Uoči Dana žena odlučili smo porazgovarati s nekoliko žena koje su na vodećim poslovnim pozicijama u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Neravnopravnost žena s muškarcima kao i manjak žena na vodećim pozicijama tema je koja se često povlači, a istražili smo što o tome misle žene koje rade na nekoj vodećoj poziciji u našoj županiji.
Nakon što su nam više o svom viđenju (ne)ravnopravnosti žena i muškaraca te ženama na vodećim pozicijama ispričale brojne žene za rubriku „U ženskim cipelama“, svoje iskustvo je podijelila i predsjednica uprave Komunalac d.o.o. Bjelovar, Ivana Jurković Piščević.
Ivana Jurković Piščević na vodećoj je poziciji u trgovačkom društvu Komunalac d.o.o. Bjelovar te nam je približila svoju radnu poziciju i koji su joj svakodnevni zadaci.
– Trenutno obnašam dužnost predsjednice uprave trgovačkog društva Komunalac d.o.o. Bjelovar. Uz člana uprave, odgovorna sam za 180 zaposlenih, koje smatram ravnopravnim članovima unutar tvrtke. Svakodnevni zadaci su planiranje, organizacijsko vođenje i upravljanje, analize problematike pojedinog dana i rješavanje mnoštva neplaniranih aktivnosti. Aktivnosti obuhvaćaju sve radne jedinice kojim se Komunalac bavi – gospodarenje otpadom, komunalna higijena, zelene javne površine, tržnica, parking i groblja. S obzirom na to da se radi o velikom kolektivu, potrebno je jasno odrediti odgovornosti i obaveze, uz uvažavanje argumentiranih prijedloga i kritika. Neplaniranih stvari/problema nosi svaki dan za sebe. Ponekad nemamo dovoljno sati u danu, ali i to se riješi – objašnjava za početak razgovora.
Smatra kako je patrijarhat i dalje prisutan, no kako jenjava.
– Ponajviše se tijekom ožujka govori o nužnosti ravnopravnosti spolova i sprječavanju diskriminacije. Ujedno, dijelovi projektnih prijava za ostvarivanje bespovratnih sredstava moraju sadržavati i opis ravnopravnosti spolova u sklopu horizontalnih tema. Mišljenja sam da je diskriminacija – diskriminacija, neovisno o predznaku. Da mogu birati, radije bih da se više praktično radi na ravnopravnosti, da ne ostaje sve na riječima i isključivim obavezama (kvote i sl). Živimo u 21. stoljeću gdje je patrijarhat i dalje prisutan u nekim segmentima, no i on jenjava. Imam sreću što sam bila i dalje sam okružena s ljudima (obitelj, prijatelji, susjedi, suradnici, kolege) koji određene poslove ne smatraju isključivo ženskim/muškim aktivnostima. Svi zajednički rade na problemima, ako oni postoje. Ali, ako želimo biti potpuno otvoreni, neravnopravnosti oko nas ima, kao i maltretiranja. Susretali smo se s činjenicama kako se ženama zabranjuje da rade ili ih se tjera na davanje otkaza, kako još uvijek ima izjava „da se dečki dogovore na večernjem piću“ i sl. Kada se radi o ženi, odmah se pretpostavlja da je ona majka i da mora brinuti o obitelji. Primjerice, u najvećem broju slučajeva upravo majka ostaje s djecom kada su bolesna, ali i tu se situacija mijenja (koliko vidim po smještajima uz djecu u bolnicama). Ako nije majka, onda se definira nekoliko teorija zašto, zadiranjem u privatnost, a nerijetko ima i raznoraznih epiteta. U konačnici, važno je kako se svatko od nas nosi s takvim situacijama (ako se nađe u istima) – smatra.
Ima osjećaj da se žene još uvijek smatra nesposobnima za obavljanje određenih poslova.
– Da, takve predrasude i dalje postoje, sve to naravno ovisi o poslu koji se na određenom radnom mjestu obavlja te kolektivu. Mišljenja sam da se na iste može pozitivno utjecati radom, pokazati primjerom, kao što su me to moje mentorice naučile. Koliko je netko marljiv i ima volju za poslom, trebalo bi biti zapravo daleko važnije no razmatrati činjenicu tko je kojeg spola. Primjerice, na prijašnjim radnim mjestima znala sam čuti kako su očekivali da će ih poslovno savjetovati muškarac u odijelu, a ne žena u tenisicama. No, tada su se brzo vratili „ženi u tenisicama“ jer se govori bez uljepšavanja i argumentirano. Predrasude su tu da ih mijenjamo, kao i svaki problem – uvijek ima rješenja. Samo je ponekad potrebno puno više strpljenja – kaže.
Na brojim poslovima se morala dodatno dokazivati samo zato što je žena.
