U današnjem ubrzanom i informacijski preopterećenom svijetu, ni najmlađi nisu pošteđeni stresa. Djeca, iako možda ne znaju prepoznati niti imenovati svoja emocionalna stanja, svakodnevno se suočavaju s pritiscima koji duboko utječu na njihovu psihološku ravnotežu. Škola, koja bi trebala biti sigurno okruženje za učenje, druženje i razvoj, sve češće postaje izvor brige i straha – zbog ocjena, očekivanja i uspoređivanja. Istovremeno, roditelji, često u najboljoj namjeri, stvaraju prenatrpane rasporede djece u želji da im pruže „najbolje“, nesvjesno im uskraćujući vrijeme za slobodnu igru i odmor. Sve to ostavlja malo prostora za dječju spontanost, emocionalno izražavanje i razvoj unutarnje otpornosti. Uz to, stalna izloženost ekranima, društvenim mrežama i vanjskim podražajima dodatno otežava dječje nošenje sa svakodnevnim izazovima.
Djeca su umorna, preopterećena i često izgubljena u vrtlogu obaveza i očekivanja. No, kako ističe prof. psihologije Renata Hunjadi Brzović važno je razumjeti da djeca, baš kao i odrasli, trebaju podršku, razumijevanje i prostor za sebe. U nastavku donosimo razgovor koji otvara važne teme o dječjem stresu, roditeljstvu i ulozi škole – iz perspektive struke i stvarnog života.
Djeca, kao i odrasli, doživljavaju stres zbog različitih razloga koji ovise o njihovoj dobi i razvojnim fazama. Neki stresori, poput osjećaja pritiska, nesigurnosti ili straha od neuspjeha, mogu biti univerzalni i snažno utjecati na njihovo emocionalno stanje.
– Okidači za stres su različiti kod djece s obzirom na dob. Baš kao i kod odraslih, postoje neki univerzalni okidači. Kada smo umorni smanji nam se tolerancija na frustraciju, razdražljivo smo i sve nam strašno smeta pa ne možemo dati od sebe ono što možemo. Ista stvar je kod djece… – pojašnjava Renata Hunjadi Brzović, prof. psihologije zaposlena u Odjelu za zaštitu mentalnog zdravlja i prevencije ovisnosti Zavoda za javno zdravstvo Bjelovarsko-bilogorske županije.
Veliki izvor stresa za djecu, ali i odrasle je neprestana izloženost nekim podražajima.
– Mi smo neprestano prikopčani na neki izvor informacija. Mi odrasli pratimo vijesti, djeca igraju neke igrice, prate društvene mreže te smo neprestano izloženi nekim podražajima. To umara. A kada ste umorni imate manje kapaciteta za rješavanje bilo kakvih problema. Jedan od velikih izvora stresa za djecu, baš kao i za odrasle, je preplavljenost informacijama iz okoline – ističe Renata Hunjadi Brzović.
U današnje vrijeme mnogi roditelji osjećaju pritisak da svojoj djeci osiguraju što više organiziranih aktivnosti, vjerujući da time potvrđuju svoju roditeljsku odgovornost. Međutim, takav pristup često dovodi do prenatrpanih rasporeda u kojima djeca nemaju dovoljno slobodnog vremena za igru i opuštanje.
– Roditelji imaju zadaću osigurati djeci jako puno aktivnosti jer tako doživljaju sebe kao dobre roditelje. Onda djeca izvan škole imaju more nekakvih aktivnosti. Tako se stalno nešto mora i djeca nemaju slobodnog vremena, djeca se ne igraju. Nemaju osjećaj da upravljaju svojim vremenom i neprestano su u nekakvoj žurbi s jedne na drugu aktivnosti – napominje.
Škola bi trebala biti mjesto učenja, rasta i druženja, no sve više postaje izvor stresa za djecu. Umjesto da razvijaju znatiželju i samopouzdanje, učenici se često osjećaju opterećeni pritiskom ocjena koje se pogrešno poistovjećuju s uspjehom i vrijednošću.
– Djeca brinu zbog škole. Škola je postala izvor stresa, a ne mjesto nekakve ugode i druženja, iako u nekoj mjeri to je. Ocjene su postale mjerilo uspješnosti. Ocjene su ocjene, a uspješnost i sreća nemaju gotovo nikakve veze s akademskim uspjehom – ističe.
Društvene promjene i drugačije potrebe tržišta rada utječu na to kako mladi danas doživljavaju obrazovanje. Za razliku od prijašnjih generacija, sve se više usmjeravaju na stjecanje praktičnih vještina, dok tradicionalno školovanje gubi svoj nekadašnji status jamstva uspjeha i sigurnosti.
– Istraživanja pokazuju da današnji mladi koji biraju nekakva svoja životna zvanja nemaju tako naboj na školovanje. Imaju naboj na praktične vještine. Dok sam ja bila dijete završiti školovanje i fakultet je bio put za sreću, za životno sigurnost i nekakav uspjeh. Danas to više nije tako. Forsiranje školskog uspjeha zapravo djecu vodi u krivom smjeru. Ruši im se samopouzdanje, ruši im se osjećaj pritiska, frustracija u vezi nečeg što im, kada sami počnu upravljati svojim životom, doista neće biti bitno – napominje Renata Hunjadi-Brzović.
