Bogatstvo narodnih nošnji mnogima je oduvijek bilo zanimljivo proučavati, a iz različitih ruha moglo se iščitati puno toga o osobi koja ga nosi.
Snježana Srdić iz Češke obeci Bjelovar otkrila nam je kakve su češke nošnje, po čemu se razlikuju i od čega se sastoje.
– Svaka ženska nošnja sastoji se od podsuknje, suknje, pregače, prsluka i košulje. Razlikuju se u količini i dužini podsuknji, po dužini suknje i pregače, po ukrasima koji su na samim nošnjama, a razlikuju se i po tome ide li na glavu vjenčić, kapica, marama ili tako nešto. Razlikuju se svečane i radne nošnje. Ako je to radna nošnja ili nešto što je služilo za polje, onda se izvode plesovi koji predstavljaju rad u polju ili nekakvo radničko okružje. One obično nemaju prsluk, imaju košulju, imaju jako široku suknju, pregaču, jednostavnog su dizajna, kod nas je to u Obeci u principu bijela košulja, bijela suknja i plava pregača s crvenom trakom, no ta traka može i ne mora biti. U glavi tada ne nose djevojke ništa, nego nose kosu zavezanu u rep i crvenu mašnu na kosi. To su recimo plesovi poput Hrábě ili Grablji gdje se prezentira sam rad u polju, navodi. Što se tiče svečanih nošnji, teži se kijovskim nošnjama jer su ljudi koji su stigli na područje Hrvatske većinom bili iz Morave gdje su se nosile takve nošnje.
Snježana Srdić detaljno je opisala izgled takvih nošnji.
– Sam oblik tih nošnji je bio sasvim drugačiji tada jer nije bilo materijala, nije bilo sredstava, šivalo se ručno, ručno se izrađivalo sve i kako se što imalo, tako se i slagalo, u principu je bila najveća važnost ta šarolikost i bogatsvo same te nošnje, taj vez koji je izvlačio to sve. I dan danas težimo kijovskim nošnjama, međutim izvornim, pa sad imamo te nošnje koje su drugačije nego što je Češka obec dosad imala. Češka obec teži čizmama koje još uvijek nemamo, ali izvorno kod nas ni nisu bile čizme jer za to nije bilo novaca pa su bile ili papučice ili su bile obične cipele. Kijovska nošnja sastoji se od tri podsuknje, obavezno crvene suknje s cvjetovima i klasjem žita i makom, bogata, na suknji je pregača koja je različita, svaka pregača nosi svoj vez, to ovisi o osobi koja šiva i o datom trenutku, ali ona je isto bogata i šarolika, prsluk je trenutno naš zeleni s crvenim rubom. Specifična je još po tome što ima široke rukave košulja i na tim rukavima na kraj ide nadrukav, dio koji se stavlja na samu košulju koji je isto ukrašen crnim koncem, to jest štikan je taj porub koji na sebi obično ima nekakvo cvijeće, srčeka i te neke detalje, a na samom rubu je crna čipka. Ispod tog dijela s crnom čipkom je crvena tkanina koja sama sadržava to bogatstvo veza. Na ramena ide marama koja se kvači s brošem, ta marama isto ima ispod crvenu tkaninu koja izražava bogatstvo tog veza, marama je štikana s cvijećem obično i na samim rubovima ima bogatu čipku. Kijovska nošnja se najviše nosila u svečanim prilikama, u crkve, svatove. Vjenčići na glavi prikazuju djevojku, ženu koja nije udana. Žena koja je udana bi po pravilu trebala nositi kapu koja je bogato izvezena sa sitnim kamenčićima, odnosno šljokicama u različitim bojama, pojašnjava Srdić.
Ponekad se u nastupima Češke obeci mogu primijetiti buketići cvijeća.
– Buketići cvijeća predstavljaju mak, različak i ivančicu, a izrađeni su za scenski prikaz koji prikazuje završetak žetve kada ljudi pospreme sve, osiguraju si budućnost i zimu. Specifično je za Čehe na području Hrvatske da obilježavaju taj dio završetka žetve, on se i dan danas održava na nekim područjima i u nekim obiteljima. Kad završi sve, onda šira obitelj napravi slavlje i proveseli se, da popiju ono što im je višak, otkriva.
Uz to se vežu i Dani češke kulture.
– Dani češke kulture, to se kod nas održava krajem svibnja, nije još vrijeme žita, ali žito zrije tad i već ga ima, mi smo pred samu žetvu pa onda uspijemo i izrađivati te kitice od samog žita s cvijećem koje onda i reklamiramo i dijelimo publici i koristimo u bilo kojem scenskom prikazu folklora, napominje Srdić.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Foto: Branka Sobodić
