Dvoje ljudi je 2013. godine krenulo na hodočašće iz Bjelovara do Marije Bistrice i to u vrijeme kada navigacija nije stajala u džepu svakoga od nas. Tada su s običnom kartom u ruci odlučili krenuti na put bez velikih planova, bez luksuza priprema – vođeni tek srcem i željom da do svetog mjesta stignu vlastitim koracima, snagom tijela i nepokolebljivom vjerom.
Bio je to put dug 75 kilometara, kroz dan i noć, kroz kišu, umor i bol. Ali umor se topio pred snagom unutarnjeg poziva, a svaki korak postajao je tiha molitva. Svaki uzdah bio je zahvalnost, svaka kap znoja – žrtva. Ono što ih je nosilo bila je nevidljiva ruka vjere, osjećaj da je cilj puno više od fizičke destinacije.
Kad su iscrpljeni, ali ispunjeni prvi put zakoračili pred bistričko svetište, osjetili su da su stigli ne samo na cilj, nego i dublje u vlastito srce. To nije bila pobjeda nad kilometrima, nego susret – sa sobom, s vjerom i s Bogom.
Godine su prolazile, a ovo putovanje postalo je tradicija. Pridružili su im se prijatelji, rodbina, pa i potpuni stranci koji su čuli priču i osjetili poziv. Danas, više od desetljeća kasnije, ovo hodočašće okuplja ljude različitih životnih priča: mlade i stare, iskusne hodače i one koji prvi put kreću. Svi dijele istu stazu, isti ritam molitve, iste trenutke tišine…
Put je dug i zna biti težak. Noge bole, ramena peku, a kiša se ponekad čini neumoljivom. No tada dođe trenutak kada se s nekim neznancem podijeli komad kruha i osmijeh, kada tišina između dvoje hodočasnika progovori više nego riječi, kada zora obasja stazu i podsjeti te da svjetlo uvijek dolazi nakon tame. Za bjelovarske hodočasnike ovaj put nikada nije bio samo kretanje od Bjelovara do Marije Bistrice – to je kretanje prema nutrini, prema vjeri, prema miru koji nadilazi razum.
Svake godine kreću s istim ciljem – stići do Marije Bistrice. No, ono što pronađu putem – snagu zajedništva, tihe razgovore s Bogom, ispunjenje koje donosi predanost – jednako je dragocjeno kao i sam dolazak.
Svaki put hodočaste povodom blagdana Velike Gospe. Ne traže da se spominju njihova imena jer, kako kažu, žele hodati u miru i tišini, noseći u srcu molitve za svoje bližnje i poruku koja je veća od bilo kojeg pojedinca: da te vjera, kad joj se prepustiš, može nositi dalje nego što bi noge same ikad mogle.
