Bjelovarčanka Petra Šabić umjetnica je koja se bavi slikarstvom kroz koje prikazuje motive nesvjesnosti. Petra je dala intervju za portal Viz kultura, a mi ga niže prenosimo u cijelosti.
U povjesničarsko-umjetničkim pregledima nemali se broj umjetnika oslanjao na vlastitu intuiciju prilikom stvaralačkog procesa. Tako je nastala i metoda intuitivnog slikarstva koja se oslanja na koncept prodiranja u vlastitu unutrašnjost s ciljem istraživanja neotkrivenih aspekata sebstva. Asocijativnim razmišljanjem pojam intuitivnog slikarstva uglavnom povezujemo s umjetnicima kao što su Vasilije Kandinski, Paul Klee, Jackson Pollock ili pak Jean-Michele Basquiat. Međutim, u domaćem kontekstu nezaobilazno je spomenuti umjetnicu koja je odrasla u Bjelovaru, a od studentskih dana živi i radi u Zagrebu. Kako bi na platnu ostavila trag transformacije unutarnjeg emocionalnog stanja, umjetnica Petra Šabić stvara zanimljive slikarske cikluse u kojima je vidljiv istraživački pristup samom mediju. Diplomirala je na odsjeku Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi izv. prof. art. Gordane Bakić, a na Slikarskom odjelu pri istoj Akademiji je u klasi red. prof. art. Ksenije Turčić stekla diplomu s pohvalom Magna Cum Laude. Iza nje je desetak samostalnih izložbi te sudjelovanje na oko tridesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i u inozemstvu, uključujući međunarodne izložbe Memories 5 u Indiji i Memories 8 u Vijetnamu. Osim toga, Petra je radila kao voditeljica likovnih radionica u brojnim kulturnim centrima i udrugama na području Grada Zagreba, Bjelovara i otoka Lošinja, a također je članica stručnog žirija za odabir radova i produkciju izložbi u Programu likovnog amaterizma grada Zagreba u suradnji s Centrom za kulturu Maksimir. Dobitnica je Nagrade publike u sklopu Erste Fragmenata 17 (Lauba, Zagreb) te je sudjelovala u programu Praktikultura (HDLU).
Tvoju umjetničku praksu karakterizira istraživački pristup motivima nesvjesnog u slikarstvu. Razvijajući ideju razlaganja smisla o sebi i kozmosu kao jedinstvenoj cjelini, putem slikarskog medija pokušavaš istražiti mogućnosti koje platno nudi za uspostavljanje vizualnog narativa koji nalikuje na dnevničke zapise. Što se sve nalazi u takvim zapisima? Je li svojevrsna kriptičnost i hermetičnost tvojih slika rezultat svjesne odluke da na neki način nije posve jednostavno pročitati tvoje slike?
Petra Šabić: Unošenje riječi u prostor slike dolazi iz dva izvora: tekst kao vizualni element i tekst kao sugestija. S obzirom na to da riječi koje sam ispisivala nisu namijenjene čitanju, već sugestivnom pronalaženju smisla poput neke vrste optičko-verbalne varke, riječi sam gotovo uvijek ispisivala zrcalno, a ono što je promatraču najvidljivije u njegovom umu, to će vjerojatno vidjeti i u mojim zapisima. To je proces koji nas nerijetko definira, jer u nama se u većoj ili manjoj mjeri uvijek pojavljuje instinkt da tumačimo prije nego sagledamo sve uglove promatranja neke situacije / objekta, a ako je rezultat takav da riječ bude ne-čitljiva, onda je to vjerojatno rezultat neke igre riječima koje sam se sjetila tijekom rada. Taj element zagonetki proizlazi direktno iz moje svakodnevice jer je zagonetaštvo – enigmatika jedan od mojih najdražih dokoličarskih aktivnosti.
