U Novinarskom domu u Zagrebu u ponedjeljak, 28. rujna, održan je okrugli stol „Dostojanstvena plaća – pravo, a ne utopija“, u organizaciji Novog sindikata. Rasprava je održana u vrijeme kada je pitanje plaća i uvjeta rada ponovno snažno prisutno u javnosti, među ostalim i zbog štrajka radnika javnog prijevoza.
Na okruglom stolu sudjelovali su koordinatorica za dostojanstvene plaće međunarodne mreže Clean Clothes Campaign Anne Bienias, predsjednik Novog sindikata Mario Iveković te v. d. ravnateljice Uprave za rad i zaštitu na radu u Ministarstvu rada Anita Zirdum. Raspravu je moderirala Ineke Zeldenrust, koordinatorica Međunarodnog ureda Clean Clothes Campaign.
Okrugli stol bio je nastavak međunarodne konferencije održane u Hotelu Novi Zagreb na Laništu, kojom je obilježen 3. Međunarodni dan dostojanstvene plaće. Na konferenciji su predstavljeni preliminarni rezultati istraživanja prema kojima bi dostojanstvena plaća u Hrvatskoj trebala iznositi više od 3.000 eura.
Bez jasnog mjerila teško je govoriti o tome koliko je dovoljno za dostojan život
Jedno od središnjih pitanja rasprave bilo je zašto Hrvatska, iako Ustav Republike Hrvatske jamči pravo zaposlenog na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, još uvijek nema službeni izračun koliko je za takav život potrebno.
Anita Zirdum istaknula je kako bi iznenadno preveliko povećanje plaća moglo poremetiti tržište.
Predsjednik Novog sindikata Mario Iveković odgovorio je kako nitko ne očekuje da plaće već sutra porastu na 3.000 eura, ali smatra da bez jasnog izračuna i cilja nije moguće ozbiljno razgovarati o tome koliko radniku treba za dostojanstven život.
Prema njegovim riječima, upravo zbog nepostojanja jasnog mjerila rasprava može završiti na paušalnim iznosima.
Iveković je pritom istaknuo da dostojanstvena plaća treba radniku omogućiti rješavanje stambenog pitanja ili plaćanje najamnine, podmirivanje osnovnih životnih potreba, kupnju kvalitetnije hrane te mogućnost da dio prihoda može uštedjeti.
„Ako se minimalna plaća ne diže, zašto bi radnici bili plaćeni više?”
Iveković je naglasio i da problem nije samo u visini plaća, nego i u raspodjeli profita.
– Postoji jako puno poslodavaca koji mogu platiti više i već isplaćuju ogromne bonuse menadžerima. Ali, ako se minimalna plaća ne diže, zašto bi oni radnike plaćali više ako ih mogu platiti manje? – rekao je Iveković, istaknuvši važnost povećavanja minimalne plaće.
Podsjetio je da povećanje minimalne plaće stvara pritisak i na rast ostalih plaća. Ako najniže plaćeni radnik prima 800 eura, teško je, prema njegovim riječima, očekivati da će stručniji ili kvalificiraniji radnik dugoročno prihvaćati tek neznatno veći iznos.
Iveković je odbacio i često ponavljanu tvrdnju da plaće mogu rasti tek kada poraste produktivnost. Kao primjer naveo je globalne lance opskrbe, posebno tekstilnu industriju, u kojima radnik može proizvesti velike količine proizvoda, dok kompanije i brendovi istodobno dobavljačima nameću niske cijene, čime se ograničava prostor za rast plaća.
Pitanje dostojanstvene plaće prelazi granice država
Predstavnica Clean Clothes Campaigna Anne Bienias naglasila je da se pitanje dostojanstvene plaće ne može promatrati samo unutar granica pojedine države.
Tekstilna industrija i dalje zapošljava milijune radnika, dok veliki međunarodni brendovi ostvaruju prihode i profite preko proizvodnje u zemljama u kojima radnici, kako je istaknuto na raspravi, često ne primaju plaću dovoljnu za osnovne životne potrebe.
Kao primjer je naveden Bangladeš, jedna od najvećih svjetskih proizvodnih baza tekstilne industrije, gdje su radničke plaće i dalje vrlo niske. U raspravi je istaknuto i da se cijene koje međunarodni brendovi plaćaju za proizvodnju pojedinih odjevnih predmeta u Bangladešu praktički nisu mijenjale posljednjih 25 godina, unatoč rastu troškova života.
Bienias je upozorila da su tijekom proteklih desetljeća brojni modni brendovi javno obećavali dostojanstvene plaće, no dobrovoljna obećanja, prema njezinu mišljenju, nisu bila dovoljna. Kao potrebno rješenje istaknula je provedive i pravno obvezujuće mehanizme, uz podršku lokalnim sindikatima i radnicima koji se organiziraju u proizvodnim zemljama.
Iveković je dodao da Europska unija ne može određivati plaće u zemljama poput Bangladeša, ali može propisati odgovornost kompanija koje posluju na europskom tržištu, a proizvodnju organiziraju izvan Europske unije.
Država, sindikati i poslodavci trebaju sudjelovati u dijalogu
Anita Zirdum istaknula je potrebu za snažnim tripartitnim dijalogom između države, sindikata i poslodavaca. Navela je i da država i lokalne zajednice na životni standard mogu utjecati smanjenjem troškova života kroz javne usluge poput prijevoza, udžbenika i drugih oblika pomoći.
Iz publike je, međutim, upozoreno da su lokalne zajednice često preslabe za takve intervencije te da najveću moć i odgovornost ipak ima država.
„Dostojanstvena plaća ne može ostati pravo samo na papiru“
Na kraju rasprave istaknuto je da, budući da je pravo na plaću koja omogućuje slobodan i dostojan život zapisano u Ustavu Republike Hrvatske, ostaje pitanje koliko takav život u Hrvatskoj stvarno košta.
Prema Novom sindikatu, dostojanstvena plaća ne bi trebala biti tema koja se otvara samo kada radnici štrajkaju, kada rastu cijene ili kada se ponovno pokaže da plaće ne prate troškove života.
Kao prvi korak Novi sindikat ističe potrebu da Hrvatska utvrdi vjerodostojan izračun dostojanstvene plaće, prati koliko su stvarne plaće udaljene od tog iznosa te poduzme korake prema smanjivanju tog jaza.
– Plaća od koje se može živjeti nije luksuz niti utopija. To je pravo koje hrvatskim radnicima već jamči Ustav – poruka je Novog sindikata.
Izvor i foto: Priopćenje – Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
