14. studenoga 2018

Marino Frost – Jimi Hendrix iz Bjelovara

Iako zvuči pomalo bombastično, ipak ima osnove, što ćete imati prilike i pročitati u intervjuu s Marinom Mrazom, kako ga mi u Bjelovaru znamo, ili Marino Frost u američkoj verziji, koji je naš rođeni Bjelovarac. Naime Marino je u Americi godinama koristio umjetničko prezime Frost, što je direktan prijevod od Mraz. Kasnije je i legalno promjenio prezime Mraz u Frost i tako postao i službeno Marino Frost. Davne 1989. otisnuo se u SAD, New York ne bi li tamo pronašao i ostvario životni san. Njegov “san” je vrlo stvaran, s atributom “najljepši mogući”, a zbivanja su ga vodila od vlastita studija za snimanje i produkciju, suradnje s vrhunskim imenima glazbene industrije do sviranja s jednima od najvećih živućih legendi rocka – bivšim bandom Jimija Hendrixa, sada vitalnim starcima koji i dalje žar rocka prenose mlađim generacijama. To vam je, znanstvenim rječnikom rečeno, kao da ste pronašli vrlo udaljenu zvijezdu koja je nastala u doba stvaranja svemira, a njena svjetlost je sada obasjala i vas. Marinov put je povremeno bio i put odricanja, ali, kako on kaže, bez vjere u ljubav ne bi postigao niti postao to što jest.

(e-razgovarao: D. Ružić, fotografije:

B Počeo si svirati s bivšim bandom Jimi Hendrixa koji se zvao „THE SQUIRES“?! Zvuči kao SF roman. Kako je to krenulo?

– Prije svega pozdravljam sve iz Bjelovara i okolice! Drago mi je da i na ovaj način mogu komunicirati sa vama! Što se tiče banda „The Squires“, to je bio prvi band Jimi Hendrixa iz New Yorka. Jimi je svirao sa njima oko godinu i pol prije nego se preselio iz New Yorka u London. Tamo je postao zvijezda, da bi se potom kao takav vratio nazad u SAD-e. „The Squires“ su svirali u New Yorku i okolici po klubovima; uglavnom rock, blues i pomalo Motown… Svirali su uglavnom tuđe pjesme, a imali su i nekolicinu svojih vlastitih. Početkom 1966., kad se Jimi preselio u London, band se raspao i nikad više nisu svirali zajedno u ovih 45 godina – sve do sada. Jimi je bio ravnopravan član banda, kao i ostali u bandu. On je svirao gitaru i pjevao, a osim njega u bandu su bili i Curtis Knight (koji je bio pjevač i vođa banda), Ace Hall (bas gitara) i Ditto Edwards (bubnjevi). Jimi i Curtis su umrli, a Ace (74) i Ditto (79) su još uvijek živi, zdravi i veseli.

Što se suradnje sa mnom tiče, sve je krenulo spontano i vremenom su stvari samo išle svojim logičkim tokom. Ace je odprije bio moj prijetelj. Odjednom je dobio od nekih muzičara 14 pjesama koje su Jimi i band svirali u jednom baru u New Jerseyu 26. prosinca 1965. Netko je to snimio na magnetofon, a oni za to nisu niti znali sve te godine. Ace je došao kod mene u moj studio za snimanje, objasnio mi o čemu se radi i pitao me da li bih ja taj materijal htio premixati i izmasterirati. Ja sam to, naravno, s užitkom prihvatio. I sad najednom – evo ti 14 neobjavljenih pjesama koje pjeva i svira Hendrix sa svojim New Yorškim bandom! Wou! Čisto zlato, unikatni unikat!

Kad smo završili s mixanjem i masteriranjem, dogovorili smo se da pozovemo u studio bubnjara Ditta da i on to čuje. On je bio, isto kao i Ace, ugodno iznenađen postojanjem snimki, kao i finalnom kvalitetom zvuka koji smo napravili. Nakon preslušavanja snimki, njih dvojica su predložili da malo sviramo zajedno, tj. da napravimo jam session. Ja ionako u mom studiju uvijek imam sve instrumente za band već spojene i spremne za napad. Ace je još od prije znao moje pjevačke i sviračke kvalitete, pogotovo kad je solo gitara u pitanju. Često bi me hvalio pred drugima, čak i u TV intervjuima. Između ostalog, govorio bi da sam ja Jimi Hendrix današnjice te da je Jimi danas živ – on bi radio slične stvari koje radim i ja. Imao bi sličnu muzičku produkciju, koristio bi slične zvukove i efekte kao i ja… Išao bi u komplimentima do te mjere da je Hendrixa usporedio sa mnom, a ne mene s njim, itd. Neke klipove iz njegovih TV izjava možete vidjeti na YouTubeu (samo ukucate Ace Hall ili Marino Frost), kao i na mom web siteu

