U vijećnici Bjelovarsko-bilogorske županije danas je održan okrugli stol na kojem se raspravljalo o problemu zlostavljanja starijih osoba. Okrugli stol pod nazivom “Naš svijet slobodan od zlostavljanja starijih osoba” dio je europskog projekta “Pletenica života – faza II” čiji je nositelj upravo Županija, a sufinancira se iz Europskog socijalnog fonda. Njegov cilj je poticanje i širenje mreže socijalnih usluga u lokalnim zajednicama na ruralnim područjima s manjim mogućnostima.
Psiholog Darko Novalić kao predstavnik Odjela za psihijatriju bjelovarske Opće bolnice kazao je kako ne postoji registar pacijenata za koje bi se moglo reći da su psihički, fizički ili emocionalno zlostavljani, no to nikako ne znači da zlostavljanje ne postoji.
– Vjerojatno postoji, kao i u cijeloj državi i u cijelom svijetu, ekonomsko zlostavljanje osoba starije životne dobi gdje mlađe generacije, djeca i rođaci uzimaju novac od starijih ljudi te im uskraćuju prava na taj novac te novčana sredstva koriste za svoje potrebe, dok starije ucjenjuju te ih na taj način materijalno depriviraju i dovode do izgladnjivanja ili pothlađivanja ako su u nezagrijanom prostoru, ili do emocionalnog zanemarivanja, odnosno zlostavljanja gdje vrijeđaju starije osobe, prijete im i drže ih u strahu, navodi Novalić te dodaje kako vjerojatno ima i tjelesnog zlostavljanja, o čemu više podataka ima policija koja dobiva prijave o remećenju javnog reda i mira, pri čemu dolazi i do agresivnog ponašanja prema starijima. Otkriva i kako moraju postupiti službene osobe u slučaju da posumnjaju na zlostavljanje.
– Po Zakonu o zdravstvenoj skrbi i po Zakonu o postupanju s osobama s duševnim smetnjama mi smo kao službene osobe obavezni sve prijaviti, svaku sumnju policiji, ističe.
Kad su u neprilici, stariji ljudi često reagiraju vrlo slično djeci.
– Kao i djeca, i stariji pate na način da su u stalnom strahu, u tjeskobi, razvijaju depresivnost i bespomoćnost, ne vide izlaska i povlače se i šute. Starije osobe puno češće šute nego zrele osobe, ali i djeca šute i ne prijavljuju, tek se kasnije to otkrije da je dijete bilo zlostavljano u školi ili negdje drugdje. Starije osobe rijetko kada izlaze van pa nema tko primijetiti da ih se zlostavlja. Tu i tamo netko dođe i prijavi, požali se na ponašanje djece spram njih, ali u kojem postotku, ne znam. Sigurno je da i stariji i djeca pate i ulaze u depresivna stanja s time što pretpostavljam da stariji u sebi rješavaju svoju muku, pogotovo majke, pogotovo majke, smatra Novalić.
Upravo zbog toga vrlo je važno provoditi ovakve projekte.
– Treba obići starije osobe koje se ne uključuju jer nemaju djece ili drugih rođaka koji će ih uključiti u projekt, imate puno starijih usamljenih po izoliranim selima koje nitko ne obilazi i nitko nije javio da tamo netko živi, odnosno to nije poznato, a oni sami neće doći se prijaviti negdje i tražiti pomoć, ne idu liječnicima, vrlo rijetko idu u obiteljsku medicinu nadležnom liječniku tako da se za njih niti ne zna, a možda trpe ekonomsku deprivaciju, odnosno ostaju bez svog novca jer im ga netko uzima ili prijeti pa žive u strahu. Pretpostavljam da ima puno takvih osoba jer smo staračko stanovništvo, djeca su iseljena, nemamo puno višegeneracijskih obitelji, tako da ima puno usamljenih staraca, ne samo u selima, već i u gradu, naglašava Novalić.
Olga Martinović, voditeljica projekta “Pletenica života – faza II” ispričala je nešto više o zadaći koju ovaj projekt ima, ali i pojasnila na čemu je bio fokus tijekom njegova provođenja.
– Radi se o tome da je ovaj projekt kao mnogi “Zaželi” projekti financiran iz Europskog socijalnog fonda, ali se razlikuje po tome što se bavi unaprjeđenjem socijalnih usluga. Ovo je zadnja od aktivnosti, imali smo tribine, okrugle stolove, razne radionice i za starije osobe i za članove njihovih obitelji, ali i za stručnjake koji se bave pružanjem socijalnih usluga od Centara za socijalnu skrb pa do osoba koje neposredno pružaju socijalnu uslugu kao što su recimo udomitelji ili gerontodomaćice koje idu direktno na teren ili netko tko radi u dnevnom boravku. Na taj način smo apelirali, davali informacije gdje mogu dobiti određene vrste socijalnih skrbi, ili im je pravnik govorio o opasnostima koje im prijete u slučaju potpisivanja ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, članovima obitelji smo omogućili da od liječnika i od patronažnih sestara čuju informacije kako skrbiti o osobama u terminalnoj fazi života ako imaju takve ljude u svojim obiteljima. Jedna od tih aktivnosti je i današnji okrugli stol, imali smo već jedan, to je bio uvod ovom okruglom stolu, a tada smo pričali o diskriminaciji starijih osoba koja itekako postoji, ali nije tema koja je bombastična, o kojoj se često priča pa smo htjeli, ako ništa drugo, načeti temu, međusobno razgovarati, navodi Martinović.
U projekt su bili uključeni različiti profili ljudi, od pravnika, liječnika, djelatnika Crvenog križa, predstavnika policije i drugih. A tema je, naglašava Martinović, izrazito važna.