Premda si rođena u Zagrebu, razdoblje odrastanja vežeš za grad Bjelovar. Kakva je umjetnička scena u Bjelovaru i u kojem trenutku si donijela odluku o upisivanju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu? Jesi li razmišljala i o drugim fakultetima ili si bila sigurna u svoje buduće zanimanje slikarice?
Petra Šabić: Završila sam jezičnu gimnaziju u Bjelovaru, a do kraja osnovnoškolskog školovanja završila sam i Glazbenu školu Vatroslav Lisinski i jedan sam veliki period odrastanja posvetila učenju glazbe i sviranju na majčinom pianinu. Tijekom osnovne škole svirala sam kao glazbena pratnja u nekoliko zborova, ali posebno ću pamtiti svoju prvu samostalnu izvedbu nekoliko točaka kada sam imala 11 godina u Domu kulture u Bjelovaru. Gajila sam želju za odlaskom na Glazbenu akademiju, ali sam spontano prepoznala da je vizualna umjetnost moje primarno izražajno sredstvo. Iako, ponovno sam se vratila sviranju klavira. U jednom sam periodu srednjoškolskog obrazovanja bila fascinirana prirodnim znanostima posebno fizikom i biologijom. Kontinuirano pronalazim nova područja fascinacije kojima dodjeljujem apsolutni fokus, ali nakon nekog vremena pronalazim nešto drugo i onda se sve to spaja u nešto treće. U likovnosti sam pronašla savršeni playground u kojem sam mogla te skakutave interese usmjeriti u jedan cilj.
Bjelovarska glazbena i kazališna scena oduvijek su imale veliku podršku i samim time su rasle, razvijale se, širile unutar i izvan grada, dok sam stekla dojam da je podrška vizualnoj umjetnosti nerijetko izostajala, izuzev nekoliko sjajnih street art inicijativa. Možda je to samo moj dojam. Iz Bjelovara sam se preselila nakon upisa na Akademiju, s tek navršenih 18 godina i iz sredine koja nije posebno prepoznavala niti podržavala moj interes za stvaralačkim radom. Logično, takvi su stavovi poprilično dosadni, ali ostavljaju i jedan trag nesigurnosti koja je uvijek prisutna. Kada sam shvatila da su moji kolege koji su pohađali ŠPUD ipak sagradili jednu određenu sigurnost i imali su obrazovni prostor u kojem su mogli njegovati svoju kreativnu prirodu, pogotovo sam se osjećala kao da mi nešto nedostaje ili da sam nešto propustila. To je taj jedan liminalni prostor u kojem nisi nikada sasvim odvojen od grada u kojem si odrastao (ni ne želiš to biti), a s druge strane ne pripadaš u potpunosti mjestu u koje si došao. Sada s odmakom shvaćam da u tim osjećajima leže brojne mogućnosti za uspostavljanjem dijaloga s mjestom koje čuva sjećanja mog predivnog djetinjstva, a zato već neko vrijeme radim na osmišljavanju jednog projekta u kojem ću, nadam se, artikulirati iskustvo promatranja suptilnih promjena u relaciji sjećanja-memorije mjesta, a grad se unazad nekoliko godina u potpunosti otvorio prema novim strujanjima i to smatram izrazito pohvalnim.
Na Akademiji likovnih umjetnosti stekla si nekoliko diploma, u različitim klasama. Kakvo je tvoje iskustvo studiranja na Akademiji? Koliko si slobode za razrađivanje vlastitih ideja imala na ovoj obrazovnoj ustanovi?
