Postoje susreti koji vas zateknu, inspiriraju i natjeraju da se zapitate koliko snage, zrelosti i životne mudrosti može stati u jednu mladu osobu. Upravo takav dojam ostavila je Marija Vukmanović, mlada Bjelovarčanka i učenica treće godine Opće bjelovarske gimnazije, čija je životna priča jednako topla koliko i snažna.
Kad smo se nedavno upoznale i započele razgovor o životu, vrijednostima i planovima, u jednom sam trenutku pomislila da razgovaram sa studenticom. No, priznajem, pogriješila sam – Marija je gimnazijalka. Upravo zato smo se dogovorile da ovu priču nastavimo i podijelimo s vama, kako biste i vi čuli kako ova mlada djevojka razmišlja, govori o životu i kakav pogled ima na svijet.
Na pitanje kako bi se opisala onima koji je ne poznaju, Marija je odgovorila kratko i jasno:
– Otvorena sam osoba, volim ljude i volim socijalni život.
Takav je bio i naš razgovor – otvoren, iskren i pun sadržaja. Uz školu i knjige, Marija posebno ističe sport, koji je od najranijeg djetinjstva sastavni dio njezina života.
– Svašta sam trenirala, sve mi je u sportu super, ispunjava me. Počela sam sa šest godina u Taekwondo klubu Fox u Bjelovaru. Kao dijete dobila sam astmu pa su me roditelji upisali u taekwondo kako bih ojačala imunitet. Tako je sve krenulo – priča Marija.
Taekwondo je trenirala punih osam godina, a trener joj je bio Feđa Medak.
– Danas, kad više ne treniram i kad sam starija, zahvalna sam mu na svim uputama, disciplini i vrijednostima koje mi je usadio. To me izgradilo kao osobu i to jako cijenim – govori zadovoljno.
Sportsku priču nastavlja spominjanjem svog konja Balu i endurance natjecanja, odnosno daljinskog jahanja.
– Time se i dalje bavim, polagala sam za licencu za jahanje. Lijep je to sport, bilo je uspona i padova, ali ne bih ništa mijenjala – kaže Marija.
Osim toga, trenirala je rukomet, atletiku, odbojku i košarku, koju i danas aktivno igra.
– Košarku još uvijek treniram, igram i za školu, a već tri godine sam članica Ženskog košarkaškog kluba Bjelovar. Znam da ženska košarka u Bjelovaru nije jako razvijena, ali neću odustati. Kad odem na fakultet, upisat ću se u neki klub i nastaviti. Baš je volim, kao i jahanje – naglašava.
Vjeruje da sport oblikuje ljude.
– Trener, ekipa, zajednički trenuci, i teški i lijepi – sve te to uči. Zato volim onu izreku: “Danas fair play igram, sutra fair play živim.”
Marija je završila IV. osnovnu školu u Bjelovaru, a danas je učenica treće godine Opće bjelovarske gimnazije.
– Znala sam da želim fakultet, ali nisam znala koji, pa sam upisala gimnaziju i nisam požalila. Dobila sam odlično znanje i sada znam što želim – Pravni fakultet – kaže.
Svjesna je da će mnogi pomisliti kako je na tu odluku utjecalo to što su joj roditelji odvjetnici.
– Odmah ću reći – nisu. Kao dijete sam ih pratila, sve me zanimalo, a s vremenom sam shvatila da i ja želim taj posao. Volim dinamiku, to što nema radnog vremena. Netko će reći da je iscrpljujuće, meni nije. Ja baš to želim – govori sa smiješkom.
Posebno emotivno govori o baki i djedu, koji su, uz roditelje, bili ključni dio njezina odgoja.
– Jako sam ih voljela. Baka mi je čitala i uz nju sam zavoljela čitanje, a djed me učio matematici, kasnije fizici. Nema riječi kojima bih opisala koliko su mi značili. Nedostaju mi – kaže tiho.
Dodaje kako smatra da svako dijete treba imati baku i djeda.
– Roditelji vas vole i brinu se, ali imaju puno obaveza. Baka i djed uvijek imaju vremena. Oni su prijatelji, učitelji, sve. Sretna sam što sam ih imala i nadam se da ću jednog dana takvu ljubav pružiti svojim unucima.
Te emocije Marija prenosi i na pisanje, koje joj je postalo svojevrsni ispušni ventil.
– Emotivna sam osoba i lakše mi je kad sve stavim na papir. Imala sam neugodna iskustva u osnovnoj školi, od prvog do četvrtog razreda – školsko nasilje. To me pogodilo i tada sam počela pisati – iskreno priznaje.
Danas na to razdoblje gleda drugačije.
– Znam da puno djece to prolazi i zato im poručujem da se okrenu drugim prijateljima, pronađu ono što ih ispunjava i da razgovaraju s roditeljima, bakama i djedovima. Podrška je ključna. Ja sam pronašla svoj put i danas sam puna samopouzdanja – poručuje.
Danas Marija živi punim plućima. Zrači toplinom, ima prijatelje, voli školu i sve predmete. Razrednica joj je profesorica povijesti Melita Štimac.
– Stroga je i pravedna, prava razredna majka, puna empatije. To treba cijeniti kod ljudi – ističe Marija i dodaje kako je povijest sve više zanima jer smatra da bez poznavanja prošlosti nema razumijevanja sadašnjosti.
Otkrila nam je i da je bila članica Foto kluba Bjelovar, da uz pisanje voli fotografiju, ali i šoping, šminku…
– Volim se šminkati, ali volim i druge šminkati. Puno toga me zanima – kaže kroz smijeh.
Ima i mlađeg brata.
– Dok smo bili mali nismo se baš slagali, ali danas smo si velika podrška – dodaje.
Na kraju razgovora, Marija je uputila snažnu poruku svojim vršnjacima i djeci.
– Trebaju raditi na sebi. Koliko god bilo teško i mračno, ne smiju prestati tražiti sebe i svoje svjetlo. Ono će doći ako su uporni. Sve to ojača čovjeka. Voljela bih da mladi više čitaju jer čitanje oblikuje razmišljanje, posebno danas u digitalnom svijetu. Trebamo malo ostaviti mobitele, više vremena provoditi uz knjigu i obitelj – sigurno ćemo se osjećati bolje i odmornije.
Priča Marije Vukmanović dokaz je da snaga, empatija i jasnoća ciljeva ne ovise o godinama – već o srcu i karakteru.
📲 Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Foto: Bjelovar.info i Marija Vukmanović – privatni album
