Pravoslavni vjernici diljem bilogorskog kraja pripremaju se za proslavu Badnjaka i Božića po julijanskom kalendaru. Iako su se s vremenom mnogi običaji izgubili, duh tradicije i dalje živi u nekim pravoslavnim kućama, čuvajući uspomene na blagdanske dane iz prošlih vremena. Prostor Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Bjelovara često postaje mjesto okupljanja zajednice, gdje se kroz priče, pjesmu i zajedničke aktivnosti evociraju uspomene na djetinjstvo i običaje predaka. Blagdanski duh prenosi se generacijama, njegujući osjećaj pripadnosti i poštovanja prema nasljeđu.
– Sjećam se, kod nas u Lasovcu, gdje smo iz Ribnjačke doselili kada sam imala 13 godina, na Badnjak se preko dana donosila hrastova grana. Za to su bili zaduženi muški, a žene su u kući pripremale jela. Postilo se i na stolu nije smjelo biti više od tri jela. Kod nas je to obično bio grah, med i cikla i pila se rakija. Najstariji ukućan unosio bi uvečer slamu u kuću i govorio Hristos se rodi, a mi bismo odgovarali Vo istinu se rodi! Slama se prostrla pod stol ili pokraj njega, a štrik s kojim je bila svezana, vezao se oko nogu stola – prisjeća se Badnjeg dana danas 90-godišnja Nedeljka Lazić.
Sretna što se i danas netko zanima za stare običaje, priča kako su se i nekada, baš kao i danas, razlikovali od kuće do kuće. Puno je toga ovisilo o tome koliko je obitelj bila imućna.
– Kod nas je u slami bilo novčića, bombona i mi djeca smo bili sretni kada bi ih pronalazili. No, u nekim drugim kućama su se veselili i samoj igri na slami – priča Nedeljka.
Stanovnici Malog Korenova pak običaje uoči pravoslavnog Božića razaznaju po tome tko je od kuda doselio.
Tako Nada Grubor govori o onima koje je njezina obitelj donijela iz rodnog, ličkog kraja.
– Nas je u kući bilo sedmeri i svatko je imao svoje zaduženje. Brat i ja smo bili najmlađi i za nas je Božić bio posebno veselje. Sjećam se nismo baš bili nešto jako voljni jesti pečenicu, odnosno meso. Nas je najviše veselila pečena guščja noga, omotana u očišćena crijeva. Svaki je dobio po jednu i to je nama bilo najbolje jelo na Božić. Nikakva pečenica nam to nije mogla zamijeniti – vraćaju Nadi uspomene osmijeh na lice.
I kod njih je najstarijih ukućan, djed, imao zadatak navečer, kada se sve smiri, unijeti slamu u kuću, a vjerovalo se, kaže, da koliko slame donese u naramku toliko će unijeti veselja.
– Djed je jedva ušao u kuću. Prije toga bi pokucao i na ulasku rekao Hristos se rodi, a mi bismo, naravno, odgovarali Vo istinu se rodi i posuli bismo ga žitom iz posude koja je stajala na stolu. Potom bi spustio slamu ispod stola, a noge od stola vezao užetom kako bismo svi stalno bili na okupu. Za to vrijeme svi bi dozivali piliće, jaganjce i svu drugu živinu kako bi je bilo u izobilju sljedeće godine – sjeća se 82-godišnja Nada.
I u njezinoj kući na stolu na Badnjak su smjela biti najviše tri jela. No, kako je njezin djed bio strastveni ribič trpeza na Badnjak kod njih je bila nešto bogatija nego kod nekih drugih.
– Djed bi negdje u lipnju upecao veću štuku i sušio ju okrećući prema suncu. To je nama bio kao bakalar, makar u to vrijeme nismo ni znali što je bakalar. U vodi u kojoj bi se namakao za Badnju večer kuhala se juha i jela sušena štuka i krupni grah, mi smo ga zvali gluvak – prepričava svoja obiteljska okupljanja na Badnju večer Nada Grubor.
Nakon večere na Badnjak i molitve djeca bi jedva dočekala igru na slami. Žene, pričaju nam naše sugovornice, nisu išle na ranojutarnju božićnu liturgiju.