Petra Šabić: Kontinuirani doticaj sa znanjem, iskustvima profesora, stvaralačkim impulsima koji struje među ljudima, a pogotovo idilično šumsko okruženje na Jabukovcu – te sve senzacije sam osjećala kao udah svježeg zraka. Došla sam na Akademiju bez konkretnih očekivanja već sa željom za stvaranjem, učenjem i rastom i upravo sam to tamo i pronašla. Na Akademiji je kontinuirani rad jako bitan. Osim što sam se počela kreativno otvarati, također sam počela razumjeti svoj identitet na novoj razini, a taj proces je ponajviše potaknut druženjem s mentoricom Gordanom Bakić. Kada sam nakon završenog studija Likovne kulture došla na diplomski studij Slikarstva kojeg sam upisala jer sam imala želju nastaviti ozračje radno-kreativne atmosfere pod okriljem mentorice, a danas i prijateljice, Ksenije Turčić, zadesila sam se u prostoru ALU na Ilici koji je bio znatno oštećen potresom. To je bilo poprilično izazovno najprije zato što smo uvijek trebali biti spremni na hitno preseljenje stvari i materijala iz klase, ali takva on edge forma rada jedan je sasvim neobični kontekst stvaranja. U kojem god obliku, period studija će mi uvijek biti jedan od najdražih perioda sazrijevanja upravo zbog pruženog prostora za kreativno eksperimentiranje, stvaranje i generiranje novih znanja i spoznaja.
Izložbom “Guste praznine” (2019.) predstavila si radove nastale u sklopu diplomskog istraživanja “Putovanja kroz dualnost prostora slike” u prostoru zagrebačke Galerije SC. O kakvom je istraživanju riječ? Kako tumačiš spomenutu “dualnost prostora slike”?
Petra Šabić: U Gustim prazninama velika sam platna postavila tako da vise sa stropa, ali da tlocrtno tvore labirint. Kretanjem i kruženjem oko platna promatrač može vidjeti i drugu stranu koja je inače priljubljena uza zid. Tako sam, smatram, prostor rasteretila od zidova i težine koju bi platna tih dimenzija (200 x 165 cm) prouzročila. Nekoliko dana smo se samo bavili postavljanjem osvjetljenja koje je trebalo biti dovoljno mračno, a opet točno usmjereno na određena platna kako bi se prepoznao crtež koji se nalazi unutar slojeva oslikanog platna, a nije vidljiv na krajnjoj membrani već se ocrtava na stražnjim stranama platna.
Tijekom izrade radova, često sam razmišljala o tome koliko je ta ograničena, četverostrana forma platna ustvari objekt ogledanja, a spomenuta dualnost je upravo doticaj svih mojih putovanja do krajnje forme (procesi upisivanja i poništavanja npr.) u kojoj je slika predstavljena i promatrača koji sada u tim zapisima počinje pronalaziti tumačenja u kojima se ogleda on. Svidjela mi se ideja neverbalne komunikacije i ispunjene tišine u kojoj si postajemo bliži, a ništa si ne govorimo. To sam nekako predvidjela pa od tuda i oksimoron naziva izložbe. Iako je krenulo kao ideja o neverbalnoj komunikaciji, kasnije se pretvorilo u itekako verbalnu situaciju što mi je također bilo posebno osvježenje jer uživam u svim tim oblicima razmjene ideja i energija. Tijekom, ali i nakon izložbe ljudi su mi prilazili i obraćali mi se kako bi mi prepričali svoja stanja, ideje i što su oni iščitali iz riječi, simbola i mojih vizualnih mapiranja, a gotovo nitko nije pitao što pojedina slika meni znači već su se osjećali dovoljno slobodnima da pričaju o sebi. Taj obrat mi se posebno svidio jer mi je bilo bitno da komunikacija s publikom bude putem radova koji su misaonog karaktera, a ne isključivo dekorativni.
Koncept u kojem na platnu izučavaš elemente svjesnog i nesvjesnog nastavila si razvijati i nakon stečene diplome na Akademiji likovnih umjetnosti. U varaždinskoj galeriji Ajngel realizirala si izložbu “Neposredna kretanja – Opipljiva praznina”. Na što se odnosi naslov izložbe?
