Prije godinu dana, 8. studenog, životnu bitku s neizlječivom bolešću izgubio je Bjelovarčanin Ivan Sabljić. Unatoč proteku vremena njegova supruga Ljubica teško se nosi s tim gubitkom. Nije jednostavno život u dvoje zamijeniti samoćom. No, utjehu joj pruža pomisao da mu je do posljednjeg trena uspjela omogućiti vjerojatno sve što medicina u našem zdravstvenom sustavu poznaje kao pomoć u takvim trenucima. Ivanu je rak gušterače dijagnosticiran u siječnju prošle godine i nažalost operativni zahvati i kemoterapije nisu davali rezultate.
– Bilo je sve teže i teže. Puno toga morala sam naučiti u kratkom roku kako bih mu mogla pomoći. Često sam se pitala je li to što radim i na koji ga način njegujem i dajem terapiju dobro. Kako bih znala kada sam mu i što dala od lijekova, svakodnevno sam vodila evidenciju. U jednom trenutku kolegica Branka mi je rekla neka potražim pomoć palijativne skrbi. Meni je to bila posve nova informacija. Nisam znala da tako nešto uopće postoji kod nas. Dala mi je kontakt i trebalo mi je malo više vremena da ih kontaktiram jer čim spomeneš palijativu odmah te ta riječ asocira na nešto što je konačno, što vodi kraju. Međutim, u situaciji kada se nađeš pred zidom i kada ti treba pod hitno pomoć stručnih osoba, onda to prelomiš i nazoveš. U tim trenucima ne znam već na čija vrata nisam kucala i molila za pomoć. U tom susretu s palijativom i ljudima koji ju trebaju, meni je bio najgori trenutak kako ću suprugu objasniti da će doći netko iz palijativne skrbi. Na kraju sam prešutjela i rekla da će doći medicinska sestra vidjeti u kakvom je stanju i da nas uputi što i kako dalje. Marija je došla čim sam ju pozvala. Iako suprug i ja nismo razgovarali o palijativi, sigurna sam da je shvaćao kakvim je pacijentima ona namijenjena – prepričava prve susrete s palijativom Ljubica Sabljić.
U to vrijeme mobilni palijativni tim u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji bio je u povojima. Bolje rečeno, tim u punom smislu te riječi nije niti postojao, postojala je samo njegova koordinatorica Marija Vranar i na Ljubičin poziv odmah se odazvala.
– Tada još tim s doktoricom i medicinskog sestrom nije postojao. No, odmah nakon moga poziva posjetila nas je koordinatorica Vranar i ispitala nas o svim detaljima liječenja i terapijama koje je Ivan koristio. Već nam je to bilo pravo olakšanje jer nam je odmah dala broj telefona na koji sam ju mogla nazvati kada god bih imala kakav problem ili pitanje, bez obzira bilo to za radnog vremena ili ne. Stručnost na koju smo mogli uvijek računati bila nam je od neprocjenjive koristi. Marija je koordinirala sve što nam je bilo potrebno od uzimanja terapija, infuzije, injekcija protiv bolova do nabave medicinskih pomagala. Osim toga komunicirala je s liječnicom opće prakse, kao i s liječnicima prilikom njegovog boravka u bolnici. Ona je znala stručno reći što Ivan prima i što mu u tom trenutku treba – priča Ljubica.
Dakle, iako je takav vid pomoći bio od neprocjenjive koristi i njoj i suprugu, Ljubica se isprva bojala kako će na dolazak palijativnog tima reagirati Ivan. Procjene govore da svake godine u Hrvatskoj od 25.000 do 46.000 stanovnika treba neki od oblika palijativne skrbi, a najčešće su to onkološki, neurološki, srčani, nefrološki i drugi bolesnici, ali ju, nažalost, mnogi ne dobiju. U svim je županijama, doduše, organizirano pružanje takve skrbi, što uključuje centre za koordinaciju palijativne skrbi, mobilne palijativne timove, u nekima čak i volonterske palijativne timove, bolničke ili stacionarne odjele i hospicije za palijativnu skrb, ali i sami djelatnici u sustavu svjesni su da je palijativna skrb nedostatna i često nije pružena na vrijeme. Uzrok je tome, misli i Ljubica Sabljić, nedovoljno prepoznavanje i uočavanje potreba bolesnika u zadnjem stadiju bolesti i liječenja.
– Mislim da liječnici opće prakse trebaju shvatiti o kakvoj se velikoj potrebi radi i preporučiti svoje pacijente za takvu skrb. U našem slučaju da nije bilo prijateljice Branke pitanje je kada bih i bi li uopće potražila pomoć palijativnog tima, a ne smijem niti pomisliti kako bismo kroz sve prošli da ju nismo imali. Ne jednom, nego puno puta na odlasku iz kuće me je liječnica iz palijativnog tima, Ljiljana Žunić zagrlila i pružila riječi utjehe i ohrabrenja, a znala je doći u pomoć i neradnim danima. Koliko su olakšale zadnje mjesece života mome Ivanu, toliko su bile i psihološka pomoć meni i djeci– kroz suze nam je ispričala Ljubica.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 02/24 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info
