Kako omogućiti kontinuirano pristupačnu palijativnu skrb u Hrvatskoj
Razvoj palijativne skrbi počeo je 60-ih godina u Velikoj Britaniji, te 70-ih u SAD-u i Kanadi i to kao reakcija na promjene u medicinskoj kulturi. Hospicijski pokret imao je glavni međunarodni utjecaj u promicanju palijativne skrbi. Cicely Saunders, koja je radila u St. Joseph’s hospiciju od 1957. do 1967. godine, gdje je i proučavala kontrolu boli kod uznapredovalog raka, dala je snažan poticaj za osnivanje St. Christhopher hospicija u Londonu (1967.). Iako to nije bio prvi hospicij, bio je prva medicinska, akademska i moderna zdravstvena ustanova, s naglaskom na edukaciji i istraživanju uz klinički rad. Stoga se Saunders smatra začetnicom moderne palijativne skrbi. Urološki kirurg Balfour Mount 1974. godine osniva prvi bolnički odjel palijativne skrb pri bolnici u Montrealu.
Razvoj palijativne skrbi u Hrvatskoj se još do nedavno isključivo temeljio na hospicijskom pokretu unutar segmenta civilnog društva predvođenim pionirkom, prvom zagovornicom palijativne skrbi u Hrvatskoj, Anicom Jušić. Sada već davne 1994. godine organiziran je prvi simpozij, Hospicij i palijativna skrb, u Zagrebu u Hrvatskom liječničkom domu, a u jesen je osnovano Hrvatsko društvo za hospicij-palijativnu skrb u Hrvatskom liječničkom zboru (HLZ). Održano je niz simpozija o palijativnoj skrbi, a Anica Jušić osnovala je Centar kućnih posjeta 2000. godine. Povjerenstvo za palijativnu skrb Ministarstva zdravstva osnovano je 2001. godine. Palijativna skrb uvedena je u Zakon o zdravstvenoj zaštiti 2003. godine. Hrvatska deklaracija o palijativnoj skrbi objavljena je 2008. godine. Dana 21. rujna 2010. godine otvoren je i Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine – CEPAMET. Izmjena u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti prihvaćena je 2011. godine. Prvi hospicij u Hrvatskoj „ Hospicij Marije Krucifikse Kozulić“ otvoren je u Rijeci 28.siječnja 2013. godine.
Mnogi uključeni u tu sferu zdravstva ističu kako je samo stalni angažman i rad stručnjaka i istinskih humanista doprinio sve većem napretku razvoja palijativne skrbi u Hrvatskoj. No, nažalost, zbog manjka kadra razvoj je usporen. Danas, kada smo kao nacija sve stariji i kada nam zdravstveni sustav puca po šavovima, nikako da uvidimo korisnost resursa palijativne skrbi. Ona nam, tvrdi današnja predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu medicinu pri Hrvatskom liječničkom zboru, dr. med., spec. obiteljske medicine, gerontolog Vlasta Vučevac, može smanjiti preopterećenost medicinskog kadra u bolnicama i klinikama.
– Napravili smo prvi nacionalni plan koji je jako dobar. No, kada je došao Covid sve je stalo i od tada se nismo nikada probudili i više nikada nismo ozbiljnije razgovarali kako ćemo riješiti neke probleme. U spektaklu briga i obveza palijativa je u Covidu bila zadnja. Tri godine se mi u povjerenstvu nismo vidjeli, a problemi su se nagomilali. Sretni smo da se netko uopće hoće javiti u palijativu. Puno simpozija, tribina organiziramo, imali smo u Osijeku prvi kongres i jako su dobro posjećeni. Međutim, palijativa nije u cijelosti prepoznata, a krajnja je potreba. Svi ćemo jednom umrijeti i naći ćemo se u toj situaciji i bilo bi normalno kada imate takvu osobu, da znate koga trebate nazvati i da to ide automatski. Sve imamo nacrtano, samo trebamo ustrojiti, palijativu je Zakon o zdravstvenoj zaštiti u sebe jako dobro implementirao, ali ne u životnu praksu – tumači Vučevac.
Na naše pitanje što misli, zbog čega u palijativi ne radi više ljudi odgovara kako je problem vrlo složen, ali počiva na jednostavnom pitanju, tko su ljudi koji se trebaju baviti palijativom i kako do njih trebamo dolaziti. Po njoj zapošljavanje putem natječaja koje bi raspisivale opće bolnice ili domovi zdravlja nije opcija. Po njoj je puno bolji sadašnji način, među postojećim resursima tražiti dobrovoljce.