Petra Šabić: Nakon prve diplome doživjela sam mnoštvo susreta s različitim sugovornicima, novim ljudima koji su dolazili iz potpuno međusobno nepovezanih područja, a svi su dijelili sa mnom svoja razmišljanja. Isto tako, ljudi koji su bili i do tada dio mog života počeli su se otvarati na nove načine prema meni. Oko mene se stvorio jedan energetski krug koji je bio u konstantnom pulsirajućem stanju, a ta energetska nit me smjestila u medijacijski položaj. Taj moment ogledanja u mojim radovima i svijest o postojanju određene pripadnosti unutar nevidljivih područja u kojima smo koliko god različiti, u suštini isti, bio mi je okidač za daljnje stvaranje, a te sam radove dakle prezentirala na spomenutoj izložbi.
Zbog te intrinzične povezanosti osjećala sam da ništa ustvari više nije moje i to oslobođenje od imanja mi je hranilo duh – to je ta opipljiva praznina. U toj spontanosti pronalazila sam potvrdu kako put istraživanja svjesnog i nesvjesnog nije gotov, već upravo suprotno. Ta neposredna kretanja sam pokušala uhvatiti u oblicima na platnu, počela sam crtež pretvarati u plohe i rastvarati površinu s naglaskom na kolorit koji sam pak intuitivno unosila u površinu. Crtežom sam ipak dalje pokušala objašnjavati svoje novostečene fascinacije, a zrcalno ispisane riječi su postajale sve čitljivije.
U predgovoru istaknute izložbe Maja Flajsig piše: “(…) umjetnica polazi od konceptualnog obrata – njena su platna poput prvotne materije – crna, a ne bijela”. Kako zapravo nastaju tvoje slike? Je li čin intuitivnog slikanja neodvojiv od tvoje umjetničke prakse?
Petra Šabić: U crnoj boji sam prepoznala prostornost i svojevrsnu točku utapanja vlastite svijesti. Crna boja je bila moja materia prima, ispunjeno ništa satkano od ispražnjenog svega. U stvaranju sam koristila razne početne pozicije: ponekad bi platno tretirala lazurno crnim tonom, a svi elementi bi bili upisani u njegov kapacitet, zatim bi ta nijansa bila izražajnija i intenzivnija, a ponekad bi do crne boje dolazila postepeno kroz čin preslikavanja i priznavanja grešaka. Taj sustav u kojem sam crtala ili slikala, a zatim preslikavala i tako unedogled mi je služio kao mentalna igra pa bih rekla kako je osim intuitivnog slikanja moja praksa temeljena na sistemu pokušaja i pogrešaka.
Prije nego što si započela kontinuirano istraživanje mogućnosti platna, također si izlagala nešto drugačije radove, pri čemu ističem dvije izložbe iz 2019. godine – “Mikrokozmi” u zagrebačkom Botaničaru te “Syzygy” u Galeriji Crta. Koje si radove predstavila u istaknutim prostorima i na što se odnose naslovi ovih izložbi?
Petra Šabić: U obje izložbe predstavila sam radove koji su se najprije isticali svojim formatima – riječ je o vodoravnim drvenim podlogama koje sugeriraju određenu vrstu kretanja i dinamike.
Njihova modularnost mi je dala slobodu da ih, ovisno o prostoru u kojem su izlagani, uvijek iznova postavim na novi način ili se poigravam jukstapozicijom njihovih motiva. Od motiva su proizišli i nazivi obje izložbe. Tijekom rada sam došla u doticaj s dosta starim knjigama o astronomiji koje su sadržavale tehničke crteže čija je svrha točna vizualizacija određenih astronomskih pojava. U njima sam pronašla pojam Syzygy odnosno Sizigij koji općenito označava pojavu specifičnih planetarnih formacija odnosno konfiguracija nebeskih tijela kao što su opozicije, konjunkcije ili okultacije. Iako mi se to na prvu činilo kao jedno sasvim novo znanje, kasnije sam kroz istraživanje shvatila da su upravo varijacije plime i oseke rezultat sizigija, ali i kako plimne sile Sunca i Mjeseca koje se aktiviraju u sizigiju direktno utječu i na brojne druge pojave na Zemlji, a tako i na nas. Proces učenja i proučavanje položaja i oblika bilježila sam i dodatno si pojašnjavala putem crteža u kojima su se pojavile i asocijacije proizišle iz pročitanog.
