Uoči Dana žena odlučili smo porazgovarati s nekoliko žena koje su na vodećim poslovnim pozicijama u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Neravnopravnost žena s muškarcima kao i manjak žena na vodećim pozicijama tema je koja se često povlači, a istražili smo što o tome misle žene koje rade na nekoj vodećoj poziciji u našoj županiji.
Nakon intervjua s ravnateljicom Gradskog muzeja grada Bjelovara, Marijanom Dragičević i dekanicom Veleučilišta u Bjelovaru, Zrinkom Puharić, svoje viđenje (ne)ravnopravnosti žena s muškarcima opisala nam je Vjeruška Štivić, ravnateljica Narodne knjižnice „Petar Preradović“ Bjelovar.
Vjeruška Štivić ravnateljica je bjelovarske knjižnice te je, samim time, vodeća osoba spomenute javne ustanove. Za početak nam je približila svoju radnju poziciju te koji su joj svakodnevni zadaci.
– Ravnateljica sam Narodne knjižnice, javne ustanove i knjižničarstvo je nekako više ženska profesija, no naravno ima i kolega. Nigdje ne piše da je to ženska profesija, ali odgoj i obrazovanje je više postalo ženski svijet. Zato tu nemam osjećaj nekakve razlike da sam žena u nekom svijetu gdje muškarci vladaju. U mojoj ustanovi uglavnom su tu kolegice. Svakodnevno se bavim organizacijom cjelokupnog poslovanja. 28-ero je djelatnika u knjižnici i dvoje djelatnika dijelimo s Gradskim muzejom Bjelovar. Tu je i komunikacija s tom drugom ustanovom. Obavljam sve ono nešto što ide službeno ispred knjižnice. Ovaj moj posao je manje vezan uz struku, uz samo knjižničarstvo. Na ovoj poziciji više nisam ni nova, ali u početku mi je bilo zanimljivo jer sam došla u svijet koji, ustvari, ne poznajem i ne razumijem, a već sam imala skoro 30 godina radnog iskustva pa mi je utoliko bilo teže. Pretpostavljalo se da je to jednostavno i da ću ja to sve lagano pohvatati, ali trebalo je vremena. Moram pratiti zakone, pravilnike i sve što se mijenja vezano uz javne ustanove i kulturu te prilagođavati sve naše akte koje imamo. Dosta je na tom području živo – objašnjava ravnateljica bjelovarske knjižnice, Vjeruška Štivić.
Napominje kako joj je posao, trenutno, na prvom mjestu. Stoga, posjećuje sve događaje vezane uz bjelovarsku knjižnicu.
– To je i moja ustanova, moja knjižnica. Tako dajem podršku svojim djelatnicima. Svim tim ljudima koji dolaze izvana u našu knjižnicu sam dobra domaćica, jedino ako sam iznimno spriječena nekim drugim poslom ili bolešću. Obiteljskih obaveza toliko više nemam jer nemam male djece pa mi je posloženo tako da mi je posao na prvom mjestu. Mislim da je to u redu – govori nam.
Na svom poslovnom i privatnom putu nije se previše susretala sa spolnom diskriminacijom. Napominje kako puno toga polazi i od samog odgoja.
– Mogu poći iz svoje osobne pozicije. Da govorim kako je po meni rekla bih da su žene i muškarci ravnopravni. Odrasla sam u obitelji sa starijim bratom i uvijek smo odmalena bili ravnopravni. Nikada nisam imala osjećaj da je moj brat muško i da on ima nekakva veća prava u odnosu na mene. Već u tom mom obiteljskom okruženju muškarci i žene su bili jednaki. Moji roditelji su gradili kuću, oni su poslije posla dolazili i moja mama je tačkala, betonirala i radila s mojim tatom. Moj tata je pomagao u kući, obavljao što je trebalo. Zaista, u tom obiteljskom okruženju nisam imala osjećaj niti odrastala tako da su muškarci i žene različiti – opisuje.
Osjećaj (ne)ravnopravnosti može se osjetiti i tijekom obrazovanja.
– Moje srednjoškolsko obrazovanje je kulturno-umjetničko u gimnaziji i to je pretežito bio ženski razred. Upisala sam fakultet pedagogijske znanosti gdje su uglavnom bile žene. Za knjižničarstvo sam se doškolovavala i tu su većinom žene. U tom mom profesionalnom rastu više su žene bile zastupljene i muškarci su bili u manjini. Samom tom kvantitetom muškog i ženskog nisam mogla osjetiti neravnopravnost – objašnjava.
Nakon djetinjstva i obrazovanja smatra kako je sada dovoljno zrela i iskusna te da zato neravnopravnost toliko ne utječe na nju. No, isto tako je svjesna kako patrijarhata ima, pogotovo u ruralnim područjima.
– Neravnopravnost sam možda više osjetila na ovoj poziciji gdje jesam jer tu ulazim u nekakav svijet gdje se možda više kreću muškarci. Sada imam dovoljno godina, zrelosti i stava gdje ne dozvolim da to na neki način utječe na mene i da bih to primjećivala. Svjesna sam da ne treba mjeriti sve sa svojim metrom i kada se odmaknemo u neke ruralne sredine vidimo da je tamo još uvijek patrijarhat našeg društva i tradicionalno u Hrvatskoj – objašnjava.
