Na službenu adresu portala stigla je reakcija Društva za očuvanje hrvatske vojne tradicije i Galerije “Barutana 1991.” vezana za izjavu Milorada Dodika koji poziva pristalice da slijede primjer majora Tepića.
Službeno priopćenje donosimo u cijelosti.
Ako službena Srbija i Republika Srpska zaista žele odmak od velikosrpske politike, trebaju preispitati junaštvo majora Milana Tepića i famoznu zakletvu koja od srpnja 1991. godine i de jure i de facto više ne vrijedi
Jesen u bjelovarskom kraju nosi prisjećanje na rujanske žrtve obrambenog Domovinskog rata u jeku napadne operacije Jugoslavenske armije potpomognute srpskim dobrovoljcima iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore i lokalnim pobunjenicima. Naime, Jugoslavenska narodna armija, nakon povlačenja iz Slovenije u srpnju 1991. godine, s pravom se može nazivati samo Jugoslavenskom armijom. Od tog trenutka riječi zakletve oficira, podoficira i vojnika koji su se zakleli da će braniti cjelovitost SFRJ više ne vrijede jer povlačenjem iz Slovenije, raspoređivanjem snaga na mostove na Dunavu i otvorenom agresijom na Hrvatsku iza kojeg stoji vojni i državni vrh jasno determiniraju rušenje Ustava SRFRJ. Pogažena je, dakle, svaka riječ te famozne zakletve i to je major Milan Tepić jako dobro znao.
Nakon otvorene agresije i napadne operacije JNA, koja je već u lipnju 1991. u Glini pokazala svoje jasne namjere, bilo je nužno blokirati sve vojne objekte u Hrvatskoj koji su bili otvorena prijetnja izravno svakom gradu, a JNA je svoje utvrde u središtima naselja željela iskoristiti za spajanje sa snagama koje su prodirale po pravcima napada i na koncu izaći na granice ni manje ni više, famozne Velike Srbije. Major Tepić kao školovani kadar koji, kako svjedoče njegovi prijatelji, nije se odvajao od knjige, morao je biti svjestan da velikosrpska politika i zadaća presijecanja Hrvatske i izbijanja na granice Velike Srbije se strogo kosi s njegovom zakletvom u kojoj se je obvezao da će braniti nezavisnost, ustavni poredak, nepovrjedivost i cjelokupnost Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i da će čuvati i razvijati bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti. U trenutku njegova čina Jugoslavija više ne postoji, ne postoji ni ustavni poredak, ne postoji ni bratstvo i jedinstvo, zapravo pogaženo je sve ono u što su se klele generacije vojnika, podoficira i oficira.
Istoga dana na jugu Hrvatske događa se ista drama, inzistira se na provođenju istih zadataka rušenja, ubijanja i proganjanja, međutim jedan čovjek postupa suprotno od Tepića. Admiral Vladimir Barović gaženja te famozne zakletve bio je itekako svjestan. Kao ponosni Crnogorac, istoga dana kada Tepić diže u zrak skladište ratnih rezervi u Bjelovaru daleko od Srbije i njegove Kozare, admiral Barović ne može prihvatiti agresiju JNA i crnogorskih dragovoljaca na hrvatski jug i odlučuje službujući na Visu okončati svoj život duboko razočaran u sve ono za što se borio.
Je li je Tepić učinio vojnički hrabar potez bez konteksta može se razgovarati, ali isti zadatak izvršili su brojni zapovjednici skladišta u Hrvatskoj koji su minirali minsko-eksplozivna sredstva, onemogućili da se hrvatske snage domognu naoružanja i operativne tehnike, a da pri tom nisu ugrozili živote svojih vojnika i civila, na koncu i hrvatskih branitelja.
Njih se ne smatra junacima već izdajicama iako je njihov čin svakom razboritom čovjeku razumljiviji od dizanja u zrak skladišta tek nekoliko kilometara udaljenog od grada u kojem živi 20 000 stanovnika.
Tepić nije mogao znati da neće biti civilnih žrtava, nije ih bilo samo pukom srećom. Unatoč tome što se u neposrednoj blizini nalazi naselje Hrgovljani, u trenucima eksplozije puno civila, odlučio je ugroziti živote svojih vojnika, živote civila koje je morao zakletvom braniti.
Tu, nažalost, nema junaštva, nema časti, a svaka osoba, svaka politika koja taj čin podržava svjesno stoji iza velikosrpske ideje jer u rujnu 1991. samo je ona živa. Jugoslavija, Jugoslavenska narodna armija, svaka zakletva, sve ono za što su se borili antifašisti nestalo je puno prije „gljive“ nad Bjelovarom, a „gljiva“ je samo potvrda.
dr. sc. Marin Sabolović,
predsjednik DOHVT i kustos Galerije „Barutana 1991.“