Uplivala sam u rijeku promišljanja o svemu što je bilo prije i što će biti nakon nas i to mi je sve stvaralo prostor razumijevanja svoje svrhe u tom trenutku. Osjećala sam da sam ja taj mikrokozmički dio koji igrom slučaja u tom trenutku spoznaje samog sebe i samim time vidi da je ništa – jedan full circle trenutak. Ako se dobro sjećam, mislim da je na dan otvorenja izložbe bila pomrčina Sunca.
Slike objedinjene nazivom “Transpersonal” izlažeš u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo 2021. godine, a već iduće godine istu seriju radova predstavljaš samoborskoj publici u Galeriji Prica. Budući da si iste radove izlagala u dva različita prostora, koliko si pažnje posvetila osmišljavanju postava izložbe?
Petra Šabić: Transpersonal je rezultat diplomskog istraživanja na Slikarskom odsjeku i u prostoru Pogona Jedinstvo funkcionirao je na novoj razini. Crna, monumentalno velika, mračna prostorija u kojoj se platna pojavljuju kao fragmenti sjećanja i izviru iz opipljive tame. Crna se boja na površini platna prelijevala preko granica platna i ulazila je u crni prostor koji je tako postao ekvivalent dosadašnjem poimanju „crnila“. Radovi su ovdje funkcionirali kao metodični ogledi o vlastitim stanjima svijesti i dovedeni su u odnos s razmišljanjima o prostoru kao promjenjivoj tvari. Pokušala sam poništiti granice platna i pretvoriti ih u mentalne strukture. Mislim da je ovdje bio vrhunac procesa koji je započeo nekoliko godina ranije. U Galeriji Prica sam ih pak htjela potpuno postaviti u svjetlost, kao nikada prije. Poigravanja sa svjetlosti i tamom su moje osobne komunikacije prema svijetu, ali shvatila sam nakon te izložbe da je vrijeme za oslobođenje.
Tvoji su radovi otputovali na drugi kraj svijeta u sklopu putujuće grupne izložbe “Memories 5”, a time je tvoje radove imala priliku vidjeti publika u Indiji, Japanu, Vijetnamu, Thailandu i Indoneziji. Jesi li imala priliku saznati neke povratne informacije kako su radovi bili tamo prihvaćeni? Donose li ovakve putujuće izložbe nove prilike mladim umjetnicima?
Petra Šabić: Tijekom trajanja tih izložbi javili su mi se neki od kustosa tih galerija kako bi mi prenesli pozitivne reakcije na moje radove, a dva grafička otiska su ostala trajno u Vijetnamu. Planiran je bio i odlazak na navedene lokacije koji je nažalost bio spriječen zbog globalne pandemije. Ovakve putujuće izložbe su zanimljive jer je riječ o promjeni jedne važne varijable – okoline, a takve promjene konteksta mogu utjecati na opći dojam o djelu. Vrijeme i mjesto su elementi koji mogu dodijeliti ili oduzeti značenja koje djelo ima i iskreno bih voljela da sam saznala i više komentara ne samo o mojim, već i o radovima mojih kolegica koje su izlagale jer koliko god su naši radovi drugačiji ipak su nastali u sličnim društvenim kontekstima od onih u kojima su se našli unutar Memoriesa. Takve varijacije smatram izrazito zanimljivima općenito u umjetnosti, ne nužno vizualnoj već i svim drugim oblicima.