– To je tabu tema o kojoj treba pričati. Ako sada uspijemo barem zaintrigirati nekoga ili sami sebe da učinimo nešto po tom pitanju, makar da osvijestimo da to postoji i da jedni drugima damo informaciju koju možda nismo znali, pojašnjava Martinović.
– U prvoj fazi smo uspostavili dnevne boravke gdje starije osobe mogu doći i boraviti tijekom dana, međusobno se družiti, ostvarivati socijalne kontakte, dok smo sad u drugoj fazi dodatno opremili te prostore, nabavili smo vozila s kojima naši djelatnici mogu otići do osoba koje su dislocirane i koje ne bi mogle uživati u tim sadržajima i oni im ne bi bili dostupni. Svaki projekt kojem je Županija nadležna u okviru natječaja koji je raspisan bude nadograđen koliko god može biti tako da ne sumnjam da će i u ovom slučaju biti tako, ističe voditeljica projekta “Pletenica života – faza II”.
A kako stariji reagiraju na savjete stručnjaka i jesu li svjesni svojih prava?
– Općenito u svim temama kojih smo se dotakli, neki vrlo dobro znaju svoja prava, ali dolazi do neke konfuzije između toga kako ih ostvariti i više je na onom nivou zašto ona ima nešto što ja nemam. Zato smo mi tu, da im pomognemo. Jesu li zlostavljani ili nisu, jako je teško to prepoznati i smoći hrabrosti da negdje odu, a pogotovo da pronađu informacije o tome gdje se javiti za pomoć tako da želimo na terenu motivirati starije osobe, da prepoznaju da se radi na prevenciji i da budemo društveno odgovorni, naglašava Olga Martinović, voditeljica projekta “Pletenica života – faza II”.
Na tome već 14 godina radi i Centar za pomoć i njegu starijih Velikoga Grđevca, napominje voditelj Centra, Željko Vincek.
– U početku smo krenuli zahvaljujući pomoći Županije koja je već tada prepoznala da je potreba o skrbi za starije osobe jako važna. U mjestima kao što je Veliki Grđevac ima puno dislociranih ljudi koji nemaju uvjete za normalan život, ovo je bilo jako važno da se može doći vidjeti što im treba i pomoći im, reagirati na vrijeme da to bude u skladu s ovim stoljećem u kojem živimo. Ja sam ponosan na to, znam da je to naša Županija prepoznala među prvima, nisu to druge županije imale. Godinama je Županija izdvajala novac da se ti ljudi obilaze i da se ti djelatnici plate. Na početku je bilo osam gerontodomaćica, dva pomoćna radnika i ja kao ravnatelj. Međutim, Županija je vremenom dobila novih troškova i bilo je teško to sve pokrivati, ali su se pojavili europski projekti, prisjeća se Željko Vincek.
Tako su nakon tri i pol godine rada osnovali ustanovu Centar za pomoć i njegu, a Vincek se izborio da dio korisnika, njih 30-ak dobije socijalnu pomoć države. Kako je već rečeno, u prvoj fazi projekta “Pletenica života” za osobe starije životne dobi uređeni su dnevni boravci za druženje, održavanje radionica i slično, a važnosti toga Vincek je itekako svjestan.
– Jednostavno velik broj starijih osoba nema kamo otići da bi nešto doživjeli u tom smislu. Ovako oni mogu vidjeti da se može drugačije živjeti, ali ih treba netko i dovesti jer nemaju svi prijevoz. Sad ovom fazom projekta smo uspjeli nabaviti terensko vozilo s kojim se može otići i dovesti osobu u dnevni boravak i ponovno je vratiti i po potrebi se napravi i usluga kad je neka hitna potreba pa mi uskočimo u pomoć i na to sam ponosan, napominje Vincek te dodaje kako će i ubuduće nastaviti sudjelovati u projektima poput “Bilogorskog puteljka svjetlosti” i “Zaželi”.
Na kraju je nerado progovorio o zlostavljanju starijih čega je bio svjedok.
– Nažalost, ako se moram prisjećati, imali smo niz takvih situacija, baš i opasnih i teških gdje sam ja dobio od socijalnog da napravim prijavu, a nije to jednostavno raditi prijavu na osobu koju posjećujete, pomažete joj, kad ona dođe u takvu fazu, stvarno sam imao lošeg iskustva, godine tog rada vam omogućuju da se nađete u svakakvim situacijama. Ima puno toga da budem iskren, mnogi korisnici tih usluga su samozatajni, srame se, ne žele niti reći kad dođe do takve neke situacije, a onda smo mi tu pripomoć jer idemo na teren, dobijemo informaciju iz prve ruke, ja obiđem, vidim, posjetim, pa razgovaram, pa vidim može li se to riješiti na način bez psihologa i socijalnih službi, ali imali smo dva ili tri slučaja gdje nismo mogli ništa riješiti, čak su tražili da ja napišem prijavu što nisam učinio, ali onda su na drugi način uspjeli maknuti osobu iz te sredine da se to popravi. Ima svega na terenu nažalost, govori Željko te ističe kako je najveći problem neimaština.
– Imali smo primjer gdje je dijete dolazilo i zlostavljalo ostavljenu majku, tražilo od nje novac kojeg nema ni ona sama, znate i sami koliko su mirovine male ili socijalna pomoć. To što je bilo puno toga ružnog i strašnog ne želim niti reći, ali smo to prebrodili. Neke smo osobe poslali na udomljenje jer nisu bili za samostalan život iako su željeli živjeti sami, ali je to preveliki trošak, a ne može se za sve tražiti Općina ili Županija. Gledali smo da zbrinemo te ljude da imaju sve što im je potrebno i da žive u skladu s ovim stoljećem, zaključuje Vincek.
