U prostorijama Obiteljskog centra – Područne službe Bjelovarsko-bilogorske u Bjelovaru je održan edukacijsko-senzibilizacijski program „Šarene emocije“, namijenjen djeci u dobi od 8 do 11 godina. Program su provele stručne radnice Obiteljskog centra, magistrice psihologije Ema Čamber i Ivana Mihotić Sekovanić.
Obiteljski centar kroz svoje programe pruža podršku djeci, roditeljima i obiteljima, a jedan od važnih segmenata njegova rada je upravo osnaživanje djece i mladih te razvoj njihovih socioemocionalnih vještina. Kroz radionice poput „Šarenih emocija“ djeca imaju priliku na njima pristupačan način učiti o osjećajima, odnosima s drugima i načinima suočavanja s različitim životnim situacijama.
Program „Šarene emocije“ u bjelovarskom se Obiteljskom centru provodi već dugi niz godina, a kroz tri iskustveno-edukacijske radionice djeca su učila o sreći, tuzi, strahu i ljutnji, ali i o tome kako svoje emocije izraziti na prihvatljiv način.
Zašto je upravo dob od 8 do 11 godina pogodna za ovakav program i što se kroz njega nastoji postići, pojasnili su nam iz Obiteljskog centra.
– Radi se o programu koji se dugi niz godina provodi u bjelovarskom Obiteljskom centru, a namijenjen je djeci u dobi od 8 do 11 godina. U toj dobi djeca počinju doživljavati veće socioemocionalne pritiske u školi, u odnosu s roditeljima i prijateljima. Također postaju kognitivno zrelija za apstraktnije promišljanje o sebi i drugima. Smatrali smo kako je to idealno vrijeme za osnaživanje emocionalnog aspekta odnosa prema sebi i drugima, odnosno za učenje da svojim ponašanjem mogu utjecati na svoj uspjeh i odnose – kažu nam iz Obiteljskog centra.
Radionice su bile osmišljene tako da djeca kroz iskustvo, igru i kreativnost usvajaju znanja koja mogu primijeniti i u svakodnevnim situacijama, a iz Obiteljskog centra su otkrili koje su aktivnosti djeci bile posebno zanimljive.
– Radionice su organizirane da budu dinamične i iskustvene kroz uvođenje „kruga povjerenja“, raznih igara, povezivanje glazbene i likovne umjetnosti s izražavanjem emocija, kao i taktilnog istraživanja emocionalnih iskustava. Važan dio radionica bio je u pokretu, gdje bismo istaknule „boksanje s novinama“ koje se djeci jako svidjelo – potvrđuju predavačice.
Jedan od ciljeva programa bio je pomoći djeci da prepoznaju ono što osjećaju, ali i da nauče kako reagirati kada su emocije posebno intenzivne.
– Djeca su imala priliku naučiti kako prepoznati osnovne emocije te osvijestiti postojanje intenziteta pojedine emocije kod sebe i drugih kroz korištenje „emocionalnog termometra“. Osim toga, imali su priliku učiti o važnosti izražavanja emocija, otvorenog razgovora o emocijama, kako tražiti podršku te kako koristiti konstruktivne tehnike emocionalne regulacije. Emocionalnu regulaciju je iznimno važno razvijati kod djece, odnosno njihovu sposobnost upravljanja svojim reakcijama na te osjećaje. Često se vrlo intenzivne reakcije kod djece javljaju prilikom emocije ljutnje tako da smo cijelu jednu radionicu posvetili upravo toj emociji i načinima njezinog prihvatljivog izražavanja (npr. fizička aktivnost, šaranje, pisanje…) – pojašnjavaju.
ŠARENA PALETA EMOCIJA
Prva radionica bila je posvećena osnovama emocionalnog opismenjavanja i kreativnom izražavanju. Djeca su kroz različite aktivnosti upoznavala četiri osnovne emocije – sreću, tugu, strah i ljutnju.