Na Bijenalu crteža u Galeriji HDLU Istre u Puli izlagala si rad “Kontrolirani kaos”. Riječ je o 154 crteža dimenzija 3 x 2 cm, a napravila si ih kombiniranom crtačkom tehnikom na naljepnicama. Kako si došla na ideju za ovakvim formatom izlaganja i što te naljepnice predstavljaju?
Petra Šabić: Riječ je o industrijskim naljepnicama za označavanje artikala ili zimnice. Najprije sam htjela napraviti obrat u korištenju tih naljepnica jer one sugeriraju određeni stupanj organizacije, kontrole i reda, a ja sam ih izrezala, nosila posvuda sa sobom u maloj limenoj kutijici i crtala po njima sa svime što mi je u tom trenutku bilo dostupno. Minijature su mentalni otisci sadržaja kojim sam okružena u određenom trenutku: nefiltrirane misli, skice za slike, zanimljive vizualne situacije, humoristične bilješke apsurda i općenite ideje o odnosima između oblika. Arhivirala sam ih zatim u strukturiranu cjelinu i nadjenula im raspored koji je samo varka stabilnosti.
Slično kao i s radovima u Syzygyju, ovi su radovi modularni, a ove ću ih godine postaviti u site-specific situaciju u prostoru ZILIK-a u Karlovcu. S obzirom na to da sam veliki dio vremena posvetila radu na formatima koji su fizički veći od mene, uvijek mi je bilo posebno zanimljivo raditi u isto vrijeme na minijaturnim formatima. Ludičko slaganje motiva i uvezivanje vlastitih misli može također biti predmet estetičkog oblikovanja.
U 2023. si pobijedila na natječaju koji u suradnji provode CROZ i HDLU, a tim je povodom postavljen tvoj rad “Miris utorka” na pročelje zgrade u Lastovskoj ulici 23 u Zagrebu. Jesi li već imala unaprijed zadanu temu na koju si morala odgovoriti svojim rješenjem ili si imala potpunu slobodu ponuditi rješenje prema svojem ukusu? U kojoj je tehnici realiziran rad? Kakav je osjećaj proći pored rada ovakvih dimenzija i kakvo ti je iskustvo izlaganja u javnom prostoru?
Petra Šabić: Natječaj za likovno rješenje na pročelju zgrade CROZ-a koji se provodi u suradnji s HDLU-om pratim već neko vrijeme, a ovo mi nije bila prva prijava. Koncept natječaja je takav da je tema unaprijed definirana, a ove je godine to bila Sinestezija. Predložila sam i izradila nekoliko likovnih rješenja čije sam finalne verzije izradila koristeći se digitalnim alatima. S obzirom da sam od djetinjstva, ne poznajući tada pojam sinestezije, na spomen pojedinog dana u tjednu instinktivno vidjela određene fontove slova i boje koje sam povezivala s tim danima, procesualnost ovog fenomena mi je bila poprilično poznata. Također, kao što sam ranije spomenula, glazba je bila dio mog odrastanja, tako da sam prilikom izrade pokušala uroniti u sjećanja vlastitog djetinjstva i načine na koje sam stvarala asocijacije i kako sam tumačila i učila o svijetu koji me okružuje, shvaćajući postepeno uzajamnost fenomena od kojih je satkana svakodnevica. Miris utorka mi je tako prvi ozbiljniji projekt što se tiče rada u digitalnim alatima.
Rad je zaista velikih dimenzija (12 x 4.8 m) i vidljiv je sa Slavonske petlje, a u odnosu na njega platna od 2 metra se čine kao minijature Kontroliranog kaosa. Često se krećem ovom petljom i primjećujem usputne prolaznike koji zastaju ispod rada u svojim svakodnevnim kretanjima. Takva neposredna komunikacija s prolaznicima upotpunjuje svrhu samog rada.