– S obzirom na to da sam poslovnu karijeru gradila (i gradim i dalje) u poslovnim segmentima koji se nerijetko percipiraju kao muški poslovi, bilo je trenutaka kada se moralo dodatno dokazivati. No to ide u skladu sa stečenim znanjima i vještinama te poznavanjima, npr. tehničke specifikacije. Pomalo je smiješna bila situacija kada su (muški) kolege shvatile da npr. znam čitati (iščitavati) tahografe, jer nisu to očekivali. Mišljenja sam da se svi trebaju na svom radnom mjestu truditi pa neka rezultati govore za svakog ponaosob. Kao ženi, očekivanja su možda veća za pojedine segmente poslovanja, dok je za druge ljestvica dosta spuštena. Bitna je ravnoteža i dosljednost. Ponekad, mislim da je nama ženama lakše jer se ne bojimo priznati ako nešto ne znamo. Samo što, onog trenutka kada priznamo da ne znamo, već i radimo na rješavanju toga – napominje.
Sretna je što je na vodećoj poziciji te što može pokazati znanje.
– Ponajprije sam izuzetno zahvalna što imam priliku raditi i pokazati što znam i mogu. Ako nešto ne znam, odmah idem u učenje, ali i znam tko zna i nije mi problem pitati. Razmjena informacija i dijeljenje znanja, ključna je karika u doprinosu vlastitog razvoja. Ponosna sam na sva radna mjesta koja sam obavljala, tijekom studiranja (rad u trgovinama i slično) pa sve do danas, što smatram primjerom svojim djevojčicama – niti jedan posao nije sramotan, sve dok se obavlja pošteno. Nerijetko me djevojčice gledaju kako mama ima laptop u krilu dok one idu na spavanje te samim time odrastaju uz spoznaju kako raditi nije bauk, nije opterećenje, nije ubijanje već svakodnevni dio života – naglašava.
Bez obzira na puno obaveza u poslovnom svijetu uspije pronaći i nešto slobodnog vremena.
– Aktivnosti izvan posla svode se na obitelj, prijatelje i susjede, učenja i igranja s djevojčicama te druženja u zajednici. Dok god ima volje, uvijek se nađe vremena za nešto što nas zanima. Imam također, kako bi neki rekli, nedostatak pošto volim i u kasnovečernjim satima učiti nešto novo, raditi, tražiti suradnike na projektima, smatrajući posao nečim što me ispunjava. Dakako, čitanje knjiga ili igranje školice u parku itekako opušta i razvija moždane vijuge, a pomaže i u rješavanju stresa. Majka sam dvije djevojčice, od kojih je jedna djevojčica s teškoćama pa ponekad vrijeme ode i na bolnice. Ali i to je saživjelo s nama i može se. Imam sreću biti mama djevojčica koje pokazuju da se ipak uspije, makar statistika govori suprotno. I upravo u tome se pronalazi snaga za sve. Drama je luksuz, treba uživati koliko se god može. A neki bi i rekli, tvrdoglavost je ključ. Naravno, da, ali ona staložena – smatra.
Smatra kako je ključ za povećanje žena na vodećim pozicijama pružanje prilike.
– Mišljenja sam da je za povećanje broja žena na vodećim pozicijama ključna prilika, fer i korektno pružiti nekome priliku, ponekad dati i veću dozu povjerenja da će se riješiti problem. Podrška je ključna, neovisno pričamo li o privatnom ili o poslovnom segmentu. Ali, upravo ta podrška kreće od malih nogu. Sve dok se dijele profesije, sport i sl. na muške/ženske, nećemo značajno promijeniti situaciju. Navedeno se vidi i kod najmlađih generacija (npr. ne možeš igrati nogomet jer si cura). Bitno bi trebalo biti znanje i rad, a ne spol – kaže.
Diskriminaciju po pitanju spola je osjetila i na svojoj koži.
– Lagala bih kad bih rekla da posljednjih 15-ak godina nije bilo diskriminacije. Iako, nije bilo toliko direktne diskriminacije, samo je ponekad zanimljivo vidjeti zbunjene izraze lica kada neki potencijalni poslovni partneri ulaze ured (i danas kao i ranije), imajući predodžbu da ih čeka muškarac na tom radnom mjestu. No, i to se dosta brzo, u roku od 10 minuta promijeni. Moram priznati, uživam u tome – dodaje.
Po njoj se žene mogu izboriti za veća prava.
– Mišljenja sam da se znanjem, radom i upornošću mogu izboriti veća prava. Naravno, činjenica je da ipak živimo u patrijarhalnom društvu i da nekad samo treba imati malo više sreće, ali kontinuirani rad i ne uplitanje u „niske“ prepirke (biranje „bitki“) – daje rezultat – smatra.
Za kraj našeg razgovora, poslala je poruku ženama.
– Trud, rad i upornost obgrljeni s voljom, uvijek se isplate. Imajte svoj stav, vjerujte intuiciji, birajte bitke, ne zatvarajte „vrata iza sebe“ (poštujte odnose s bivšim kolegama, poslodavcima, suradnicima) i ne dopustite nikome da Vas ne ukalupi u neki rigidni okvir. I iako možda djeluje naivno, ali sreća prati hrabre – poručuje za kraj.
Tekst i foto: Rahela Dedić, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info i Branka Sobodić, urednica i novinarka portala Bjelovar.info
Foto: Bjelovar.info/Canva