Ravnateljica je baš na dan intervjua pričala s kolegicama o promjeni prezimena nakon udaje. Danas, u 21. stoljeću, se ipak vidi pomak u Hrvatskoj te žene, većinom, same odlučuju hoće li uzeti muževo prezime ili ne.
– Imamo različitih verzija onih koje su u vezi bez braka i bez tog potpisa te kako se koja odlučila za koje prezime. Moju mamu sigurno nitko nije pitao hoće li po udaji ostavljati svoje prezime, a sada često ove žene novih generacija ostave svoje prezime. Po tome se može pratiti nekakav napredak – zaključuje.
Žene se često smatraju manje sposobnima za obavljanje određenih poslova.
– Još uvijek je patrijarhat i još uvijek se žene trebaju znati moći boriti. No, društvo im treba omogućiti da ako imaju znanja, kompetencije i vještine kao muškarci da nema zapreke da bi spol odredio uspjeh i poziciju u društvu. Naravno da imamo nekakve fizičke predispozicije i emocionalne, naprosto smo različiti. Isto to pitanje se može uputiti i muškarcima. Mene frustrira kada novinari pitaju ženu, koja je na nekoj vodećoj poziciji, kako usklađuje obiteljski život i obaveze s poslom. Nijednom muškarcu nije postavljeno to pitanje. A zašto? I oni imaju obitelj, djecu i privatan život. Kako oni to usklađuju? Isto bi bilo zanimljivo čuti. U društvu smo potrebni itekako i jedni i drugi. Puno toga nije predispozicija spola – objašnjava.
Poneke žene se moraju na poslu više dokazivati samo zato što su žene, a nas je zanimalo je li tako u slučaju ravnateljice Vjeruške Štivić.
– Možda, a da toga i nisam svjesna. Ako se ja tako ne ponašam ne mogu to očekivati ni od drugih. Ja sam neko na koga će se kolege ugledati. Tu ne razmišljam o spolu već o profesionalnosti jer sam i odrasla u takvom kolektivu gdje se ne moram dokazivati kao žena. Nisam do sada imala niti jednu situaciju da se, zbog toga što sam žensko, trebam dokazati – kaže nam.
Ističe kako je ponosna što je žena na vodećoj poziciji i da ih se s takvih pozicija ne bi trebalo izuzimati.
– To svakako jesam. Zagovaram to da spol nije razlog da im se ne da prilika, da ih se stavi negdje po strani, da se smatra da je obitelj samo za žene. Recimo, položila sam vozački ispit sa 17 godina. Jako volim voziti i smatram se solidnom vozačicom. Prije 30-ak godina čudili su se, nekako je taj vozački bio rezerviran za svijet muškaraca, a žene su većinom ismijavali. Tu bih mogla istaknuti tu žensko-mušku razliku i da sam se osjećala ponosno što sam dobra vozačica. Ponosna sam i smatram da žene trebaju dobiti priliku – navodi još jedan primjer.
Žene su nekada bile odgovorne za odgoj djece, obitelj i kuću, a muž je zarađivao. Danas se, većinom, od žena očekuje isto, ali uz posao koji rade. Vjeruška nam je objasnila kako je ona to sve izbalansirala te ima li vremena za sebe.
– Sada imam. U jednom periodu života, kada sam imala tri mala sina i supruga koji zbog posla nije uvijek bio na raspolaganju, trebalo se moći organizirati. Mislim da mi je i vođenje takvog načina života i kućanstva uvelike pomoglo za dobru organizaciju, da sve štima i da svi budu svugdje na vrijeme. Sada imam odraslu djecu koja imaju svoje obitelji, vode svoje živote i ja sada imam dovoljno vremena i za kazalište, sport, prirodu i to sve uz posao – opisuje.
Dotaknula se i same borbe za ženska prava te istaknula načine na koje se to može i treba činiti.
– Svakako treba govoriti o tome i razgovarati. Mi kada ugošćujemo književnike/ce ne gledamo nikada na spol, nego na kvalitetu. U svakom slučaju, treba nekakav zakonodavni okvir i država koja mora omogućiti da svi imaju jednaka prava. Onda je na ženama samima da iskoriste sve prilike, da se školuju i da pametno biraju svoje životne partnere. Treba što više znanja, informiranja, komunikacije i biti u društvu rada na sebi, sebe ojačati i biti najbolja verzija sebe. Onda nekako i u životu imamo više prilika da nam bude dobro i bolje. Naravno da država mora dati taj neki okvir zakonodavni i mogućnosti. Rekla bih da se, u Hrvatskoj pogotovo, ide u tom smjeru – poručuje.
Za kraj našeg razgovora o (ne)ravnopravnosti žena s muškarcima poslala je i poruku ženama.
– Ono što mislite da možete i želite neka vas tjera ka tom svom cilju. Radite na sebi i budite najbolja verzija sebe. Vjerujem da će se to u društvu prepoznati i da će se stvoriti prilike da se i ostvarite – poručila je za kraj ravnateljica bjelovarske knjižnice, Vjeruška Štivić.
Tekst i foto: Rahela Dedić, novinarka i vanjska suradnica portala Bjelovar.info i Branka Sobodić, urednica portala Bjelovar.info
Foto: Bjelovar.info/Canva
