Antigonu“ i koja se na zanimljiv način uplete isto u probleme na svom poslu baš zato što je spomenula slučaj tog policajca – opisuje.
Nekoliko zadnjih romana su mu hitovi, kao što je spomenuti roman, ali i „Črna mati zemla“ te „Ciganin, ali najljepši“.
– Da ima tajna ja bih ju vrlo rado prodao i rado bih i dalje pisao po tom receptu i dalje, ali to nikada ne možeš znati. Ima sjajnih knjiga koje su napisane, ali onda jednostavno ne dožive recepciju kakvu su zaslužile – smatra.
Objašnjava kako mu treba mnogo vremena za pisanje jedne knjige.
– Meni treba dugo da napišem. Treba mi otprilike četiri godine da napišem knjigu i naravno da me jako veseli kada je uspješno. Tri za redom pa tri hita. Meni inspiracija nije problem. Stalno razmišljam o nekim pričama i imam hrpu skica, ali problem mi je vrijeme – dodaje.
Najavio je kako planira objaviti i novu knjigu.
– Planiram, ali prvo moram odraditi sve književne večeri koje su dogovorene. Imam puni kalendarski termin praktički do sredine sljedeće godine. Malo već polako skiciram neke stvari, ali nije to to dok ne sjednem svaki dan po dva do tri sata i pišem – objašnjava.
Drago mu je što ljudi posjećuju književne večeri kakva je bila ova u Bjelovaru.
– Kada knjiga prođe tako dobro onda svi hoće čuti nešto malo više. Drago mi je da su i te književne večeri jako dobro posjećene, da ljudi ne žele samo čitati nego žele i vidjeti osobu koja je iza toga i čuti malo više o tome. Koliko god mi je naporno ovo razdoblje toliko me i veseli taj kontakt s publikom – poručuje.
Tekst i foto: Rahela Dedić, novinarka portala Bjelovar.info
