Obilježiti četrdesetpetu godišnjicu mature nije mala stvar, osobito kada se tim povodom okupljate redovito svakih pet godina. Nešto što je prilično neobično, čak i strano generacijama rođenim u vrijeme i nakon što su ovi ljudi započinjali svoje srednjoškolsko obrazovanje.
U subotu (11.5.) okupila se po mnogočemu specifična generacija 1979. kako bi obilježila 45. godišnjicu mature. Prva generacija koja je započela svoje srednjoškolsko obrazovanje u okviru i danas znane Šuvarove reforme. Srednjoškolsko obrazovanje je tada bilo drukčije organizirano. Razredni odjeli bili su veći nego današnji, a zajedno su se školovali učenici iz raznih dijelova ondašnje Jugoslavije. Bez obzira na usmjerenje većinu učenika sačinjavale su učenice. Nepostojanje mobitela, društvenih mreža i ostalih čuda suvremene tehnologije utjecalo je na oblikovanje međuljudskih odnosa. Uz žamor i smijeh koji dopiru iz pozadine gospođa Ljubica Sabljić (djevojački Sabljak) priča o tadašnjem školovanju, druženju mladih i odnosu prema školi.
– Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar tada je bila Ekonomska, tehnička i trgovačka škola Bjelovar. Bilo je pet razreda. Prvi i drugi razred je bilo miješano, u drugom razredu se preusmjeravalo u opći smjer, u trećem razredu se preusmjeravalo u komercijalni, računovodstveni i programerski. Po trideset je bilo u razredu. Danas nas je ovdje trećina. Dosta ih je umrlo, dosta ih je raseljeno. Ali uglavnom od prvih pet godina do današnjih četrdeset pet godina sastajemo se redovito svakih pet godina, neki su prvi put danas ovdje, a neki su od samih početaka okupljanja konstantno prisutni. Prvih pet do deset godina gotovo bi svi došli. S vremenom se to smanjivalo. Devedesetih godina se i dosta ljudi raselilo.
Ovo je prvi put da su se okupili bez ijednog profesora. Profesor Josip Mesar, koji im je bio razrednik, preminuo je prije dvije godine. Razrednici ostalih razreda također su preminuli ili su već prestari da bi prisustvovali obljetnici. Uz konstantni žamor prisutnih i veselo pozdravljanje s onima koji su tek pristigli gospođa Sabljić se nastavlja prisjećati školskih dana.
– Specifičnost te generacije je da je dosta na školovanju u Bjelovaru bilo iz Bosne i Hercegovine, pogotovo Hercegovine. Bila je jedna djevojka iz Sandžaka, iz Mostara, Livna, Tomislavgrada, pa ako su imali tu neku rodbinu onda su se dolazili školovati i poslije bi se vratili. Ali neki i danas dolaze. „Prije smo se družili bez mobitela i to je velika i glavna razlika.” govori kroz smijeh. Drugačije se doživljavala škola, nije bilo bježanja, eskiviranja nastave. Više smo bili upućeni jedni na druge, nije bilo toliko otuđenja kao danas kada je sve posredovano mobilnim telefonima. Kompjuteri su tada bili tek u začetku, postojao je Orao i tada se prvi put otvorio smjer programera.
Iz pozadinskog žamora u razgovor se uključuje i kolegica iz razreda Josipa Bukovčan (djevojački Markov) „Kolike godine smo razdvojene i uvijek postoji neka veza jer se čovjek veseli sresti!”. Za kraj gospođa Sabljić poručuje mladima da se više druže, pričaju, više suosjećaju, bave se sportom, „Samo nemojte biti isključivo za mobitelima i kompjuterima, to otuđuje.” kaže.