– Budući da je bilo jako hladno u crkvu su tada odlazili mahom samo muškarci. Mi bismo ih čekali kod kuće. Moždari su pucali i cijelim selom se čulo od crkve kako pucaju s barutom, sve je odzvanjalo od pucnjeva. Prije toga mama bi nama djeci i staroj baki čitala priče iz knjiga koje je tata posudio u knjižnici. Često je odlazio u knjižnicu i od tamo sebi donosio ozbiljnije knjige, a nama dječje, posebno za Božić. Tako bismo uspjeli budni dočekati muške s liturgije i mogli zajedno ujutro doručkovati pečenicu – priča Nada.
Ni u kući Jovičića, obitelji čije prezime je Nada nosila kao djevojka, niti u onoj Nedeljke Lazić nije se kitio bor. Pričaju naše sugovornice da oni koji su bili pravoslavne vjere, a to su radili, drugi bi ih ismijavali. No, danas su stvari, kažu, posve drugačije. Sada se i u pravoslavnim kućama kiti bor.
Među one malobrojnije obitelji, koje još donekle drže do tradicije svojih predaka, spadaju Marija i Nikola Radujković. Priznaju, ponešto se i kod njih promijenilo, ali glavna obilježja pravoslavnog slavlja uoči Božića nisu previše.
– Nastojimo zbog unučadi održati te običaje kako bi znali pričati svojoj djeci kako je to nekada bilo i kakva je naša tradicija. I sada kada padne noće i svi vanjski poslovi se naprave ulazimo u kuću i u miru čekamo Božić. Unosimo slamu jer tome se djeca uvijek vesele. Večeramo posnu hranu, prekrižimo se i izmolimo. Naravno tri dana prije Nikolja sijemo pšenicu. Nekada se sijala na Savcu i govorilo se Savca sadi, Varca ladi, a Nikola kusa, a slama koju unosimo u kuću na Badnjak u njoj ostaje tri dana – dodaje svoja sjećanja Nikola Radujković.
Supruga Marija i on u svom Malom Korenovu njeguju i druge običaje pravoslavnih vjernika. Nije, kažu, lako sve ove godine pamtiti svaki detalj, ali ono najvažnije se ne zaboravlja. Baš kao što to čini i Nada Grubor.
– Djeca u to doba nisu dobivala skupocjene darove. Kako je tko zaslužio tolikoj je u prozoru pronalazio naranči i drugog voća, a za banane smo znali tek kada sam imala deset godina. Nisu ni kolači bili raznovrsni kao danas. U krušnoj peći bi se u četiri protvana ispekle orahnjače i makovnjače i to nam je moralo biti tjedan dana. Sjećam se i toga da se djeca nisu smjela nalaktiti na stol dok su jela na Badnjak jer će onda cijelu godinu biti lijena – dodaje Nada.
Marija Radujković pak i danas priprema česnicu. Svojevrsna pogača, zvana česnica, bila je neizostavna na badnjem stolu pravoslavnih vjernika.
– Ona je također posna i u nju sakrijem novčić i koga zapadne kod lomljenja bit će sretan, a tko nam u kuću prvi dođe drugi dan Božića darujemo ga novcem i čokoladom – govori Marija.
Djeca u to doba bila su najžalosnija treći dan nakon Božića. Značilo je to da slama ide iz kuće van.
– Djed je tu slamu zataknuo za svaku voćku kako bi bila rodna. I tada bi se iz kuće iznosila dojača, crtalo od pluga i oglavina od konja, koji su zajedno sa slamom stajali pod stolom kako bi se u nadolazećoj godini lako oralo, stoka bila zdrava i ljetina dobro rodila. Nikada neću zaboraviti niti onaj prizor kada bi baka na Božić unijela u kuću živo janje i oko vrata mu vezala crvenu vunu – sa sjetom se prisjetila božićnih događaja iz djetinjstva i Nada Grubor.
Najbrže informacije – pratite nas na Facebooku, Instagramu i TikToku!
Tekst: Sanja Klinac, novinarka i vanjska suradnica portala bjelovar.info i Branka Sobodić, novinarka i urednica portala bjelovar.info