Slično je Ace o meni govorio i Dittu, prije nego što smo svirali zajedno u mom studiju. Odmah po završetku tog sessiona, njih dvojica su me počeli „sapunati“ da sviram i pjevam s njima umjesto Jimija u obnovljenoj verziji banda ili, što bi mi to ovdje zvali – reunion verziji! Premda sam ja strahovito zauzet sa svojim multimedijalnim projektom „Mission of Love“, ipak sam to prihvatio zbog ultra unikatnosti cijele te situacije! Hendrix je za gitaru kao Isus za kršćanstvo, a ova dvojica su njegovi apostoli. Uz to, svi ostali koji su svirali s Hendrixom nakon 1966. su umrli, izuzev basista Billy Coxa. Tako nešto je svjetski unikat, gdje se Hedrixov bivši band okupi prvi put poslije 45 godina i onda još zovu mene da sviram i pjevam s njima umjesto Jimija. Tako nešto je san skoro svakog gitariste. Eh, pa sad neka ja to još i odbijem!? Pa kako? hahahaha… i tako je onda počeo rat na našem otoku!

B Kakvi su „momci“? Jesu li prezahtjevni perfekcionisti ili jednostavni starčeki željni sviranja?

– Još uvijek drmaju bez srama i ne boje se vuka! Za svoje godine su u zapanjujuće dobroj kondiciji. Ja nikad nemam osjećaj da oni nisu moja generacija. To su ljudi koji su proveli cijeli život u rock & rollu, skroz su vibrantni, simpatični i komunikatnivni sa svim generacijama. Na taj način ih i svi oko njih prihvaćaju i doživljavaju – prijateljski, ležerno i nerezervirano. Ja ih doživljavam kao ono što oni meni i jesu – prijatelji! Ja se s njima često osjećam kao onaj dečko u filmu „Crossroads“, koji je putovao i svirao s onim starim crncem koji je svirao usnu harmoniku s Robert Johnsonom….hahaha…

Što se perfekcionizma tiče, tu su oni u „smrtnom strahu“ od mene, a ne obratno…hahahaha

Pogledajte samo video klipove gdje pričaju o tome… Inače, oni sviraju po feelingu cijeli život i uvijek su zadovoljni i veseli, šta god da ispadne na kraju utakmice!

B Koji su planovi u tom projektu? Gdje se može kupiti CD ili DVD?

– Planovi za uživo nastupe su uvijek aktualni. Dobili smo i ponude za nastupe, osim Amerike i za Aziju. Pregovori su u tijeku. Što se tiče CD-a koji su oni snimili sa Jimijem ’65., a ja ga mixao, zbog raznih sudskih problema taj CD nikada dosada nije legalno objavljen u SAD-u. Isto tako, kako stvari stoje, neće biti niti objavljen još dugo vremena. Tu su tri strane u pitanju. Hendrixova obitelj, koja ima ekskluzivno pravo na sve što je vezano uz Hendrixovo ime, zatim Ed Chalpin, tip koji je pod sumljivim okolnostima potpisao ugovor s Jimijem za (doslovce) $1 za tri godine Jimijevog rada s njim. Chalpin je potom snimio Jimija kad je svirao sa „The Squires“, tako da on ima pravo na snimku. Tu je i naša strana, tj. band. Oni nisu potpisali ni sa kim ništa. Hendrixova strana je tužila Chalpina puno puta za razne stvari, a sad nijedna strana neće niti čuti za drugu. Ja sam ih pokušao „pomiriti“, no nitko nije zainteresiran za suradnju. Nijedna strana pak ne može izdati legalno CD bez ugovora s drugom stranom. I jedni i drugi su puni novaca, a za fanove ih nije briga.

Nakon pregovora s obje strane, ja sam došao do kraja tunela pa za sada nema svjetla. Što se pak video snimki tiče, mi stalno nešto snimamo, što razne intervjue, što uživo svirke. Imali smo dva nastupa na TV gdje smo svirali uživo, imali smo na TV intervjue, često snimamo i naše nastupe u klubovima… Uz to, i kamermani iz naše ekipe stalno snimaju razne izjave pa možda od toga svega postane jednog dana i dobar dokumentarac. Ali, kao što sam već rekao, šta god je trenutno za javnu upotrebu, može se naći i na YouTube na već gore navedenoj adresi.

B Može malo o tebi. Rođen si i živio u Bjelovaru do početka 1989. kada si odlučio otisnuti se preko Velike Bare, u New York City. Koji su bili razlozi? Ovdje si bio zvijezda u usponu…

– Sve što sam tamo radio s muzikom prije nego sam otišao u Ameriku, a bilo je dosta toga, vezalo se samo uz iskustvo i što bolju pripremu za Ameriku. Još kao klinac sam planirao moj život u Americi, do te mjere da su većina mojih vršnjaka koji su išli sa mnom još u osnovnu školu znali „kud vode svi moji putevi“ i šta ja to spremam. Štos je da i dan danas mnogi od njih prepričavaju razne anegdote u vezi toga.

Imao sam jasan cilj, a u skladu s tim ciljem, morao sam se pripremiti što bolje. Počeo sam s 11 godina na bubnjevima, a kasnije prešao na solo gitaru koja je i do danas ostala moj „prvi“ instrument. Kasnije sam naučio svirati bas gitaru i mnoge žičane instrumente, razne udaraljke pa ponešto i klavijature. Usavršavao sam pjevanje, komponirao, pisao tekstove pjesama, aranžirao i osmišljavao stilski moje vlastite pjesme. Da bih snimao svoje pjesme, a pritom ne ovisio o bilo kome, shvatio sam da mi nema druge nego da naučim i snimanje. Tako sam ušao u studijsko snimanje pa je s tim u paketu došlo i tehničko znanje i muzička produkcija. Naučio sam tehničku stranu, a i producirati. Produkcija je velika stvar, to je umjetnost za sebe!