Djeca se danas suočavaju s brojnim izazovima u odnosima s vršnjacima, uključujući pritisak, uspoređivanje i nasilje, što može ozbiljno utjecati na njihovu emocionalnu stabilnost. Budući da još nemaju razvijene mehanizme suočavanja sa stresom, takve situacije ih često preplavljuju i ostavljaju osjećaj nesigurnosti i zbunjenosti.
– Vršnjački pritisak, vršnjačko nasilje – koji su nažalost česta pojava – isto su jedan od izvora stresa. Djeca se neprestano međusobno uspoređuju, izložena su različitim očekivanjima – što vlastitim, što okoline. Sve skupa su malo izgubljeni jer ne mogu time upravljati. Ne treba zaboraviti da su djeca nezrela – emocionalno, socijalno, intelektualno. Da nemaju mehanizme suočavanja sa stresom i da za njih izloženost tako velikom broju stresora može biti stvarno pogubno – upozorava Renata Hunjadi Brzović, prof. psihologije.
Reakcije na teške životne situacije mogu se značajno razlikovati od osobe do osobe — dok jedni posrnu, drugi iz njih izađu još jači, a treće kao da stres gotovo ne dotakne. Ove razlike objašnjava pojam psihološke otpornosti, koji ističe koliko je važna unutarnja snaga u suočavanju sa stresom i krizama.
– Kada se dogode neke krize, neka vrlo intenzivna iskustva zanimljivo je gledati kako neki ljudi izađu iz takvih teških situacija gotovo neokrznuti. Neki se ljudi potpuno slome, a neki izgledaju kao da ih je ta neka krizna situacija, odnosno jako velik stres zapravo ojačao. Tu psiholozi uskaču s jednim konceptom o psihološkoj otpornosti po kojem se ljudi međusobno razlikuju. Postoje ljudi koji su psihološki otporniji i ljudi koji su psihološki neotporni – navodi.
Psihološka otpornost nije urođena osobina, već vještina koja se može razvijati kroz život. Ključnu ulogu u tom procesu imaju podržavajući odnosi, osobito unutar obitelji, gdje roditelji svojim pristupom mogu značajno doprinijeti emocionalnoj snazi i stabilnosti djeteta.
– Kako raditi na toj psihološkoj otpornosti? Kako povećati sposobnost suočavanja i prevladavanja nekakvih teških, stresnih iskustava? To se uči. To nije nikakvo čudo, magična osoba, nego se radi o tome da su neki ljudi odrastajući uspjeli naučiti neke tehnike koje pomažu da su psihološki otporniji. Stvaranje kvalitetnih odnosa, podržavajućih odnosa temelj je psihološke otpornosti. Tu sada uskaču ti obiteljski odnosi, odnosno roditelji koji – baveći se svojom djecom – povećavaju njihovu psihološku otpornost – napominje.
Biti prisutan u djetetovu životu ne znači zatrpati ga aktivnostima, već graditi odnos kroz iskrenu i podržavajuću komunikaciju. Ključno je slušati dijete, poticati ga da izražava svoje misli i osjećaje te mu pokazati da je viđeno i shvaćeno.
– Na koji način se baviti svojim djetetom? Možda ne osigurati mu tisuću i jednu aktivnost nego doslovno biti uz to svoje dijete i razgovarati s njima. Razgovarati na način da ga se pita kako je, što misli o nekoj situaciji, potaknuti dijete da govori o svojim osjećajima. Ne samo izdavanje zapovijedi, ne samo govoriti djetetu što bi mu bilo pametno da radi i čime da se bavi nego jednostavno čut to svoje dijete, potaknut dijete da priča… Razgovarati znači postavljati pitanja, ne komentirati, ne prosuđivati, ne kritizirati, ne zgražati se nad onim što čujete. Jednostavno prihvatiti da vaše dijete ima neku ideju, da neke stvari vidi kako vidi i postavljanjem novih pitanja tražiti dijete da to objasni kako se osjeća i zašto misli to što misli – pojašnjava Renata Hunjadi-Brzović.
Razgovor, empatija i prisutnost odraslih ne predstavljaju samo osnovu dobrih odnosa s djecom, već su i ključni elementi u razvoju njihove psihološke otpornosti i emocionalnog zdravlja. Kada odrasli aktivno slušaju, iskreno suosjećaju i dosljedno su prisutni u životima djece i adolescenata, stvaraju siguran prostor u kojem mladi mogu izražavati osjećaje, postavljati pitanja i razvijati unutarnju snagu potrebnu za suočavanje s izazovima. Upravo u toj međusobnoj povezanosti i podršci leži temelj zdravog emocionalnog razvoja i stabilne budućnosti.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 06/25 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Poticanje kvalitetnih programa za djecu i mlade kojima je cilj promicanje njihove dobrobiti.
Tekst: Rahela Dedić, novinarka portala Bjelovar.info
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Foto: Freepik