U Galeriji Događanja si u 2023. godini održala samostalnu izložbu naslovljenu “Too much / Double coded”. Izložbom si pokazala svojevrstan odmak od svoje uobičajene umjetničke prakse te si izložila, osim slika, i instalaciju u središtu galerijskog prostora koja nalikuje na lebdeći mobil te radove na pleksiglasu. Što te potaknulo na otkrivanje i istraživanje novih materijala i mogućnosti izražavanja? Jesi li se zasitila ograničenjima koja platno nudi?
Petra Šabić: Na neki način jesam. Došla sam do kreativnog limita što se tiče dosadašnjih kreativnih putanja i iako mi je to isprva stvorilo osjećaj nelagode, ubrzo sam shvatila da konačno dolazim do jednog obrata u svom radu, a taj proces još traje, čak i u trenutku kada odgovaram na ovo pitanje. Počela sam primjećivati da se ponavljam, iako je meni svaki rad sasvim nova situacija, svejedno su me počeli gušiti. Ponekad je isključivanje najbolje za novo uključivanje.
U instalaciji Oprostorena slika vodila sam se idejom redefiniranja unutarnjeg prostora slike, a papir koji je porozan, taktilan i netrajan na neki je način savršena metafora mog stanja. Taj rad je imao beskrajno puno faza prije nego se pojavio u obliku kakav je bio prezentiran na izložbi. U jednom sam trenutku, kako bih otpustila svoju „crnu fazu“ odlučila napraviti kompletni zaokret i umjesto površine koja upija, počela sam upisivati vizualne elemente u potpuno rasterećene površine pleksiglasa. Njih sam također u jednom trenutku shvatila kao modularne elemente i poigravala sam se i nizala ih jedne na druge kako bih stvarala nova rješenja.
Na izložbi predstavljaš radove apstraktnih i dinamičnih kompozicija, a pritom koristiš i već prepoznatljivu paletu boja za vlastitu umjetničku praksu. U predgovoru izložbe spomenuta je i inspiracija koju crpiš iz babilonskih karata zvijezda. Koliko si posvećena proučavanju astrologije i u kojoj je mjeri ona utkana u cjelokupno stvaralaštvo?
Petra Šabić: Astrologiju proučavam već gotovo deset godina i ne sviđa mi se način na koji ju se banalizira u mainstreamu. Ona je simboličko iščitavanje životnih fenomena kojima smo okruženi kao zajednica i kao pojedinci, a ne doslovno shvaćanje i površne analize. Konstantno smo okruženi obrascima koji se pojavljuju u našim životima, a taj upliv u ta strujanja, razumijevanje istih i postavljanje sebe u poziciju svjesnog promatrača je ono o čemu astrologija najviše uči. Gotovo svi pojmovi u astrologiji nose simboličke vrijednosti. Također, riječ je i o intuitivnoj disciplini. Zbog te intuitivnosti se ponekad susretne i s mojim stvaralaštvom. Mislim da su neke istine stvarne iako njihovi logički argumenti nisu vidljivi na prvu jer to je samo jedan od načina spoznaje, ponekad se treba tuneati i za druge kanale.
Osim što se baviš slikanjem, također vodiš razne projekte, ali i radionice. Kakvo je tvoje iskustvo rada s ljudima? Kako se snalaziš u mentorskim ulogama?
Petra Šabić: Koordinatorica sam projekta Erasmus + Umjetnici za umjetničko obrazovanje u organizaciji HDLU-a, ali osim toga s HDLU-om radim i na drugim aktualnim projektima u kulturi. Takav organizirani tip rada koji zahtjeva koncentraciju, brzinu i budnost mi predstavlja osvježenje jer je riječ o dinamičnim projektima u koje je nerijetko uključeno više ljudi. Naučila sam jako puno o radu u kulturi, a iako možda poveznica na prvu nije jasno vidljiva, prepoznala sam da kada se u jednom dijelu života bavim određenom kliničkom preciznošću, s druge strane mi se u umjetničkom stvaralaštvu otvara jedan novi prostor slobode. Takvi oksimoroni su mi uvijek pružali osjećaj stabilnosti.
