U današnjem užurbanom svijetu, roditelji često imaju sve manje vremena za kvalitetno druženje s djecom, iako upravo ti zajednički trenuci grade temelje sigurnog i zdravog odrastanja. Prof. psihologije Renata Hunjadi-Brzović iz Odjela za zaštitu mentalnog zdravlja i prevencije ovisnosti Zavoda za javno zdravstvo Bjelovarsko-bilogorske županije ističe kako roditelji svojim prisustvom, ponašanjem i načinom komunikacije imaju ključnu ulogu u jačanju psihološke otpornosti djece te u oblikovanju njihovog samopouzdanja i sposobnosti suočavanja sa životnim izazovima.
– Roditelji imaju sve manje vremena za druženje s djecom. Jer djeca kroz kontinuirano druženje s roditeljima stvaraju odnos povjerenja i znaju da su roditelji sigurna luka te gdje mogu dobiti podršku – započinje prof. psihologije Renata Hunjadi-Brzović.
Treba imati na umu da djeca ne samo da nas slušaju, već i promatraju, pa smo im upravo mi najvažniji model.
– Treba voditi računa o tome da nas djeca i slušaju i gledaju te da smo im model. Ako želimo jačati psihološku otpornost djece bilo bi zgodno da radimo i na svojoj psihološkoj odgovornosti, da učimo tehnike suočavanja sa stresom te da naučimo upravljati vlastitim emocijama – napominje Hunjadi-Brzović.
Djeca roditelje doživljavaju kao svoj najveći autoritet i uzor, pa često zaboravimo koliko snažno na njih utječe svaki naš postupak i riječ.
– Roditelji često zaboravljaju da su oni djeci „alfa i omega“, uzor… Oni o nama ovise te doista vjeruju da smo jako pametni, moćni te „jako super“. Pa kada im kažemo da ne rade to i ne budu kao mi, onda pitaju, a kakav da budem – napominje.
Kada roditelji odustanu od zajedničkog vremena s djecom, ona svoje uzore i obrasce ponašanja traže negdje drugdje, što može biti veliki rizik za njihov razvoj.
– Roditelji odustaju od druženja s djecom. Djeca su oduvijek trebala modele jer se puno ponašanja i suočavanja sa stresom uči po modelu. Ako roditelji ne pokaže nekakvu zrelost, suvisli način upravljanja emocijama i suočavanja sa stresom, djeca će se okrenuti nekom drugom. Pitanje je koliko su osobe kojima se okrenu kvalitetni te koliko je to što te osobe nude za djecu dobro – ističe.
Svjesno i prisutno roditeljstvo ključno je za usmjeravanje djeteta na pravi put te za izgradnju njegove psihološke otpornosti.
– Roditelji koji su prisutni i svjesni svoje uloge roditelja te uloge koju imaju u formiranju svog djeteta mogu spriječiti da dijete krene u krivom smjeru i mogu potaknuti jačanje psihološke otpornosti – naglašava.
Biti primjer djeci ne ogleda se samo u našem emocionalnom stanju, već u svakodnevnim navikama i ponašanjima kroz koja oni uče kako živjeti i nositi se sa životnim izazovima.
– Priča „Budite primjer“ nije vezana samo uz naše psihičko stanje. Naš svakodnevni život je prilika da budemo primjer svojoj djeci – od toga kako se nosimo sa stresom preko toga imamo li vremena za odmor, koliko se brinemo za svoju dobrobit, hranimo li se zdravo, bavimo li se tjelesnom aktivnošću, kako se nosimo s problemima na poslu, kako komentiramo budućnost, što pričamo o aktualnim događanjima… To su sve prilike da djeca steknu osjećaj sigurnosti i da se nauče nositi sa stresom – napominje prof. psihologije.
Roditelji koji nisu u stanju nositi se s vlastitim problemima teško mogu biti pozitivan model svojoj djeci, dok roditelji koji svladavaju vlastite izazove značajno doprinose razvoju djetetove sposobnosti suočavanja s problemima.
– Roditelji koji sami imaju problem su zapravo loš model i velika je vjerojatnost da će i djeca imati problem. Ako je roditelj dobro, ako roditelj može sam sa sobom izaći na kraj onda je velika vjerojatnost da će pomoći djetetu time što će biti dobar model te pomoći djetetu da se nosi sa životnim problemima na koje nailazi – dodaje.
Roditelj ima moć podržati dijete u prepoznavanju vlastitih snaga, posebno u trenucima krize, pružajući mu ohrabrenje i podsjećajući ga na njegove prethodne uspjehe.
