U okviru programa posvećenog promociji zdravlja i poticanju zdravstvene kulture, obrađuje se tema palijativne skrbi – područja koje nadilazi samu medicinsku praksu i uključuje multidisciplinarni pristup. Cilj je ublažavanje patnji pacijenata te pružanje podrške obiteljima, čime se uvelike poboljšava kvaliteta života u najosjetljivijim trenucima.
Od palijativne skrbi do ADHD-a: promocija zdravlja za dostojanstven život
Koliko je važna palijativna skrb, toliko je važna i šira promocija zdravlja i stvaranje zdravstvene kulture – odnosno prepoznavanje i ublažavanje patnji u svakodnevnom životu kod različitih bolesti. Među njima je i ADHD kod odraslih: više od “dječje dijagnoze”.
Kada čujemo za ADHD (poremećaj pažnje s hiperaktivnošću), najčešće pomislimo na djecu koja se teško koncentriraju ili ne mogu mirno sjediti u školskim klupama. Međutim, stručnjaci upozoravaju da ADHD ne „nestaje“ s odrastanjem. Kod mnogih traje i u odrasloj dobi, a kod nekih se prvi put dijagnosticira tek tada. Upravo zato važno je prepoznati simptome, pravovremeno postaviti dijagnozu i pružiti odgovarajuću podršku odraslima koji se s njime susreću.
– ADHD se uvijek veže uz pojam djece, dječju populaciju. Kolegica Ražić-Pavičić i ja smo organizirali poslijediplomski tečaj trajnog medicinskog usavršavanja na Medicinskom fakultetu koji je bio posvećen ADHD-u kod odraslih. Zanemarivan je kod odrasle populacije i tek je 2013. godine ušao u međunarodne klasifikacije kao poremećaj kod odrasle populacije. Imamo jasne dijagnostičke kriterije kao i kod djece; hiperaktivnost, deficit pažnje, impulzivnost – kazao je prof. dr. sc. Saša Jevtović s Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb.
ADHD kod odraslih je neurobiološki poremećaj koji utječe na sposobnost samoregulacije, upravljanje pažnjom, emocijama, organizacijom, impulsima i svakodnevnim zadacima. Iako se može manifestirati drugačije nego kod djece, srž problema, napominju stručnjaci, ostaje ista; poteškoće s koncentracijom, odgađanje obaveza, impulzivnost, zaboravnost i osjećaj kaosa u svakodnevnom životu. Simptomi se kod odraslih često “zamaskiraju” i miješaju s drugim problemima poput anksioznosti, depresije ili burnouta. Za lakše prepoznavanje valja obratiti pažnju na to kako se ADHD može manifestirati.
– To je vrlo često prokrastinacija, što znači zanemarivanje svih obaveza dok vam se sve ne nagomila i onda ih odjednom krenemo rješavati. To su ljudi koji ne poslože svoje prioritete, jako su dezorganizirani, kasne na posao, ne završavaju nekako svoje zadatke. U nekakvim odnosima su dosta impulzivni, ne razmišljaju o svojim postupcima, dosta su nagli. Doma imaju dezorganizirani prostor, ne znaju s vremenom, ne znaju što je nešto u budućnosti, nemaju vremensku crtu. Oni poznaju samo sada ili ne sada. Često zanemaruju nekakve dogovore, krše rokove i zapravo se etiketiraju kao ljudi koji su dosta narcistični, sebični, lijeni, a zapravo je to poremećaj na razini mozga – objasnila je u intervjuu za HTV dr. sc. Andrea Ražić Pavičić s Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu, KBC-a Zagreb.
Kod odraslih s ADHD-om, nastavlja psihijatrica Ražić Pavičić, pojavljuju se teškoće s organizacijom, propušteni rokovi, nered u kući ili na poslu, zaboravljanje važnih obaveza. Javljaju se i problemi s fokusom, lako ih se omete, a često započinju više zadataka odjednom, bez dovršetka. Njihov unutarnji osjećaj nemira, teškoće u opuštanju ih tjeraju na stalnu „akciju“. Dijagnoza se često postavlja tek kada životne obaveze postanu previše zahtjevne. Na primjer, s ulaskom u roditeljstvo, promjenom karijere ili zbog problema u međuljudskim odnosima. Dijagnozu postavlja stručnjak za mentalno zdravlje, najčešće psihijatar ili klinički psiholog, kroz detaljan intervju, upitnike i isključivanje drugih mogućih uzroka simptoma. S ADHD-om se rađamo. No, postavlja se pitanje možemo li ga izliječiti.