Svirao sam sa svima; od najlošijih amatera, do vrhunskih profesionalaca. Svirao sam sve vrste muzike, od najgorih do najelitnijih mjesta. Svirao sam besplatno i za vrhunske novce. Napravio sam u roditeljskoj kući i svoj mali studio za snimanje. Sve sam to radio samo da bih bio što spremniji kad dođe vrijeme za odlazak u Ameriku. Sve u svemu, u Hrvatskoj me niti najveća muzička karijera nikad nije zanimala, moje je kormilo od malena bilo okrenuto prema Americi…

B Što si ispočetka radio i kako si živio u Americi? Jesi li mislio da se ostvaruje tvoj „američki san“ ili je bilo trenutaka kad si pomislio na povratak? Je li ti nedostajala obitelj, prijatelji, homeland?

– O svemu tome bi se mogla napisati jako dobra i zanimljiva knjiga, a nadam se da će jednog dana doći i do toga! hahahaha…

Kao i u mojim drugim stvarima, meni je igra počela drugačije od drugih standardnih priča, a počela je odmah i na prvu loptu. Još po dolasku na aerodrom u New York ponuđena mi je opcija da idem s prijateljem autom do Floride i to još iste noći. Pristao sam na to i već par sati kasnije zajedno smo vozili do Hollywooda. Od NY do tamo ima 25 sati efektivne vožnje. Nakon puta avionom od Europe do Amerike, samo mi je još trebalo da vozim i auto 25 sati. No, hej, kad je fešta, nek se svi veselimo! Tako da sam ja doslovce već prvog dana proputovao skoro cijelu istočnu obalu Amerike, tj. prošao sam kroz 10 država. Kad sam stigao na Floridu, tek to je bio moj prvi pravi kontakt s Amerikom. Pošto su me kod kuće svi plašili s kriminalom i zloglasnim pričama iz filmova, očekivao sam neku strašnu frku na ulicama u toj Americi. A ono, ni 5 ni 6, nego 7! Raj na zemlji! Nisam mogao vjerovati. Nikad prije nisam vidio ljepši i čišći turistički gradić i da… bilo je baš kao u filmovima, ali onim najljepšim i najotmjenijim, sve suprotno od onoga šta su mi pričali! Prekrasni parkovi, trgovine, temperatura, plaže pune turista, bandovi sviraju… Dok sam bio kod kuće padao je snijeg, a kad sam stigao u New York bilo je prohladno proljeće i kiša. Najednom se nađem na Floridi, a ono – polovica ljeta! I to sve u dva dana. I tako – odmah akcija! Obišao sam sve gradove u okolini i sve interesantno što sam god mogao. Brzo sam se uklopio, stekao prijatelje i maksimalno se proveo u tih 14 dana.

Nakon toga sam se s prijateljima vratio u New Jersey (5 km od NY), gdje sam živio sljedećih pola godine. Po dolasku u Jersey, javio sam se nekim muzičarima čije sam telefonske brojeve dobio od raznih prijatelja. Preko toga sam odmah dobio svirke već prvi vikend; petak, subotu i nedelju. Na tim svirkama sam upoznao nove ljude, koji su me zvali da sviram s njima idući vikend. Tako sam odmah počeo sa živim svirkama, a gdje bih god svirao – upoznavao sam opet nove ljude koji su me pak zvali da sviram s njima. Uz to, jedan od prvih ljudi koje sam upoznao već na prvoj svirci postao je moj veliki prijatelj i fan. On je došao na ideju da nas dvojica zajedno napravimo studio za snimanje kod njega u kući. Zajedno smo kupili opremu za studio i tako je to krenulo. Ali, njegova kuća je bila sat i pol udaljena od grada New Yorka, pa je to bio veliki problem i za naša putovanja tamo, a i za klijente koji su trebali dolaziti kod nas. Interesantno je da sam si u svoj toj općoj gužvi, već nakon nekoliko tjedana boravka u NJ, sredio osnovne dokumente (što je jako teško dobiti), a stjecajem okolnosti već nakon 10-tak mjeseci u Americi imao sam 3 auta. Bio sam prezadovoljan postignutim i DA, bio sam na putu za „američki san“.

Pola godine kasnije našao sam drugog partnera u gradu New Yorku. S njim sam se gnjavio daljnjih 2 godine, a onda sam otvorio svoj vlasiti studio „Stardust“ početkom 1992. Do tada sam, uz muziku, imao i neke druge sitnije, kratke part-time posliće. Jedini duži part-time, koji sam držao prve 3 godine, bio je posao limo vozača. Prije Amerike nikad nisam ništa radio osim muzike, a jedino što sam znao raditi osim toga bila je vožnja auta. Tako sam prve 3 godine vozio limuzinu dok nisam radio s muzikom. No, već ubrzo nakon otvaranja svog vlastitog studija, bavio sam se isključivo muzikom. Vremenom sam dotjerivao studio i kupovao bolju opremu, radio sa sve kvalitetnijim muzičarima i pjevačima.

