Dani mirovine nakon godina rada mogu biti itekako dosadni. No, to nije opcija za Bjelovarčanina Sinišu Cmrka koji je svoj dječački hobi nastavio njegovati u danima mirovine. Tako dane provodi slikajući te uživa u onome što je oduvijek volio, a za što prije mirovine nije imao dovoljno vremena. Sreli smo ga na malom dječjem igralištu u centru Bjelovara gdje je izložio neke od svojih slika. To mu nije prvi put da izlaže svoje umjetničke radove, a najviše voli prirodu i more koje rado oslikava. Prisjetio se početaka svog umjetničkog rada, ali i nekih zanimljivosti iz škole.
– Radim radove na temu mora sa školjkama, kamenjem i pijeskom, a sjećam se da sam prvu sliku napravio u petom razredu osnovne škole i to iz onih crtanih romana „Tom&Jerry“. Inače sam iz likovnog u školi imao dva – kaže nam Siniša kroz smijeh.
Dječačku ljubav prema slikanju obnovio je otkako je otišao u mirovinu.
– To sada radim kao hobi jer sam u mirovini. Do mirovine sam jako malo slikao. Bilo je tu drugih obaveza i briga pa nije toliko bilo vremena – pojašnjava.
Objasnio nam je i što trenutno slika te kako reciklira materijale.
– Ovo najnovije je latinsko idro iz Murtera. To je na recikliranoj plastici od jednog starog sata koji je bačen. To sam iskoristio kako bi djeca vidjela da se stvari mogu uvijek još iskoristiti. Slučajno smo bili na regati na Murteru. Bilo je 70 brodova pa i moja ekipa iz Bjelovara te smo bili jako dobri – 69. smo došli, ali smo došli – simpatično objašnjava.
Najdraže mu je slikati motive vezane uz more.
– Rado slikam ribe, brodove, svjetionike, lopte te takve detalje. Većinu slika sam kroz sedam godina poklonio kineziolozima, trenerima i trenericama Plivačkog kluba Bjelovar u kojem sam nekad kao mali plivao te sam im to poklonio za njihov trud i rad jer su oni trenirali i moje unuke koji su osvojili brojne medalje. Tako su moje slike znak zahvalnosti i pažnje te poštovanja struke – pojašnjava.
Otkriva kako mu nije primaran cilj prodati slike.
– Ljudi dođu, pogledaju, ali umjetnost za sada prolazi tako da se samo vidi. Ona nema baš materijalnu vrijednost… Tu i tamo nešto uspijem po tom pitanju, ali slabo. Glavno mi je da to pokažem malo. Prvu sam izložbu imao tu na ovoj livadi. Drugi put sam izlagao u jednom kafiću te treći u slastičarni. Djeca mogu dirati određene radove koji su hrapavi i to ih interesira. To mene ispunjava, to mi je zadovoljstvo – dodaje.
Svoju ljubav prema umjetničkom radu pomalo prenosi i na unuke.
– Moji unuci isto pomalo rade, pile, šarafe i to se vidi i u školi pogotovo u tom tehničkom dijelu, odabiru boja i tako dalje. Moj unuk je izradio jednu sliku koja čak visi u jednom lokalu – ponosno kaže.
Otkrio je koliko radova krasi njegov dom te kako uz slikanje lakše podnosi teške trenutke.
– Imam sigurno oko 25 gotovih radova, a većinom slikam u zimi kada je kišno i hladno. To me ispunjava. Radit ću to i dalje. Kako sam u mirovini pa me uhvate neki teški trenuci poput neizlaska van i kontakta s drugima onda polako uz glazbu u kuhinji slikam. Čovjek se onda osjeća ispunjeno jer si nešto napravio, a nisi sjedio u kafiću i čekao tu penziju. Jednostavno si aktivan i ispuniš si vrijeme. Nekome to odgovara, a nekome ne. Recimo moja supruga je rekla da će raditi dok god bude mogla, to nju ispunjava – objašnjava.
Za kraj ovog zanimljivog i inspirativnog razgovora poslao je poruku onima koji su u mirovini, ali i mladima.
– Ima zanimljivih i poučnih aktivnosti, ali malo smo mi svi nezainteresirani te kako postajemo stariji pomalo i lijeni. Nismo baš primjer tim mladima iako osjećam da svojim unucima i društvu jesam. Svatko bi mogao pomaknuti neku grančicu, smeće te jedan drugome pomoći. No, to većinom ne radimo. Meni je lijepo dok vidim mlade profesore i ljude da s tom djecom rade i trude se – poručuje za kraj.