– Glavni fokus prve radionice bio je bazično emocionalno opismenjavanje i kreativno izražavanje četiriju osnovnih emocija: sreće, tuge, straha i ljutnje. Djeca su najprije učila kako su emocije tjelesni doživljaji i zajednički povezivala vlastite osjećaje s tijelom. To je važno jer prepoznavanje “grča u želucu” ili “vrućine u obrazima” omogućuje djeci da reagiraju prije nego što emocija u potpunosti preuzme kontrolu nad ponašanjem. Nadalje, kroz radionice su djeca povezivala vlastite emocionalne senzacije s određenom glazbom, npr. tuga uz Mjesečevu sonatu, i imala priliku likovno se izraziti kroz nestrukturirane boje i oblike. Djeca su naučila da svaka emocija javlja važnu poruku te da osjećaji tuge, straha i ljutnje nisu negativni i /ili loši, već izrazito važni i korisni, iako su neugodni. Kroz primjere su djeca imala priliku bolje razumjeti smisao neugodnih emocija, što im je donijelo novu perspektivu – kažu nam magistrice psihologije.
ČOVJEČE, NE LJUTI SE!
Druga radionica bila je posvećena ljutnji, emociji s kojom se djeca često teško nose. Cilj nije bio učiti djecu kako ljutnju potisnuti, već kako je prepoznati i izraziti bez agresivnog ponašanja.
– U drugoj radionici djeca su naučila razlikovati osjećaje od ponašanja, konkretno ljutnju od agresije. Najvažnija poruka za djecu bila je da je ljutnja normalna i dozvoljena, i da je smijemo izražavati, no nije dozvoljeno to činiti na agresivan način (ozlijediti sebe, drugoga, vrijeđati druge, uništiti stvar itd.) koji se može često povezivati s ljutnjom. Kroz priče i kreativne vježbe djeca su učila prepoznati i osjećati ljutnju bez dopuštanja da ona kontrolira njihove postupke (npr. udarci, vrijeđanje). Djeca su imala prilike isprobati različite alate za smirivanje u situacijama kada se ljute, npr. boks s novinama, šaranje, brojanje, disanje, fizičke vježbe… Kući su ponijeli podsjetnik na sve tehnike s napomenom da svatko bira svoj način koji mu/joj osobno najviše pomaže – ističu.
ŠTO MOGU UČINITI DA SE OSJEĆAM BOLJE?
Treća, ujedno i posljednja radionica, bila je usmjerena na tugu, strah, sreću i empatiju. Djeca su učila kako izraziti tugu, pružiti i primiti utjehu, ali i kako se nositi sa strahovima.
– U posljednjoj radionici fokus je bio na važnosti izražavanja tuge te načinima davanja i primanja utjehe u tužnim trenucima, naglašene su različite potrebe pojedinaca prilikom tugovanja, npr. različito vrijeme, potreba za većom bliskošću ili samoćom i sl. Osim toga, važan dio radionice odnosio se na nošenje sa strahovima, te njegovanje sreće uz traženje vlastitog „sretnog mjesta“ unutar sebe. Djeca su imala priliku smišljati „hrabre misli“ i razmjenjivati „brižne kupone“. Najvažnija poruka bila je da je traženje pomoći znak snage, a ne slabosti. Na ovoj radionici istaknuto je bilo i učenje o empatiji odnosno razumijevanju što druga osoba osjeća i da na te osjećaje odgovorimo s brigom i suosjećanjem – pojašnjavaju iz Obiteljskog centra.
VAŽNA ULOGA RODITELJA
Iako su radionice bile namijenjene djeci, razvoj emocionalnih vještina ne završava izlaskom iz Obiteljskog centra. Veliku ulogu imaju roditelji, koji svojim ponašanjem djeci mogu pokazati kako prepoznati i izraziti vlastite osjećaje.
– Niti jedna intervencija za djecu ne može biti učinkovita bez podrške roditelja. Važno je da roditelji također daju „dozvolu“ za izražavanje emocija svojoj djeci. To najbolje mogu učiniti vlastitim primjerom kroz jasno i zrelo izražavanje i reguliranje emocija pred djecom. Također mogu biti kreativni pa zajedno uvesti „obiteljski emocionalni termometar“ i djecu pozvati da odrede „na kojem su broju u ovom trenutku“. Roditelji, kao i djeca, najviše mogu saznati ako zainteresirano i otvoreno pitaju djecu kako se osjećaju te ih saslušaju bez osuđivanja – naglašavaju.
Program „Šarene emocije“ je djeci pružio prostor za razgovor, igru i učenje o emocijama, ali i konkretne alate koje mogu koristiti kada se suoče s ljutnjom, tugom, strahom ili drugim intenzivnim osjećajima.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 03/26 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Razvoj odgoja i obrazovanja – Djeca, mladi, učitelji, roditelji zajedno u izazovima suvremenog života
Foto: Obiteljski centar – Područna služba BBŽ