O povratku nazad nisam nikad razmišljao niti kao o opciji. Za mene je postojala samo varijanta za naprijed ka uspjehu, a „nazad“ za mene nikada nije bila opcija vrijedna niti razmatranja. Čim počneš čak i razmatrati opciju neuspjeha, znači da već tim činom ramišljaš o neuspjehu! Ne, to mene nije zanimalo i još uvijek me ne zanima!

Naravno da ti svi ljudi i krajevi koje voliš i nedostaju. Tako su nedostajali i još uvijek nedostaju i meni. No, za uspjeh ka željenim ciljevima postoje i određene žrtve. Ja sam bio OK s tim. Mnogi prijatelji i članovi obitelji bili su kod mene u posjeti, a ja idem tamo na odmor kad god mi se pruži šansa. Uvijek ciljam ljeto ako je ikako moguće, tako da zakačim i more. Naše more je fantastično i obožavam ga! Bio sam i na Karibima, Hawaima, Kaliforniji, Floridi i otocima, New Jersey i New York plažama… ali, Jadran je ipak nešto specijalno!

B Kako si doživio krvavi rasplet ex Juge?

– Ja sam otišao odande još dok je bio mir. Ljudi su već i tada bili nezadovoljni, odvijali su se razni javni mitinzi i protesti… Ipak, nitko nije pomišljao da će se već 3 godine nakon mog odlaska tamo događati onakvo zlo! Dok je počeo rat, zrakom je lebdjela tjeskoba i neizvjesnost svaki put kad bi zvao telefonom u Hrvatsku. Bilo je jako gadno zvati i pitati tko je opet poginuo od rodbine i prijatelja. I onda onaj napad u Bjelovaru… Kasnije sam dobio i video tape. Krajnje je bilo bizarno gledati nakon nedjeljnog ručka na filmu „rat u svome gradu“! Izgleda sve stvarno… nema glume! Ah, pa znaš sve zgrade i ulice pa i te kuće što gore… Ah, pa ovi sa silosa što su snimali se saginju da ne dobiju metak! I onda vidiš te granate kako lete i posljedice destrukcije… Ah, pa sve je to ludilo! Zašto ljudi jedni drugima ne daju pomoć i ljubav; pa čemu zlo, ubijanje i uništenje i ovog malo što smo imali? Znaš, to su uglavnom bile te frekvencije koje su mi prolazile sistemom u to vrijeme…

B S kim si od naših zvijezda surađivao?

– S jako puno njih ili, još preciznije, s većinom njih koji su dolazili u New York. Premda 99% mojih stvari radim s Amerikancima, do prije par godina sam često znao raditi i s bandovima i pjevačima s ex YU prostora, premda najviše iz Hrvatske. Pošto se ja jedini profesionalno bavim muzikom od svih naših u New Yorku i okolici, većina bandova, pjevača ili njihovih menađera je uglavnom dolazila kod mene za bilo koji tip profesionlne usluge kad je muzika u pitanju. Ja sviram više instrumenata ako im je potreban muzičar, a isto i pjevam. Posjedujem sve muzičke instrumente za regularni band, ozvučenje, umnožavanje CD-a, produciram, komponiram, pišem tekstove pjesama na oba jezika, radim kao ton majstor, itd. Ukratko, mogu im pomoći po svim pitanjima kad je u pitanju nastup u New Yorku. Radio sam sa svim tipovima muzike, od rocka, popa, narodnjaka, zabavnjaka, klasike, itd. Evo i nekih od poznatih imena s vaših prostora:

PRLJAVO KAZALIŠTE, ALEN VITASOVIĆ, PARNI VALJAK, OLIVER DRAGOJEVIĆ, ŽELJKO BEBEK, MAGAZIN, SENNA M (SENAD OD BOSNE), COLONIA, ZDRAVKO ČOLIĆ, CRVENA JABUKA, PLAVI ORKESTAR, ĐORĐE BALAŠEVIĆ, ALEN ISLAMOVIĆ, JOE MARAČIĆ-MAKI, MAJA LONČARIĆ, KEMAL MONTENO, ZABRANJENO PUŠENJE, VALENTINO, SERGIO PAVAT, SANDRA KULIER, ALEN SLAVICA, DRAŽEN ZEČIĆ, ATOMSKO SKLONIŠTE, MERSA MILJKOVIĆ, NATAŠA VLADETIĆ, MERLIN, DARKO DOMIJAN, TOŠE PROESKI, MOMČILO BAJAGIĆ-BAJAGA & INSTRUKTORI, KEMAL MALOVČIĆ, ŠERIF KONJEVIĆ, ŠAKO POLUMENTA, HANKA PALDUM, VESNA NEŽIĆ-RUŽIĆ, DRAŽEN ŽANKO, MERI CETINIĆ, DANIEL KOŠTA, NEDŽAD SALKOVIĆ, RIZO HAMIDOVIĆ, NEDELJKO BILKIĆ, BORA ĐORĐEVIĆ, KRUNOSLAV KIĆO SLABINAC, PETAR GRAŠO, ZLATKO PEJAKOVIĆ, MARKO PERKOVIĆ-THOMPSON, BRUNO KRAJCAR, LIDIJA PERCAN, ŽELJKO JOKSIMOVIĆ, MARADONA, NOVICA NEGOVANOVIĆ, SEVERINA, IVO FABIJAN, MATE BULIĆ, MAGNOLIA, MIKI JEVREMOVIĆ, HARI MATA HARI, ĐUKA ČAIĆ, DALEKA OBALA, ĐANI MARŠAN, MARINA TOMAŠEVIĆ, GORAN KARAN, AERODROM, BEPO MATEŠIĆ, MLADEN GRDOVIĆ, INDEXI…