Osim toga, umjetnica i prijateljica Andreja Vivoda i ja pokrenule smo projekt Mala putujuća likovna Akademija čiji je koncept rada vezan uz decentralizaciju likovne edukacije pa tako surađujemo s udrugom Naša djeca s otoka Lošinja i Parkom prirode Lonjsko polje. Osmišljavamo, organizirano i vodimo likovne radionice te provodimo edukaciju koja spaja stvaralaštvo i procese učenja. S našom ekipom s Lošinja radimo i na dodatnim projektima izrade edukativno-umjetničkih knjiga o kulturi i povijesti otoka Cresa i Lošinja.
Također, članica sam žirija za odabir radova likovnog amaterizma u organizaciji Centra za kulturu Maksimir, a u tim projektima sam također upoznala čitav spektar zanimljivih individua. Radila sam također i kao vanjska suradnica Muzeja suvremene umjetnosti gdje sam sa prijateljicom i kolegicom Ivanom Šešlek vodila tematske likovne radionice koje su imale sjajan odaziv i bile su poprilično dobro primljene od strane publike. Do danas mi je jedan od najdražih projekata bio studentski projekt UMMA koji sam ostvarila s kolegicama Miom Matijević i Katrin K. Radovani za koji smo bile nagrađene Rektorovom nagradom. Riječ je o nizu likovnih i kreativnih radionica koje smo provodile nekoliko mjeseci u prostoru Majčinskog doma u Nazorovoj.
Bilo je tu do danas mnoštvo manjih i većih projekata, ali općenito me uvijek veseli rad u zajednici, s više ljudi sa zajedničkim ciljem. Kada ljudi u sebi nose opuštenost i otvorenost prema učenju, određeni stvaralački impuls, ali i manjak egocentričnosti moguć je transfer ideja, spontanosti i kreativnosti, a to nekako smatram svrhom umjetničkog poziva.
Postoji li još neka izložba koja ti je posebno draga i koju bi izdvojila?
Petra Šabić: Svaka izložba koju sam pripremala s tatom mi je posebno draga.
Kakvi su ti planovi za budućnost?
Petra Šabić: U drugom dijelu ove godine putujem u Leipzig kako bih sudjelovala na rezidencijalnom programu u okviru projekta De/konstrukcija slike. Veselim se generiranju novih ideja kroz istraživanje leipzške umjetničke scene i kulturnih strujanja.
Također, daljnje istraživanje novih mogućnosti kreativnog izražavanja dovelo me do rada s alternativnim procesima i metodama. U zadnje vrijeme se poprilično intenzivno bavim cijanotipijom i antotipijom. Tijekom studiranja naišla sam na poprilično stare dječje enciklopedije koje su bile ispisane dječjim bilješkama. Takvi zapisi potaknuli se me na razmišljanje o samoj prirodi učenja i oblikovanju tih procesa tijekom vremena, ali i važnosti očuvanja dječje znatiželje i spontanosti u odrasloj dobi. Osim toga, bilježila sam fragmente naslova časopisa posvećenih izvještavanju o raznim paranormalnim procesima i mijenjala sam njihov kontekst kako bih stvorila nove priče koje su imale određeni element humora. Fotografski zapisi ovih motiva (kojima su pridruženi i još neki dodatni) temelj su cijanotipa kojima pokušavam izraditi niz vizualnih situacija kojima je zajednička specifična cijan plava boja, ali svaka predstavlja jedinstveni izvor osobnih značenja uvezenih u stvarnost.
Nestalnost medija cijanotipije u kombinaciji s preciznošću koja ne garantira uspjeh, stvara mi određeni novi ushit u radu. To je jedan novi prostor unutar kojeg mogu integrirati trenutačna promišljanja u medije koji nisu isključivo slikarski. ( Izvor: Viz kultura )