– Pitamo ima li netko tko bi želio iz obiteljske medicine raditi palijativu ili na onkologiji se propituje želi li se netko baviti onkološkim palijativnim bolesnicima. To je dobro, ali je veliki problem što niti među zdravstvenim djelatnostima, nažalost, nismo osvijestili važnost palijative. To ne prolazi jer nije profitabilno. Danas, pogotovo mlađe generacije, vole raditi ono što ih brzo može dovesti ne samo do stručnog, nego i do materijalnog cilja. Nakon Domovinskog rata smo puno društvenih vrijednosti izgubili. Prije je bila disciplina i poštovanje, međusobno i prema starijim kolegama. Danas je sve to na vrlo niskim granama. Usto, mnogi smetnu s uma da ćemo svi jednog dana otići na onaj svijet i da će ovom životu doći kraj, a najmanje što možemo učiniti ljudima koji su na odlasku sada, bez obzira tko oni bili ili čime se bavili, da njihov odlazak bude na maksimalno pristojan, kulturan način. Mi kažemo da mu osiguramo dostojnu i mirnu smrt. Pri tome treba biti svjestan da je dostojna smrt individualni pojam i jako se razlikujemo i po regijama u koncepciji takve smrti. Neki, pogotovo u gradskim sredinama, su sretni ako je netko uz njega 24 sata, a netko iz dalmatinske zagore je sretan ako samo dobije lijek da ga ne boli. U svakom slučaju u mobilnim palijativnim timovima trebaju biti ljudi koji su svjesni da je ono što rade izrazito cijenjen posao, ako gledate sa strane humanosti i zbog toga treba pustiti ljudima da se sami odluče žele li prijeći u palijativu – ističe Vučevac.
Najveći dio svog radnog vijeka, 25 godina, naša sugovornica provela je kao liječnik, ordinarius u Domu za starije i nemoćne „Pešćenica“ i bila voditelj stacionarne jedinice doma s oko stotinu kreveta. To je, kaže, odredilo njezino profesionalno usmjerenje, a gerontološka problematika i skrb za starije, nemoćne i umiruće je postalo dominantno područje njezinog stručnog interesa i profesionalnog djelovanja. Neumorno svih ovih godina zagovara unapređenje i kvalitetniji razvoj palijativne skrbi i ističe koliko je važno međusektoralno povezivanje i razvoj interdisciplinarne komunikacije i koordinacije.
– Nositelj u palijativi je dobra komunikacija, a mi ju uopće nemamo. Osnova palijative je da se svi u zdravstvu moramo spojiti. Palijativni bolesnik nalazi se na tri nivoa zdravstvene zaštite, od primarne, sekundarne do tercijarne. Svi bi trebali biti umreženi i na tome sada pojačano radimo, na digitalizaciji sva ta tri nivoa. Da se vidi put toga bolesnika i da prenosimo informaciju od vrha prema dolje. To znači da nitko ne bi smjelo otpustiti palijativnog bolesnika, a da prije toga ne nazove u Dom zdravlja koordinatora za palijativnu skrb. Sada je poanta na tome da palijativnog bolesnika kada se otpušta kući se govori mi sa vama više nemamo ništa i to je ona pogubna rečenica, bez obzira je li rečena u KBC-u ili općoj bolnici. Osim što ružno zvuči, to znači da više nema lijeka za njega. Došli smo do kraja i znamo da u svakom momentu čovjek može doći do kraja, ali to ne znači da smo mi o njemu prestali voditi brigu. Ta se rečenica ne bi smjela javno izgovarati. Kako nemaju ništa s njim ako su ga liječili godinu ili dvije, liječnik si, predaješ ga drugom liječniku. Mi smo u palijativi uveli termin da se palijativnog bolesnika ne otpušta, nego ga se premješta nekom drugom liječniku na skrb. Riječ otpustiti se koristi kada je netko izliječen, kada je ozdravio, a palijativni bolesnik nije nikad izliječen, nego se on premješta obiteljskom liječniku i mobilnim palijativnim timovima na daljnju kućnu skrb – poučava Vučevac.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice. Tekst je objavljen u sklopu programa 02/24 sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info
Foto naslovna: Bjelovar.info
Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