Eto, vidiš koliko ih ima, a to su samo neki s kojima sam radio da ih se odmah mogu sjetiti, a ima ih još i više… hahahaha

B Što misliš o glazbenoj sceni u Hrvatskoj? Pratiš li je uopće? Misliš li da bi netko od naših mogao uspjeti u SAD-u sudeći po kvaliteti glazbe, ili je možda problem u organizaciji i financijama? Možeš izdvojiti neki pozitivni primjer?

– Glazbenu scenu u HR slabo pratim, ali se ipak zanimam za nju koliko mi to okolnosti dozvoljavaju. Dugo vremena sam te događaje više pratio kroz ove ljude s gornjeg popisa koji su dolazili ovdje na turneje pa bi mi oni osobno pričali šta se događa tamo i s njima i ostalima. To je malo neobičan način praćenja događaja, ali tako jest… Mnogi od tih prije-spomenutih imena dolazili bi ovdje na turneju i tek onda bih ja po prvi put čuo za njih i kasnije u njihovom prisustvu otkrivao tko su oni, što to sviraju i pjevaju i o čemu se tu radi… hahaha

Šta mislim o HR sceni? Znaš, svi su oni meni negdje u dubini dragi, pošto sam i ja rođen i odrastao tamo… No, realnost je da je jako malo njih stvarno kvalitetno i unikatno za ovaj nivo ovdje. Druga je stvar kad to gledaš iz one perspektive, a drugačije je kad gledaš iz ove ovdje. Tamo je OK sve dok se narod veseli! Nema puno veze jel to ima neke umjetničke kvalitete ili poruke viših sfera… Ja sam jako kritičan i prema ovima ovdje, čak i najboljima, pogotovo kao producent u studiju, a kamoli prema onima tamo u HR. Evo ti jednog brzog primjera – pjevačica koja je meni pjevala prateće vokale na mom CD-u pjeva još od ’96. s Mariah Carey na njenim albumima i u njenom bandu. Prije toga, dok je počela raditi sa mnom u studiju, odlazila je kući suznih očiju, koliko smo ozbiljno i kvalitetno radili. Naravno da je ona vrhunska pjevačica, ali bojala se da nije dovoljno dobra jer sam tražio od nje vrhunac. Hrabrio sam je i od nje tražio maksimum. Govorio sam joj da će jednom kad preskoči ogradu, moći pjevati s bilo kim. Tako je i bilo. Nedugo nakon toga, počela je raditi s Mariahom. Kasnije su je unajmljivali za snimanje Aretha Franklin, Diana Ross, Beyonce, Mary J Blige, itd.

Ovdje i zadnji amateri bolje sviraju i pjevaju nego u HR najbolji profesionalci. Ne znam nikog u HR tko bi iole imao šanse za bilo kakav uspjeh u Americi. Osim toga, nisu samo prsti ti koji sviraju. Neki od njih imaju i dobre „prste“, ali – problem je što nisu samo prsti u pitanju. U pitanju je i duša i sve ono što izlazi iz nje. Nadalje, problem većine muzičara koji dolaze iz drugih zemalja, a također i kod ovih naših, je pitanje mentaliteta. Naš čovjek čim dođe negdje, odmah druge cijeni po sebi, a ne sebe po okolini. Zato nijedan naš muzičar koji je došao ovdje iz HR nikad nije kliknuo ozbiljnije sa zapadom, a pogotovo ne s New Yorkom. Neki koji su i dolazili ovdje, brzo bi se izgubili i kasnije ili radili regularne poslove da bi preživjeli ili bi se vratili nazad kući. Što se studijskog rada tiče, sjećam se jedne zgode s Đani Maršanom u mom studiju. Kad je čuo pjesme s mog CD-a i moju produkciju, pitao me ozbiljno: „OK, Marino, daj mi sad objasni koja to sprava od svih ovih u tvom studiu pravi taj američki zvuk… Pa to je upravo ono kako svi naši bandovi pokušavaju zvučati, ali nijednom to nije uspjelo… Pa koja je to onda sprava?“ Ja sam se na to grohotom nasmijao i objasnio mu da nema te sprave koja to radi, nego je u pitanju SVE! Kompozicija, pjevanje, sviranje, tekstovi, produkcija i sve ostalo… Da, odgovor i formula za „američki zvuk“ je – SVE zajedno je važno! A to sve zajedno se bazira i na kvaliteti!