– ADHD je kompleksna bolest. To je biološka bolest, što znači da je ona nasljedna; čak 75 posto utječu geni. Kada dijagnosticiramo ADHD kod djece, dva do osam puta je češće da će ti roditelji imati ADHD. Onda imate situaciju da, zapravo, dijagnosticiramo dijete, prilikom čega roditelji prepoznaju simptome kakve su oni imali u djetinjstvu. Ponašanja koja primjećuje okolina su jako stigmatizirajuća i to je veliki problem. Prepoznavanje i razumijevanje dovodi do velikih stvari. Jedan Michael Phelps ima ADHD, a znamo tko je on. Američki plivač, najveći olimpijac svih vremena s ukupno osvojenih 28 medalja, od toga 23 zlatne i koji otvoreno govori o svom poremećaju i cijelo vrijeme uživa potporu okoline – rekla je dr. sc. Ražić Pavičić.
Dr. Jevtović pak objašnjava kako se ADHD stječe rođenjem, ali ga isti tako možemo dobiti tijekom života.
– On se nastavlja u jednom postotku, znači nakon dječje dobi i u odrasloj dobi. Može se razviti i kod trauma mozga nakon prometnih nezgoda. Ako gledamo u populaciji osoba s ADHD-om koliko oni imaju prometnih nezgoda, onda ne znamo što je prvo bilo. Je li imao ADHD pa napravio prometnu ili je prometna posljedično. Isto tako se može razviti nakon moždanog udara i u nekim drugim slučajevima. Postoji neprepoznati ADHD u dječjoj dobi koji se počne manifestirati u odrasloj dobi i počnu se javljati simptomi koji su jako onesposobljavajući za osobu i te osobe jako pate. Odrasli se zaista emocionalno jako iscrpljuju. Rutina im predstavlja najveći izazov. Oni ne prepoznaju svoje prioritete, ulažu silne napore, a rezultat izostaje i uvijek imaju tu stigmu – ističe dr. Jevtović svakodnevne probleme osoba koje žive s ADHD.
Nije poznato koliko ljudi u Hrvatskoj ima taj poremećaj, ali prevalencija na svjetskoj razini je 2,9 do četiri posto, što je, ističu liječnici, vrlo visoki postotak. To znači da na stotinu stanovnika četvero ima ADHD. No, ono što je još pogubnije tek kod jednog čovjeka od stotinu njih, će taj poremećaj biti i dijagnosticiran. Evo što je za HTV odgovorio dr. Jevtović na pitanje zahvaća li ADHD više muškarce ili žene.
– Uvijek se kaže da je kod muškaraca prisutniji, međutim nova istraživanja ukazuju da se ta razlika sve više gubi. Naše su žene trpeće pa onda ne manifestiraju simptome ADHD-a. Mogu ga kontrolirati, kod njih taj deficit pažnje više prisutan, a kod muškaraca se klinička slika mijenja od djetinjstva prema odrasloj populaciji, znači dječica će uvijek skakati po stolu, a kod odraslih će hiperkinetička uznemirenost biti više potisnuta, ali impulzivna, kao npr; u zloupotrebi psihoaktivnih tvari – svjedoči dr. Jevtović.
Liječenje uključuje kombinaciju psihoterapije, najčešće kognitivno-bihevioralne terapije (KBT) koja pomaže u razvijanju strategija za upravljanje svakodnevnim izazovima. Medikacije, stimulansi ili nestimulativni lijekovi mogu značajno pomoći kod koncentracije i regulacije impulsa, naravno uz nadzor stručnjaka. Ništa manje važne nisu niti samopomoći i edukacije, razumijevanje vlastitog funkcioniranja, rad na navikama, strukturiranju dana i smanjenju stresa.
U javnosti i na društvenim mrežama sve se češće govori o ADHD-u, što ponekad izaziva sumnje u njegovu “stvarnost”. No, za one koji s njim žive, ADHD nije trend – to je svakodnevna borba s nevidljivim preprekama. Dobra vijest je da s pravim pristupom, podrškom i razumijevanjem, odrasle osobe s ADHD-om mogu uspješno voditi ispunjen, stabilan i produktivan život. Zaključno, prepoznavanje ADHD-a kod odraslih prvi je korak prema boljoj kvaliteti života. Ako se prepoznajete u opisanim simptomima, ne treba oklijevati potražiti stručno mišljenje. ADHD nije stvar nediscipline ili karaktera to je neurobiološki uvjet koji zaslužuje razumijevanje, a ne osudu.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 06/25 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Promocija zdravlja i poticanje zdravstvene kulture -Multidisciplinarni pristup skrbi za palijativne bolesnike: Ublažavanje patnji u svakodnevnom životu.
Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala Bjelovar.info
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Foto naslovna: Freepik