– Roditelj uvijek može pomoći djetetu da prepozna svoje jake strane. Na koji način? Tako da ga, kad je u nekoj krizi, podsjeti na nešto što je uspješno riješilo, da ga ohrabri na način da kaže „Ja vjerujem da ćeš ti to riješiti i da ti to možeš“… – kaže.
Iako roditelji često krive vršnjake i okolinu za narušavanje dječjeg samopouzdanja, najčešći uzrok leži upravo u njihovim vlastitim komentarima, kritikama i očekivanjima.
– Često roditelji kažu da djeci samopouzdanje naruše vršnjaci, okolina, neki drugi ljudi. Realno gledajući, u stvarnosti, roditelji najviše djeci počupaju perje samopouzdanja. Svojim neprimjerenim komentarima, usporedbama, neprestanim kritiziranjem, očekivanjem nečega što djeca ne žele. Samopouzdanje će prvo narušiti roditelji. Ako samopouzdanje u vlastitom domu nije podržano onda će se okolina i vršnjaci samo nadovezati na to – naglašava.
Kroz svjestan odabir ponašanja i način komunikacije s djetetom, roditelj može značajno ojačati njegovo samopouzdanje, koje je ključni zaštitni čimbenik za mentalno zdravlje.
– Roditelj ima mogućnost, birajući neka ponašanja te vodeći računa što i kako razgovara sa svojim djetetom, ojačati to djetetovo samopouzdanje. A dobro samopouzdanje je uvijek jak zaštitni čimbenik za mentalno zdravlje i bilo kakve probleme mentalnog zdravlja – ističe.
Roditeljska podrška ponekad, iako dobre namjere, može nenamjerno poticati osjećaj bespomoćnosti kod djece, posebno kada opravdavamo izbjegavanje izazovnih situacija.
– Često se može vidjeti da roditelji neke djece podržavaju neke oblike ponašanja koji zapravo doprinose sniženom samopouzdanju i stvaranju sniženog osjećaja bespomoćnosti. Konkretno, mislim na pojavu, koja je u zadnje vrijeme vrlo učestala, a to je da roditelji opravdavaju dječje izostanke iz škole kada su neka važna ispitivanja i teško testovi. Roditelj misli da čini dobro za svoje dijete, no podržavamo li dijete u izbjegavanju situacija koje su mu neugodne zapravo podržavamo osjećaj bespomoćnosti u djetetu te ga učimo da je izbjegavanje sasvim normalan način rješavanja problema. Možda se jednom neće ništa dogoditi, ali ako to postane način funkcioniranja onda dugoročno imamo veliku problem – napominje Hunjadi-Brzović.
Djeca ne trebaju biti savršena niti uvijek spremna za sve izazove, no upravo kroz takve situacije uče važnost organizacije i samostalnog snalaženja.
– Djeca ne moraju biti savršena i ne moraju uvijek biti spremna za sve testove, ali to je put do toga da nauče da se moraju dobro organizirati. Neće uvijek biti roditelja koji će biti puni razumijevanja – dodaje.
Kada problemi djeteta ozbiljno narušavaju njegovu funkcionalnost, odnose i školovanje, ključno je potražiti stručnu pomoć, a roditelji ne bi smjeli doživljavati taj korak kao sramotu, nego kao brigu za mentalno zdravlje.
– Kad je problem s djetetom takav da ono više nije funkcionalno i da su ozbiljno ugroženi neki važni odnosi i ispunjavanje školskih obaveze, da postoje ozbiljne prijetnje djetetovoj dobrobit onda treba potražiti stručnu pomoć. U zadnje vrijeme se može vidjeti da mladi ljudi nemaju problema s traženjem pomoći, ali roditelji imaju problem s tim. Nekim roditeljima odlazak na razgovor kod psihologa predstavlja veliku sramotu. Odlazak psihologu na razgovor ne znači da ste ludi nego da brinete o svom mentalnom zdravlju – naglašava prof. psihologije.
Prof. Hunjadi-Brzović napominje da roditelji, kroz svjesno i prisutno roditeljstvo, mogu biti snažan model svojoj djeci – pokazujući kako se nositi sa stresom, upravljati emocijama i rješavati probleme. Istovremeno, roditelji ne smiju zanemariti vlastito mentalno zdravlje jer ono izravno utječe na razvoj dječjeg samopouzdanja i osjećaja sigurnosti. Kada se suoče s ozbiljnim problemima kod djeteta, traženje stručne pomoći nije znak slabosti, nego odgovornog roditeljstva i brige za mentalno zdravlje cijele obitelji.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 06/25 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Poticanje kvalitetnih programa za djecu i mlade kojima je cilj promicanje njihove dobrobiti.
Tekst: Rahela Dedić, novinarka portala Bjelovar.info
Foto: Freepik