B Osim snimanja, radiš i produkciju, a i odsviraš što treba? Kako si odlučio biti multi-instrumentalist? Treba li za to imati 4 polovice mozga?

– Da, radim kao tonski snimatelj, a i producent u studiju. Već sam prije naveo koje sve instrumente sviram. Ako hoću, u studiju mogu odsvirati i otpjevati sve sam. U današnja vremena postoji tehnika snimanja kanal po kanal, tako da nasnimavanjem mogu odsvirati sve istrumente u pjesmi, a i otpjevati sve vokale, nakon što sam pjesmu iskomponirao, napisao tekst i izaranžirao je. Ali, rijetko baš sve radim sam, jer volim raditi i svirati s drugim muzičarima. Na taj način je puno zabavnije, dobiva se drugačija tekstura svirke, a i drugačija je vibra. Meni je interesantnije u pjesmi postići sudar različitih pozitivnih energija, nego imati jednu energiju, koliko god ona bila kvalitetna. To bi ti bilo kao da igraš šah sam sa sobom. Previše je sterilna energija, vibra, pristup i način razmišljanja… Kod mene ne igra ego faktor. Kod mene je važan finalni rezultat, pogotovo kad se postigne da „mast curi“ kad slušaš završenu pjesmu.

Za sve to ne treba imati 4 polovice mozga, ali treba imati talent i veliku kilometražu od iskustva, kreativnost i ljubav koja sve to proizvodi. Ljubav pak, kao najviši stadij pozitivne energije izlazi iz samog središta našeg spirita. Ako je spirit kvalitetan, onda proizvodi i zrači veću dozu ljubavi. Potom sve vremenom legne – i multiinstrumentalizam (ne trebaš se za to specijalno odlučivati, niti opredjeljivati) i pjevanje i komponiranje i aranžiranje, pisanje tekstova i sve ostalo… Sve je to niklo iz klice spirita, a ne iz mozga ili prstiju. Sve nematerijalno kao što je spiritulanost, umjetnost, filozofija, talent, intuicija… dolaze isključivo iz nematerijalnih, spiritualnih sfera. Samim tim, sve što izlazi iz tih grana inicijalno nije napadno i zlobno. Njihov krajnji pozitivan stadij je ljubav, a sve što se temelji na ljubavi ne može biti zlobno i štetno. Ja koristim ljubav kao pogonsko gorivo, a onda se često mnoge stvari koje radim doimaju kao čudo.

B Tvoj temelj i pokretačka snaga bio je blues. Je li tako i danas? Jesi li uvrstio neke nove glazbene vrijednosti u svoj rad?

– Oduvijek sam bio sklon energijama koje se temelje na profinjenosti spirita. A tako je i što se moje svirke tiče. Tu se uvijek prvenstveno nametao blues kao glazbena forma koja ima najmoćniji spiritualni feeling u odnosu na druge vrste glazbe. Samim tim, htio ja to ili ne, sve se to kod mene uvijek nešto na kraju svelo na taj „bluesy“ đir, ili bi se pak vrtilo nešto oko bluesa na jedan ili drugi način. Mnogi nisu niti svjesni činjenice da rock nije ništa drugo nego ubrzana, moćnija verzija bluesa. Ja sam kao klinac počeo s rockom, koji je uglavnom bio baziran na pentatonskim/molskim ljestvicama. Eh, a baš je to uporište bluesa! Kasnije sam svirao i šurovao sa svim mogućim vrstama glazbe, a svaka od njih je ostavila svoj trag i boju u mojoj sviračkoj, kompozitorskoj i aranžerskoj paleti. No, prednost kod mene još uvijek imaju stilovi s vrhunskim feelingom, kao što su, osim bluesa, i gospel, soul, a često i mađarska ciganija (oni su po meni odmah tu poslije američkih crnaca što se feelinga tiče) pa onda ima tu i ruskih molskih skala, itd. No, još jednom, moja glazba je mješavina raznih stilova koje sam svirao godinama. Ja u svoje kompozicije samo prirodno stilski stavljam šta određena pjesma traži. Ima tu uz ove prije navedene stilove i rocka, funka, jazza, psihodelije, popa, a ponekad i etničkih motiva s raznih strana svijeta…

B Izdao si i istoimeni album „Have Faith in Love“ 2009. godine uz koji ide i booklet s kompjuterskim grafikama našeg Bjelovarca Gorana Bešenskog, a svi su tekstovi također tvoji. Radio si ga na više mjesta u New Yorku, Bjelovaru i Zagrebu, i sa dosta glazbenika.

– Da, na albumu ima 15 pjesama koje su konceptualnog karaktera, što znači da su sve one na naki način tematski vezane. To je kao da ideš iz epizode u epizodu u serijskom filmu. Svaka epizoda je priča za sebe, ali sve one još uvijek imaju zajedničku priču. Tekstove pjesama prate digitalne grafike koje je kompjuterskom tehnikom naslikao Goran Bešenski. On je fantastično napravio taj dio kreacije i svi koji su vidjeli te slike su oduševljeni, a pogotovo kad ih još doživiš kao sliku tematike pjesme koju ocrtavaju. Booklet ima 36 stranica. To je najveći i najbogatiji CD booklet koji sam ikad vidio. Osim tekstova pjesama i grafika, tu je, uz razne informacije, i esej s kojim booklet počinje. Esej pod nazivom „Mission of Love“ (Misija Ljubavi) svojom pričom daje do znanja iza kakvih stavova i ideja stoji cijeli multimedijalni projekt „Mission of Love.“ Esej svoju priču vodi kroz tematiku svih 15 pjesama na albumu i jedina indikacija da je trenutno riječ o određenoj pjesmi sa CD-a je spoment naslov te pjesme u kontekstu priče.

Što se tiče svirača i pratećih vokala koji su osim mene učestvovali u snimanju CD-a, tu je garnitura mojih prijatelja koji su vrhunski svirači i vokali. Oni su svirali sa Stingom, Tinom Turner, Herbie Hancockom i ostalim vrhunskim jazzistima, Hendrixom… Prateće vokale mi pjevaju dvije žene što pjevaju sa Mariahom Carey. Snimale su i nastupale sa Beyoncee, Arethom Franklin, Dianom Ross, itd. Na šest pjesama, gdje su mi trebali masovni vokali imam i „Chapter 2“, vrhunski gospel zbor. Ja sam sve pjesme komponirao, napisao tekstove, aranžirao, snimio kao tonski majstor, producirao, otpjevao solo vokale i odsvirao sve gitare. U nekim pjesmama sviram bas, udaraljke, bubnjeve, klavijaure… U nekima sam odsvirao sve instrumente sâm. Produkcija je krajnje glamurozna, a mnogi je nazivaju „milijun dolara produkcija“.

Album sam kompletno snimio, smiksao i izmasterirao u svom studiju „Stardust“ u New Yorku. No, dok bih prijašnjih godina dolazio na duži odmor u Hrvatsku, znao sam tamo raditi demo snimke za moj CD. Na taj način sam nastojao spojiti „ugodno s korisnim“, tj. spojiti moj odmor s radom na pjesmama. Mnogi prijatelji u Hrvatskoj su mi za te potrebe davali svoj studio za snimanje i na tome sam im vječito zahvalan. To je najviše bilo u Zagrebu i Bjelovaru. U Zagrebu su to bili studio „Lisinski“, „Atea“ (Jadran Film) i „Nostradamus“. U Bjelovaru studio „J&D“. Za to mogu prvenstveno zahvaliti mojim dragim prijateljima Mladenu Škalecu, Senni M i Draženu Kocijanu – Kocki.

B Tvoja životna filozofija bazira se na načelima vječne istine, mudrosti i ljubavi. Možeš li je ukratko opisati? Šta je ustvari projekt „Mission of Love“? Imaš li i suradnike?

„Mission of Love“ je misija unaprijeđenja ljudskog života u spiritualnom i materijalnom obliku. Projekt se sastoji od tri nematerijalne sfere: spiritualnosti, filozofije i umjetnosti. Filozofsko-spiritualna strana nudi opsežno učenje „Timeless Wisdom“ (Bezvremena Mudrost), koje se zasniva na kolekciji principa pod nazivom „Principles of Eternal Truth“ (Principi Vječne Istine). Umjetnička strana projekta svojom atrakcijom u multiumjetničkim oblicima predstavlja ideje iza kojih projekt stoji.

Da bi postigao svoj cilj podizanja čovjeka na spiritualnoj i materijalnoj razini, „Mission of Love“ promovira dobrotu kao ključ za napredak morala i svijesti, a prvenstveno ljubav kao najviši stadij pozitivne energije.

Cijeli projekt se sastoji od raznih nivoa. Moj CD je prva stepenica u nizu. Prvo krene muzika, a onda ju slijede tekstovi pjesama sa svojim pričama i porukama. Zatim je tu prije spomenuti esej pa grafike. Iza toga slijede knjige, fotografije, videa i ostale umjetničke forme. U višim nivoima projekta je moja knjiga od 500 načela pod nazivom „Principles of Eternal Truth“. Principi su okosnica učenja „Timeless Wisdom“, za koje ću do kraja godine u svom studiju snimati audio knjigu. U toj audio verziji ići ću od principa do principa i eleborirati svakog od njih. Kasnije ću tu audio knjigu, uz pomoć mog tima, pretvoriti u pisanu knjigu i objaviti je.

U tom peridodu tražit ćemo investitore i pregovarati s njima, kako bi dobili financije potrebne za velike predstave. Bit će to kombinacija „rock koncerta“ i vrhunskog, multiumjetničkog, teatralnog predstavljanja ideja i učenja iza kojeg projekt stoji. Osim te vrste promoviranja, bit će tu i puno predstavljanja putem interneta, radija, televizije i ostalih medija.

Za sve to je potreban izvrstan team. „Mission of Love“ je, bilo direktno ili indirektno, pomoglo na razne načine jako puno ljudi. U kreaciji koja traje godinama, učestvovala je mala armija volontera. Srećom, ljudi su mi uvijek prilazili i nudili svoju pomoć i doprinos. Vrhunski team je baza uspjeha. Ja sam uvijek sretan kad sam okružen dobrim dušama. Onda je i energija pozitivna, a kvaliteta i uspjeh su zagarantirani. „Mission of Love“ ima u svom teamu puno dobrih duša!

B Razmišljaš li o seminarima i radionicama u Hrvatskoj, budući da si nastupao na više televizija u US? Zapravo, svaki mjesec daješ intervjue na te teme i vezano uz glazbu?

– Nisam razmišljao o Hrvatskoj kao mjestu gdje bi ovakve ideje mogle niknuti. Mislim da je Hrvatska uvijek sklona slijeđenju, radije nego vođenju. Jednostavno se ne snalazi u vodećoj ulozi, a pogotovo kad su u pitanju potpuno nove strukture, ideje i koncepti. Naši ljudi su uvijek radije spremni degradirati i ismijavati nešto što je van njihovih standardnih šablona. Pa uzmi samo za primjer Nikolu Teslu, koji je jedan od najvećih genija svih vremena. Bez njegovih izuma je teško i zamisliti ovaj svijet kakav znamo. A šta misliš da je Nikola ostao u Smiljanu i nije došao do New Yorka te da im je tamo objašnjavao kako će on izmisliti struju i gomilu fenomenalnih izuma i na taj način promjeniti svijet? Šta bi mu rekli? Znaš da bi ga proglasili da je lud, da je sanjar, da je nerealan, prepotentan, itd. Eh, a pošto je njegov rad došao IZVANA i to s naljepnicom „genija“, to je onda i prihvaćeno kao takvo. No, uz Teslu, mi smo imali i jako puno unikatnih i vrhunskih ljudi iz raznih grana. Bilo je tu ljudi iz znanosti, umjetnosti, sporta, itd. Nažalost, mnogi su bili tek prihvaćeni u Hrvatskoj kad su otišli izvan zemlje i potom uspjeli.

Ja sam imao u zadnjih godinu i pol na osam TV stanica preko 500 emitiranja mojih TV intervjua, što je u prosjeku jedno emitirnje po danu. Svaki taj interview je trajao pola sata ili puni sat. U njima pričam o spiritualnoj filozofiji, umjetnosti i unaprijeđenju života, uglavnom o svemu iza čega stoji „Mission of Love“. Eh, sad probaj zamisliti da sam ja nekad rekao nekome u Hrvatskoj da ću u New Yorku imati vrhunski studio za snimanje, da ću raditi s vrhunskim sviračima i pjevačima, da ću imati na američkim televizijama preko 500 intervjua gdje pričam o spiritualnoj filozofiji i umjetnosti, da ću svirati gitaru umjesto Jimi Hendrixa u njegovom originalnom bandu…??? Pa zamisli šta bi mi rekli? Za što bi me proglasili, čak i oni koji me vole, a kamoli oni drugi?

Ali, ipak, ja volim naše ljude! Naši ljudi imaju toplinu i dobrotu! DA, volio bih održati i seminare i predavanja i svirke tamo! Mislim da će i to jednom doći na red, ali za sada još nije sazrela situacija! Osim toga, bilo bi mi malo čudno držati seminar o tim temama i pričati na Hrvatskom… Onda bih još morao i razmišljati kako prevoditi te fraze i termine s Engleskog na Hrvatski… Pa to bi bila paljba od veselja! Hahahaha No, nadam se da će i to jednog dana doći na red!

B Marino, imaš li kakvu poruku za čitatelje Bjelovar info portala i slušatelje tvoje glazbe?

– Imam dva grada koja su mi najdraža na svijetu. To su Bjelovar i New York. Kombinacija je čudna, ali istinita! Hahahaha…

Ima puno mjesta po svijetu gdje sam prošao, ali samo su ta dva grada gdje se osjećam da sam „kod kuće“ i da tu pripadam. Kad god dođem u Bjelovar, uvijek mi se dogodi neki specijalni osjećaj topline i dragosti, povezane s ushićenjem. To može izaći samo iz osjećaja velike ljubavi! Tu su te kuće pokraj kojih sam toliko puta prolazio kao klinac, tu su ti dragi ljudi s kojima sam odrastao, obitelj, prijatelji…

Kad dođem u Bjelovar, često mi se mnogi žale i kukaju protiv grada, ali… Nije grad kriv za osobna nezadovoljstva. Neka se svatko bori i radi koliko može pa će doći i sreća i zadovoljstvo. Vjerujte mi – imate prekrasni dragi gradić!

Što se mojih radova tiče, za one koji žele vidjeti, čuti i saznati više – mogu otići na moj web site:
Za moj studio za snimanje web site je: http://www.starduststudio.com

B Kad se vidimo u Bjelovaru?

– Nisam bio u Hrvatskoj tri godine, ali zato planiram doći sredinom osmog mjeseca na mjesec dana! Tad se vidimo u Bjelovaru, a u međuvremenu – svima sve naj i KISS iz New Yorka!

I za kraj >>>Vjerujte mi da, koliko je život god ponekad težak, ljubav i dobro na kraju uvijek pobjeđuju!!!

Povezani članci